Nikakvo apstraktno razmišljanje, makar se bavilo ljudskim problemima, ne može da pruži utjehu čovjeku, ne može da ublaži tugu ni muku konkretnog stvorenja od krvi i mesa, stvorenja čije oči grozničavo gledaju (prema čemu ili prema kome?), stvorenja koje samo nada održava u životu. Jer, srećom (mislio je), čovjek nije sazdan samo od beznađa nego i od vjere ili nade, ne samo od smrti nego i od želje za životom, ne samo od usamljenosti nego i od trenutaka zajedništva i ljubavi. Ukoliko bi zavladalo beznađe, svi bismo se prepustili smrti ili bismo se ubijali, a to se ipak ne dešava. Po njegovom mišljenju, to pokazuje koliko je razum malo važan, jer nije razumno gajiti nadu u svijetu u kome živimo. Naš razum, naš um nam neprekidno dokazuju da je ovaj svijet užasan. Stoga je razum poguban i vodi skepsi, cinizmu i konačno uništenju. Srećom, čovjek gotovo nikada nije razumno biće i zbog toga se nada uvijek iznova rađa na zgarištu i pepelištu. A baš to ponovno rađanje nečeg besmislenog, u suštini duboko besmislenog i potpuno neosnovanog, dokaz je da čovjek nije racionalno biće.
Tako se dešava da, tek što zemljotresi razore čitave oblasti Japana ili Čilea, tek što golema poplava unesreći na stotine hiljada Kineza u oblasti Jang-Ce, tek što bespoštedan i za većinu njegovih žrtava besmislen rat, poput onog Tridesetogodišnjeg u kome su žene i djecu sakatili, mučili, ubijali i napastvovali, a sela spaljivali i sravnjavali sa zemljom, oni preživjeli (koji su i sami bili užasnuti i nemoćni svjedoci tih elementarnih nepogoda ili nesreća koje su izazvali ljudi), ona ista stvorenja koja su u časovima očaja mislila da više nikada neće poželjeti da žive, da više nikada neće stvarati svoje živote, čak i kada bi mogli i željeli, ti isti ljudi i te iste žene (a naročito žene, jer je žena sušti život i majka zemlja, ona koja nikada ne gubi posljednji tračak nade), dakle, ta ista lomna ljudska stvorenja već počinju (poput sumanutih ali odvažnih mrava) da iznova grade svoj mali svakodnevni svijet. Doduše mali, ali baš zato dirljiviji svijet.
Svijet ne spašavaju ideje, intelekt ni razum, nego nešto sasvim drugo: one nerazumne čovjekove nade, njegovo upinjanje da preživi, njegova želja da diše dokle god može, njegovo malo, tvrdoglavo i smiješno svakodnevno junaštvo naspram zle kobi. Ako je strepnja iskustvena spoznaja Ništavila, nešto kao ontološki dokaz Ništavila, zar nada ne bi mogla da bude dokaz Skrivenog Smisla Postojanja, nešto za šta se vrijedi boriti? A pošto je nada jača od strepnje (jer je uvijek pobjeđuje, inače bismo svi dizali ruke na sebe), zar taj Skriveni Smisao ne bi mogao da bude istinskiji, recimo, od famoznog Ništavila?
Odlomak iz romana “O junacima i grobovima” Ernesta Sabata
