Piše: Elma Hodžić
Zvono nagrada već godinama predstavlja ključnu platformu za afirmaciju mladih umjetnica i umjetnika koji kroz svoje radove preispituju složene društvene teme i otvaraju prostor za nove perspektive. Izložba „Nevidljivo tkivo“, koju je s velikom pažnjom i stručnošću priredila kustosica Amra Ćebić, donosi radove finalista ovogodišnje nagrade i vodi nas u svijet nevidljivih društvenih procesa koji oblikuju našu svakodnevicu.
Postavljena u Centru za savremenu kulturu KRAK u Bihaću, izložba će biti otvorena od 3. do 31. oktobra 2025. godine, a svečano otvaranje je zakazano za petak, 3. oktobar u 20 sati. Kroz različite umjetničke forme i izraze, ovi mladi autori propituju mehanizme moći, kolektivnu memoriju i digitalnu stvarnost, potvrđujući Zvono kao neophodan prostor za razvoj nezavisne umjetničke scene i društvene refleksije.
Radovi finalista Zvono nagrade – Irme Beširević, Milice Bilanović, Pavla Golijanina i Milene Ivić – predstavljaju značajan pokazatelj društvenih prilika koje su osviještene kroz umjetničke prakse mladih. Naizgled nepodudarni, tematski i medijski heterogeni radovi i prakse, se ipak susreću na polju socijalne osjetljivosti, bilo da se radi o političkim, sistemskim i tradicionalnim, kategorijama ili savremenim problemima postdigitalnog čovjeka. Kao što u gradivnom smislu tkivo predstavlja skup istovrsnih ćelija zajedničkog porijekla, tako se i finalisti nagrade okupljaju oko zajedničkih odrednica kapitalističkog društva, čiji problemi često ostaju nevidljivi, a umjetnost im otvara vrata za dijalog.
Milica Bilanović, “Industrijske biljke”
Dobitnica Zvono nagrade, Milena Ivić, usmjerila je svoju praksu na istraživanje različitih paradoksa institucionalnog poretka i ljudskih prava, posmatranih kroz prizmu feminizma i društvenih klasa. Rad Pisma Ireni je realizovan kroz intervenciju u javnom prostoru i performativni čin publike u galeriji, kako bi se podigla svijest društva o problemu nesistematičnog rješavanja nasilja nad ženama. Neonskim natpisom „Draga Irena“, u javnom prostoru, započinje komunikaciju s prolaznicima, dok u galeriji pruža mogućnost publici da putem pisama stupe u kontakt s Irenom, žrtvom nasilja koja je ubila svog muža. Umjetnica, vođena empatijom, demonstrira čin solidarnosti sa Irenom i naglašava važnost suočavanja sa kolektivnom i društvenom odgovornošću.
Milena Ivić, “Pisma Ireni”
Jednako kritički orjentisana prema institucionalizaciji u društvenom kontekstu je i Milica Bilanović. Svojom višegodišnjom umjetničkom intervencijom redefiniše poimanje postjugoslovenskog industrijskog naslijeđa – napuštenog i obraslog rastinjem – koje stoji kao reminescencija na period uzleta radništva i sunovrata socijalnih ideja. Umjetnica transponira biljke iz industrijskih kompleksa Tuzle, Beograda, Čačka i Bihaća, u galerijski prostor, omogućavajući im rast u novom okruženju, oslobođenom od pitanja stečaja, dugova i vlasništva, ujedno se suprotstavlja brisanju kolektivnog sjećanja na historijske činjenice. Rad Industrijske biljke doživljava svoju transformacijsku ulogu, nakon što umjetnica izmjesti samonikle biljke iz kompleksa Kombiteksa, u objekat KRAK centra, kako bi rasle u preporođenom prostoru sa novom društvenom ulogom.
Pavle Golijanin, “Konstrukcija majstorluka”
