Piše: Elma Fišić, kustosica i historičarka umjetnosti

Stan u polumraku, hladan, ogoljen. Rat. Zidovi šute. I sve šuti – i šporet, i svjetlo, i sat. I jedna mlada djevojka. Samo jedan mali kasetofon, jedina ispravna naprava u svijetu koji se raspada, poslužiće kao prozor u svijet. Djevojka sluša muziku i zamišlja boje koje prate tonove, ritam koji prelazi u liniju, glas koji postaje svjetlo. U tom trenutku muzika postaje utočište, zamjena za sve što nedostaje. I iz tog zvuka, mnogo godina kasnije, rađa se umjetnost.

Tako počinje priča o projektu Viva la Musica – o melodiji kao sjećanju, o slici koja progovara ritmom, i o umjetnici Ameli Hadžimejlić koja iz tišine gradi svijet svjetlosti, pokreta i boje.

Polazište projekta Viva la Musica nalazi se u intimnom, biografskom iskustvu autorice. Tokom ratnih godina, Amela Hadžimejlić pronalazila je utočište u muzici. U zvuku je nalazila mir, u melodiji nadu, u ritmu osjećaj da svijet još uvijek diše. Muzika je tada postala više od umjetnosti – postala je prostor opstanka i smisla, tihi podsjetnik da estetika i emocija mogu nadživjeti razaranje. Taj duboko lični doživljaj, prožet zahvalnošću prema muzici kao životnoj snazi, danas se pretače u multimedijalni projekt Viva la Musica – umjetničku odu zvuku, sjećanju i stvaralaštvu.

Amela Hadžimejlić

U izložbi Viva la Musica, Amela Hadžimejlić oblikuje umjetnički prostor u kojem se granice između medija brišu, a senzorna iskustva prepliću u novu cjelinu. Njen interes nije samo u formalnoj povezanosti muzike i slike, već u njihovom zajedničkom potencijalu da artikuliraju emotivno i simboličko pamćenje. Muzika je za autoricu izvorni impuls — ritam koji pokreće misao i formu, dok slika postaje njeno prostorno otjelovljenje. U središtu projekta nalazi se pitanje melodije kao nositelja značenja — kao forme koja nadilazi auditivno i pretače se u vizualno, u pokret, u vrijeme. Hadžimejlić, polazeći od muzike kao univerzalnog jezika emocije i sjećanja, gradi složenu mrežu simboličkih odnosa u kojoj se zvuk materijalizira u sliku, a slika, zauzvrat, rađa novi zvuk. Tako nastaje dinamičan krug prevođenja i prelamanja značenja — proces u kojem umjetnost postaje dijalog različitih medija, ali i različitih senzibiliteta.

Ciklus slika, rađen u tehnici akrila i reljefnih assemblage-intervencija, otjelovljuje poznate melodije — evergreene koji su dio kolektivnog kulturnog pamćenja. Hadžimejlić melodiju ne ilustrira, već je transformira: linija i boja preuzimaju ritam i dinamiku tona, a materijalni reljef slike oživljava kao eho unutrašnje vibracije. Time slika postaje „akustični prostor“ u kojem vizuelno i zvučno prožimaju jedno drugo.

Kao kustoski koncept, Viva la Musica nadilazi tradicionalnu izložbenu formu. Autorica otvara svoje djelo drugima – poziva saradnike iz različitih oblasti umjetnosti da reagiraju, dopisuju, prevode i nadograđuju njen vizualni zapis. Iz te saradnje rađaju se, nove muzičke kompozicije, performansi i art-happening „Cabaret Viva la Musica“. Od slike nastaje pokret, od pokreta zvuk, a od zvuka ponovo slika – neprekidna lančana reakcija umjetničkog stvaranja.

Kada se promatra u širem kontekstu savremene umjetnosti, Viva la Musica Amele Hadžimejlić stoji na raskršću između sinestetičke tradicije i multimedijalne prakse 21. stoljeća. Autorica u ovom projektu ne traži samo formalnu korelaciju između zvuka i slike, već istražuje način na koji se značenje rađa iz njihove međuigre. Muzika, kao pokret u vremenu, u njenom radu postaje prostorna kategorija – talas boje, materije i teksture. Slika, pak, gubi statičnost i poprima karakter performativnog događaja. Time Hadžimejlić uspostavlja dijalog s modernističkim idejama o „vidljivosti zvuka“, ali ih prevodi u savremeni kontekst kolektivne memorije i tehnološke posredovanosti percepcije. Ovaj projekt stoga možemo čitati i kao studiju o međuovisnosti percepcije.

Viva la Musica se također može čitati i kao simbolička topografija osjećanja – mapa emotivnih pejzaža koji su se godinama nataložili u zvučnim sjećanjima jedne generacije. Umjetnica kroz ovaj projekt afirmira muziku kao izvor inspiracije – ujedno je prepoznaje kao strukturu pamćenja, kao energetski kod kulture. U toj mreži vizualnog i auditivnog, privatnog i zajedničkog, Viva la Musica postaje polifonijski prostor u kojem umjetnost ponovo otkriva svoju elementarnu svrhu – da povezuje, da liječi i da čuva ono što je najtiše, ali najtrajnije u čovjeku.

Snimak performansa s otvorenja izložbe ostaje sastavni dio postavke, svjedočeći o prolaznosti i istovremenoj trajnosti umjetničkog čina. Galerijski prostor Collegium Artisticum transformiše se u ambijent živog dijaloga – mjesto gdje se posmatrač ne zadržava tek kao promatrač, već biva pozvan da učestvuje, da „dešifruje“ sliku, da osluškuje i osjeća njene ritmove.

Hadžimejlić na taj način redefiniše iskustvo izložbe: slika više nije statična površina, nego događaj. Svaka kompozicija, svaka projekcija i zvuk u prostoru tvore jedinstveni vremenski tok – svojevrsnu vizuelno-zvučnu partituru u kojoj se subjektivno iskustvo posmatrača spaja s kolektivnim sjećanjem na melodiju.

Cjelokupan projekt odvija se u prostoru Collegium Artisticum, galeriji koja nosi ime po čuvenoj sarajevskoj umjetničkoj grupi poznatoj po svom interdisciplinarnom pristupu. Ovaj historijski i kulturni kontekst pojačava značenje izložbe, jer prostor simbolički povezuje slikarstvo, muziku, performans i interaktivnost, stvarajući okvir u kojem se umjetnički dijalog između autora, saradnika i publike razvija u punoj širini i slojevitosti.

Viva la Musica je, u konačnici, proslava stvaranja i života kroz umjetnost. To je hommage muzici, ali i poziv da osjetimo kako umjetnost može premostiti granice medija, percepcije i emocije — da boja može imati svoj ton, da ritam može imati oblik, a da je iskustvo uživanja u umjetnosti važno koliko i sam život. Viva la Musica!