Semir Osmanagić može da priča da je pronašao piramidu u Visokom… Ustvari, u Skoplju u hostelu gdje sam noćio neki mi je momak pričao da je baš on našao piramide, i to i u Makedoniji i u Bosni. To je rekao Semiru, a ovaj je požurio da to obznani. “I eto ga sad– gdje je, nigdje! Ne daju mu da kopa. Misliš da engleskoj kraljici odgovara da se nađe piramida?“, reče on pokazujući mi fotografiju njega ispred nekog šiljatog brda.
Sad kad razmislim, možda taj lik i nije bio sav svoj… Uglavnom, Semir može da priča da je našao piramidu, no hajde da vidimo ko može objasniti ove misterije!
Stolica. Kad čovjek posmatra, i nadasve sluša, naš narod, lako bi se dalo zaključiti da smo mi paćeniji od svih gladnih u Etiopiji, svih Židova u Drugom svjetskom ratu, svih zatočenika kampova GULAG i svih žrtava Crvenih Kmera zajedno. Mi toliko kukamo na sve živo i onda se toliko halapljivo jagmimo za banalne stvari kao da druge sreće u životu nismo nikad imali. Nigdje to nije očitije nego kad vidimo da jel’ ima negdje neka stolica, to se raja jagmi da sjedne na nju!
Kod doktora u čekaonici, u autobusu, u opštini… Na Sarajevo Film Festivalu po cio red zauzmu. “Ovo je rezervisano”, kažu dok jaknama, tašnama, pamfletima i inim drugim predmetima čuvaju mjesto kameradima.
Kako se kod nas ljudi jagme za stolicu, to nije normalno. Pogledaj tih baba i deda koji hrle za stolicom kao da su sad na koljenima hodočastili maraton do nje! Običnu seosku drvenu ili onu kožnu, direktorsku, nema veze, daj stolicu kakvu god. Konačna fantazija je “dograbiti se političarske fotelje”. Mi smo naprosto opsjednuti sjedenjem! Ne kao odmaranjem, jer smo ipak gorštaci, već time da mi sjedimo dok drugi stoje.
Drugu misteriju, posve nevezanu uz sjedenje, kategorišem kao “beskonačni godišnji odmori osoba zaduženih za plaćanje u firmama”. Ko god je ikad radio i jedan posao honorarno, pa mu gazda nije platio (s čime se 100% honorarnih radnika može poistovjetiti) čuo je priču o tome kako mu nije plaćeno jer je “osoba zadužena za plaćanje na godišnjem odmoru”. Mlad radnik (čitaj: budala) isprva povjeruje u tu priču. No kako se ona ponavlja od poslodavca do poslodavca, počinješ počinjem razmišljati da ta osoba, iako radi najdosadniji knjigovodstveni posao u firmi, vodi preuzbudljiv život! Na godišnjem je u neko lijevo vrijeme, tipa, u po novembra. Ili na početku školske godine. Ili bilo kada! Jel’ jaše po talasima ili ganja slonove po Africi – nikad je u kancelariji!
S druge strane, preduzeću uopšte nije problem da ta osoba bude na godišnjem po mjesec-dva. Nije da je neophodna za rad preduzeća. Šta radi, samo barata financijama i plaća račune. Pih, to nije okosnica firme!
Eh, u tom fazonu, iduća relikvija je fiskalni račun. Manje đavo bježi od krsta koliko Bosanac i Hercegovac bježi od fiskalnog računa. Ne postoji taj iznos za koji vam prodavač/pružač usluga neće izdati račun. Kupiš žvaku za 0,5 KM – nema računa. Registruješ automobil za 500 KM – nema računa. Ali nije to da meni ne izdaju račun, već kad pričam s ljudima, oni nemaju pojma šta je to. Odem kod automehaničara, popravim automobil, 50 KM ceh, ja čak na blagajnu odem da to platim, žena uzme novac i – stane. Kao da u glavi dođe do kratkog spoja jer su informacije krenule u slijepu sinapsu. Nema dalje. Nema računice “uzmem pare i– dam račun”. Ne, njima iza “uzmem pare” nema ništa. Pustinja s onim žbunjem što se kotrlja u vestern filmovima. Potpuno ništavilo.
Idemo dalje, šta sam još istraživao? Ah da, turbo-folk. Dugo godina sam tražio sretnu turbo-folk pjesmu. Kao ono “rodilo mi se dijete, baš sam sretan, sada imam i kuću i auto i stan i penziono i socijalno…” Nema. Ima pjesama tipa “kurva, drolja, uzela mi dijete i kuću i auto i stan i penziono i socijalno…”
Ali, rekoh, možda sam previše zagrizao, možda trebam smanjiti granicu sreće. Ima li pjesma “ja je volim, dan je lijep”? Jok, nema ni to. Ima “ja je volim, kurvu, drolju, ona voli drugog, uzela mi i kuću i auto i penziono…”
Dobro, jel’ ima išta?! Ima li išta da je tog pjevača ili pjevaljku činilo sretnim?! Jesu li ijednom u svojih 30 godina karijere ustali sretni i poželjeli pjevati o tome? Je li ijedan pjevač, od više hiljada njih, u životu doživio išta lijepo, sunce mu junačko?! Kakvi Crveni Kmeri, kao da nam je inkvizicija na onim spravama za mučenje crijeva izvlačila koliko smo napaćen narod! Nema sreće nigdje!
Ima, doduše, pjesma od Miroslava Ilića “Smej se” (Smej se, smej, uvek se smej. Najviše volim osmeh tvoj, ljubavi moja, živote moj), ali, nažalost, to nije turbo-folk pjesma.
Kako sam se i u tom istraživanju razočarao ishodom, morao sam priznati poraz i poći u potragu za razrješenjem neke druge misterije. Sada tražim pozitivno iskustvo s birokratskim aparatom.
Nisam zaluđen glupostima, ne vjerujem da postoje leprikoni ili pametne plavuše, ali vjerujem da negdje pod ovim nebeskim svodom države s četiri miliona stanovnika neko negdje mora da je imao pozitivno iskustvo s birokratskim aparatom. Otišao u opštinu i završio posao bez želje da pobije sve službenike. Na sudu dobio ili izgubio parnicu, a da nije poslije htio da digne u zrak zgradu sve s uposlenicima. Završio neki posao negdje a damu nije nedostajao niti jedan papir. Podnio zahtjev za otvaranjem firme i otvorio ju a da se niti jednom nije sjetio familije službeniku. Bilo šta! Bilo kakvo iskustvo, bilo gdje, samo da je pozitivno!
Nažalost, od svih ovih misterija mislim da će mi ova biti najteža za otkriti.