Sve je veliko koliko su nam oči velike.

Ne ide mi. Ne ide mi čak ni brojanje tramvaja i trolejbusa koji prolaze najvećim kružnim tokom u gradu. Počnem, i onda mi pažnja odluta. Ne odvuče je ništa drugo što se događa na ulici već se misli počnu baviti same sobom, postaju misli o mislima, same sebi svrha, neka vrsta meditacije, nešto u čemu se čovjek skriva kad je umoran i kad mu jezik zadeblja i ne može pričati ni s kim ni o čemu.

Veliki grad ima velike ruke. Može te zagrliti tako snažno da ti se rebra saviju i postanu bliža jedno drugom. Može te udariti još snažnije, smrskati, pretvoriti u prah svojim prstima, u česticu, u ništicu.

Veliki grad ima velika usta. To ponajprije. Gricka sve što čovjeku pripada. Najviše vrijeme. Veliki grad odgriza ljudsko vrijeme velikim zalogajima. Zato trčiš, ali vrijeme ne možeš prestići.

Veliki gradovi su mjesta velikih samoća, milijuna ljudi koji se mimoilaze, žive jedni pored drugih.

Baš je krasna civilizacija koju smo stvorili. Živimo u kutijama naslaganim jedna na drugu. Živimo u drobilici vremena. Živimo džeparenje života. Vozimo se malim kapsulama. Vozimo se u većim kapsulama. Hodamo trkom. U glavi samo misli o mislima kao jedina mogućnost predaha od trke. Iznad glava kranovi i oblaci koji promiču brzo. Hramovi skriveni među naslagama kutija, komora u kojima se pokušavamo skriti bez prava na odmor, bez prava na tišinu. Ulica uvijek bruji. Mašine, motori, razgovori, mrmljanje koraka, električni udar u žici kada tramvaj uđe u krivinu. I brza hrana, hrana brža od ljudi. Proždiranje. Halapljivost. Ne ide mi. Ne idu mi opuštanje i prepuštanje. Srce lupa kada kročim na cestu, lupa, lupa, lupa, ubrzava se svakim korakom. I onda se vratim mislima o mislima. Pobjegnem. I onda dođem negdje, sjednem, naručim pivo i rakiju i hrabrim se dok mi usta ne postanu velika kao usta velikog grada, dok mi ruke ne postanu velike kao ruke velikog grada, dok ravnodušnost ne postane ogromna kao srce velikog grada, za čijom tugom moraš tragati, ali kada je pronađeš, ona te raznježi. Ta ti tuga postane prijatelj, topla je, zna milijun priča, ima tisuće legendi, nasmijava te kalamburima.

Kiša u velikom gradu ne pada. Tek ponekad sipi. Ljudi se ne zamaraju nošenjem kišobrana. Sve je tu ionako privremeno, uvijek u izgradnji, osim izgažene duše grada, tvoje prijateljice tuge.

Veliki grad je veliki bankomat za korporacije i vlade. Tu nikada nisu pogašena sva svjetla i odnekud uvijek dopire glazba. Odnekud uvijek dopiru glasovi pijanih ljudi. I tu su svi nepoznati. Tu su svi anonimni. Lica su zamagljena. Tu je ljubav teška. Tu je ljubav moguća, ali daleka. Jednom Mediterancu je zapravo lijeno kretati se kroz cijeli taj kaos.

U Parizu sam jednom izašao iz hotela. Bilo je rano jutro. Grad se pokrenuo. Čim sam kročio na ulicu, osjetio sam kako deset milijuna ljudi kreće nekuda. Stigao sam tek do prve kavane, naručio kavu i kalvados i sjeo da odmorim. Divan grad. Taj čuveni sjajni Pariz. Sve je tu divno. Čak i gomile ljudi koje noću pod neonskim izlozima slažu sebi postelju od kartonskih kutija. Divne su i zatvorene stanice metroa zbog kojih misliš da ćeš zakasniti na avion. Sve je divno. I sve je umorno samo od sebe. I misli o mislima postanu umorne.

I nema ovo nikakve veze s Parizom. Nema nikakve veze ni s čim. Kao i obično. Mi samo trebamo odmor. I, evo sada, ne znam kako sam ja postao mi. Ali jesam. Vidim u sivim licima ljudi da im treba zraka. U njihovim spuštenim pogledima vidim da im treba otvoren prostor u koji će uprijeti pogled.

Petstodevedesetišest riječi, a ja nisam nikuda dospio. Nisam ni na tragu onoga što sam htio ispričati. Zapetljavam se u vlastite misli. Skrivam se od njih. One se skrivaju od mene, bježe mi, hvataju prvi tramvaj i odlaze u pravcu Voždovca da se otuda nikada ne vrate.

Ptice su prekrile nebo nad Berlinom. Ptice u dugačkim, crnim kaputima. Odjednom je nastao mrak. A Berlin ubrzano diše svojim oštećenim plućima. Berlin, u kojem sam se rasplakao čim sam dodirnuo njegovo sveto tlo, čim sam kročio na Ostbahnhoff. Obrisao sam suze. Radosnice? Nabio sam ruke u džepove i tužan i istovremeno cool poput Rowlanda S. Howarda krenuo sam lutati ulicama. Posvuda je bilo puno puno neba, koje bi na trenutke prekrile ptice u dugačkim crnim kaputima. Vrane. Vidio sam vjevericu usred grada. Šmugnula je uz jedno drvo. To je bila moja mladost.

Ptice lako prhnu, uplaše se. Kao i moje misli. Nisam htio svoje misli usporediti s pticama. Ni slučajno. One hodaju tromo i nisu sposobne za let. Ali ja ih tražim kao što tražim sebe. Širom sam otvorio oči. Ugledao ih kako se penju na leđa psa lutalice kao buhe i odlaze prema Savamali da se umiješaju među putnike namjernike, izbjeglice i polusvijet koji se uvijek vuče oko kolodvora.

Najveće oči sam imao kada sam ugledao Las Ramblas. Odjednom sam se pomiješao s gomilom anarhista. Ali na La Rambli nije bilo nikoga. Nikakvih anarhista. Nikakvih boraca za slobodu. Samo topla proljetna noć. I par kurvi. Uz zidove. Ravnodušnih poput grada koji ih je progutao zajedno sa mnom. Tu sam prvi put vidio pravog transseksualca, tek što sam izašao iz vlaka koji me je iz Muenchena preko Strasbourga dovukao do Barce. Kakav divan grad! To sam pomislio. Sloboda. Almodovar. Kako on drugačije vidi boje od svih drugih! Htio sam se zaljubiti u neku sitnu crnokosu Španjolku. Ali previše sam pio. Previše hašiša. Tražio sam Mariu Del Mar Romero u jednom prigradskom naselju, ali je nisam našao. Mogao sam samo loviti misli o mislima. Zamišljati pjesmu koju ću jednom napisati. Treba zvučati pjevno poput španjolskog, ali oštećenog teškim slavenskim naglaskom.

Nikuda nisam stigao. Pokušavam misliti o tome koliko traje mladost i treba li se čovjek ikada zaustaviti. Ili se prepustiti jurnjavi. Sve je veliko koliko su nam oči velike. Sve je veliko koliko su nam misli obuhvatne. A moje večeras bježe od mene. Uskočile su u torbicu jedne plavuše koja se ljulja na štiklama i odlaze uz Beogradsku ulicu prema Bulevaru da tamo zametnu trag, jer nisam sposoban da jurim za njima.