Piše: MSc Merima K. Mehinović

Savremeni razvojni obrazac postsocijalističkih društava jugoistočne Evrope ne može se razumjeti kao linearan prijelaz iz planske u tržišnu ekonomiju, nego kao duboka strukturalna transformacija u kojoj je industrijska proizvodnja, kao nosilac društvene integracije, tehnološkog razvoja i relativne socijalne sigurnosti, zamijenjena ekstraktivnim kapitalizmom perifernog tipa. Riječ je o modelu koji ne proizvodi trajne proizvodne kapacitete niti autonomne razvojne potencijale, već se oslanja na iscrpljivanje prirodnih resursa, fleksibilnu i jeftinu radnu snagu te institucionalne slabosti koje omogućavaju minimalne regulatorne prepreke. U tom smislu, postsocijalistička tranzicija u mnogim sredinama nije rezultirala modernizacijom, nego svojevrsnom deindustrijaliziranom reintegracijom u globalnu ekonomiju na poziciji dobavljača sirovina i prostora za rizične investicije. Jednostavnije rečeno, potkupljivi funkcioneri postaju trgovci robom koja nije njihova. Olovo truje stanovnike Vareša, a zlatne poluge iznose kapitalisti, ostavljajući siću u džepovima pokvarenjaka.

Sassen ovaj proces konceptualizira kroz logiku izbacivanja, naglašavajući da savremeni kapitalizam ne integrira stanovništvo u produktivne tokove. Prostor, javna dobra i sami stanovnici su smetnja u odnosu na potrebe globalnog kapitala.

Gradovi, regije i čitave države tako postaju zone operativne reorganizacije. To znači da se infrastruktura, prirodni resursi i pravni okviri prilagođavaju potrebama kapitala, dok društveni interes postaje sekundarna kategorija. U postsocijalističkim periferijama to se očituje u pretvaranju industrijskih područja u rudarske ili logističke zone, ali i u demografskom pražnjenju, koje paradoksalno olakšava transformaciju, jer manji broj stanovnika znači manji politički otpor.

Komplementarno tome, David Harvey pojašnjava proces akumulacije putem razvlaštenja, procesu u kojem se bogatstvo ne stvara primarno proizvodnjom, nego transferom već postojećih javnih ili zajedničkih dobara u privatne ruke. Privatizacija zemljišta, koncesije nad prirodnim resursima, deregulacija zaštite okoliša i monetizacija javne infrastrukture predstavljaju različite manifestacije istog mehanizma: rizici i troškovi ostaju kolektivni, dok se profit koncentrira kod ograničenog broja aktera. U kontekstu rudarskih projekata u slivu rijeke Krivaje ovaj obrazac postaje empirijski uočljiv kroz kombinaciju intenzivnog krčenja šuma, zahvata u hidrološki osjetljivim zonama, potencijalne kontaminacije površinskih i podzemnih voda te modela u kojem lokalna zajednica snosi zdravstvene i ekološke posljedice bez proporcionalne ekonomske koristi.

Razgovarali smo sa aktivistima, a posebno se izdvaja razgovor sa čovjekom koji je poklonio decenije svog života rijekama u rodnom gradu i očuvanju istih, a danas više ne živi u BiH. Umorio ga je sistem koji služi kapitalistima, a bez jasne mreže koja u Zavidovićima do danas ne postoji, borba je preteška.

Zato komentar Klis Ibrahima prenosimo u cijelosti:

“Dok svakodnevno gledamo užasne vijesti o trovanju ljudi olovom, sa druge strane odjekuje tišina političkih mešetara i tajkuna. Slično je bilo i kada su građene brane u slivu rijeke Gostović, za dobrobit stranačkih i tajkunskih profitera. Ne, to nisu investitori, jer investicija je ono od čega korist i zadovoljstvo imaju i mještani i investitori. TOGA KOD NAS NEMA. Sjećam se kao danas, kada su procurile informacije o gradnji brana na Krivaji, koliko me to potreslo. Prije svega zato što Krivaju poznajem od izvora do ušća, rođen sam i odrastao na žuboru njenih talasa. Naučio plivati, pecati, u njenim brzacima…

I tako, svjestan svih njenih potencijala, kao i njenog značaja za lokalno stanovništvo, počeo sam propitivati. Ko želi da gradi, ko je dao saglasnost i došao do užasno ružnih informacija o nekim vodećim ljudima u mjesnim zajednicama. Saznao sam i koliko su pojedinačno uzeli novca da bi u ime stanovništva mjesnih zajednica dali saglasnost bez javne rasprave. Da, sve mi to prolazi kroz glavu slušajući vijesti o olovu u krvi ljudi, a posebno me iritira činjenica da se planiraju kopovi i rudnici u dolini rijeke Tribije, koja je na tromeđi tri opštine: Olovo, Vareš i Zavidovići. Ovo je pritoka rijeke Krivaje i planirani su Rudnici magnezija. Svako kome nije mrsko i ko nije u talu sa, nazovimo ih, investitorima, može pronaći sve informacije o štetnosti jednog takvog rudnika, kako na biodiverzitet, tako i na živote ljudi u široj okolini. I sve se dešava na isti uhodani način. Lokalne baje daju saglasnost bez javne rasprave, bez valjanih dozvola, bez nezavisnih procjena uticaja na životnu sredinu. Samo zato što je neko nekom napunio bankovni račun. Ministri i odgovorni nam to podvaljuju kao privredni procvat, a mi znamo da je to rasipanje i prodaja i naših života i naše imovine. Sramotno je koliko nam se u kantonu i na opštini priča o razvoju turizma, a uništava se žila kucavica tog istog turizma. Sramotno je koliko se priča o zajedničkoj borbi za Zavidoviće, a o uništavanju rijeke Krivaje iz usta odgovornih ni riječi. Usvojili smo plan za još jednu industrijsku zonu, a niko nam nije ponudio rješenja otpadnih voda iz te industrijske zone u Vozućoj.

I pitam se, da li će Krivaja, koja treba da bude opštinska atrakcija, postati jedna velika industrijska kanalizacija?”

Analiza lokalnih svjedočanstava i dokumenata iz civilnog sektora dodatno sugerira postojanje proceduralnih anomalija (nedovoljno transparentnih dozvola, ograničenog javnog učešća i fragmentiranih nadležnosti), što odgovara širem obrascu institucionalne slabosti karakterističnom za periferne ekonomije. Takva slabost nije samo rezultat nekompetencije, nego često funkcionalni element sistema: fleksibilne institucije omogućavaju bržu implementaciju projekata koji bi u regulatornim režimima bili znatno sporiji ili neizvedivi. Fleksibilne institucije, dakle, trebaju funkcionere koji su suradljivi. Diplome ministara koji su upleteni u ovaj slučaj do danas nismo dobili na uvid, pa sami zaključite zašto.

Emir Brčić navodi da je rudarenje teškim metalima vrlo pogubno za okolinu i lokalno stanovništvo u pogledu zdravlja i ekologije.

“Zato i jeste mahom prisutno u siromašnim i neuređenim zemljama. Na tom tragu, rudarenje u okolini Vareša stvara dva kapitalna problema: prvi je trovanje stanovništva, a drugi je onečišćenje, a samim tim i uništenje rijeke Krivaje. Narod nije svjestan pogubnosti problema trovanja, čije bi rješenje prema utvrđenim standardima značilo sklanjanje svih stanovnika od izvora otrovanja i njihovo dugogodišnje liječenje skupim antidotima, što u ovoj situaciji znači humano preseljenje cjelokupnog lokalnog stanovništva i enormne troškove za državu. Sami lijekovi mnogo skuplje bi državu koštali od svih prihoda koje ubire kao koncesione naknade od ovog rudarenja.

Drugo, Krivaja je posljednja očuvana čista rijeka u cijeloj sjeveroistočnoj Bosni i njen značaj za ovu regiju je nemjerljiv. Od krivajske doline pa sve do rijeke Save na sjever, više nema čiste rijeke. Oskova, Spreča, Jala, Tinja, Brka, Janja – sve su to praktično mrtve rijeke. Zagađenje i onečišćenje Krivaje bi ostalo kao historijska sramota naše generacije”, upozorava Brčić, koji također aktivno radi na promicanju svijesti o rijekama u BiH.

Radikalne ekonomske promjene najlakše se provode u društvima opterećenim krizama, ratnim posljedicama, ekonomskom nesigurnošću ili političkom nestabilnošću, jer takve okolnosti smanjuju kapacitet organiziranog otpora i povećavaju toleranciju prema rizičnim odlukama koje se predstavljaju kao nužne za opstanak. Kumulativni učinak tranzicije, privatizacijskih trauma i dugotrajne nezaposlenosti stvorio je upravo takvo stanje u kojem se najavljeni razvojni projekti, bez obzira na njihove dugoročne posljedice, percipiraju kao rijetka prilika koju ne smije propustiti. Ne treba onda čuditi prvobitnu ushićenost ljudi iz Vareša, niti smijemo nasjedati na zamjenu teza i frustracije usmjeriti na one koji nisu ni razumjeli šta im se sprema. Niti su pristali na trovanje.

Esad Zgodić nas je često upozoravao na oligarhijske strukture čija legitimnost proizlazi iz kontrole resursa, a ne iz društvenog konsenzusa. Transformacije participativnih političkih struktura u poredak dominacije uske mreže aktera koji kontrolišu ključne političke, ekonomske i administrativne resurse danas osjetimo na vlastitoj koži.

Međutim, treba razumjeti da lokalne oligarhije nisu isključivo proizvod unutrašnjih političkih slabosti nego i rezultat globalnih ekonomskih odnosa. Kapitalu je potrebna stabilna struktura pregovaranja na terenu, a lokalnim elitama potreban je kapital kao izvor legitimiteta i resursa. Između njih ostaje zajednica koja snosi najveći dio rizika, ali ima najmanje uticaja na odluke.

U tom smislu, lokalna oligarhija u demokratskom kontekstu nije samo politički fenomen nego šira društvena arhitektura odnosa između teritorije, ekonomije i moći koja oblikuje sudbine ljudi i prostora. Formalne institucije i njihova funkcija često se svode na administrativno posredovanje između privatnih interesa i javnog prostora. U takvom poretku politička odgovornost postaje difuzna, a strateške se odluke donose izvan vidokruga javnosti ili se legitimiraju proceduralno, bez stvarne deliberacije.

Rezultat konvergencije ovih procesa jest ono što politička ekonomija definira kao korporokratiju: sistem u kojem granice između političke vlasti i ekonomskih centara moći postaju porozne, a javne politike oblikuju se prema logici kapitalne akumulacije, a ne prema dugoročnim društvenim potrebama. U slabim državama taj model poprima specifičan oblik, gdje korporacije kroz mrežu transnacionalnih investitora, lokalnih političkih elita i posredničkih struktura upravljaju resursima uz minimalnu ili nikakvu javnu kontrolu. Posebno je indikativno da takav razvojni obrazac često koegzistira s retorikom modernizacije i evropskih integracija. Investicije se predstavljaju kao civilizacijski napredak, otvaranje radnih mjesta i integracija u globalne tokove, iako empirijski podaci pokazuju ograničene multiplikativne efekte na lokalnu ekonomiju. Rudarski projekti, primjerice, zapošljavaju relativno mali broj radnika, dok istovremeno mogu destabilizirati tradicionalne sektore poput poljoprivrede, šumarstva ili turizma, čime ukupni razvojni bilans postaje ambivalentan ili negativan.

Slučajevi rudarskih zahvata u slivu Krivaje nisu izolirani od globalnih tokova; oni su izvor jeftinih sirovina za potrebe svjetskih elita i simptomi šire transformacije perifernih društava u globalnom kapitalizmu. Odsustvo autonomne razvojne strategije koja bi lokalne resurse koristila u funkciji javnog dobra, a ne isključivo tržišne logike, već nas košta previše.

U širem sociološkom smislu, takva transformacija proizvodi duboke promjene u društvenoj strukturi: rast nejednakosti, nekontrolisane migracije mladog stanovništva, eroziju srednje klase, nesigurnosti i nepovratno narušeno zdravlje. Ekološki rizici dodatno pojačavaju taj proces jer ugrožavaju osnovne uvjete života: vodu, zrak i tlo, čime razvoj prestaje biti pitanje ekonomskog napretka i postaje pitanje opstanka.