Za Almina Kaplana Miljenko Jergović je ocijenio da će u književnosti ovih prostora, ma kojim pravcem ona krenula u bliskoj budućnosti, imati važno mjesto. Sudeći po stvaralačkoj plodonosnosti ovog hercegovačkog autora u njegovih trideset i sitno godina, Jergovićeva prognoza teško da će omanuti.

Piše: Tamara Zablocki

Fotografije: Saša Borozan

Poslije poetskih zbirki Biberove kćeri, Čekajući koncert roga, Ospice, Mostarska zbirka i Bukara koje su odreda naišle na hvalospjeve kritike, pred nama je Kaplanov roman Trganje. U Trganju, kroz oči maloljetnog pripovjedača, školarca prvačića koji odrasta na hercegovačkom selu uz djeda, majku i oca, posmatramo osvit rata u Bosni i Hercegovini. Iskren dječiji pogled na svijet koji, omatorili, uljepšavamo lažima da bismo nastavili živjeti mitove o suživotu, omogućio je Kaplanu da u Trganju progovori o životu jednih pored drugih, o ograničavanju ljubavi na „svoje“ koje počinje već u najranijem djetinjstvu, o brižljivom kultivisanju razlika među rođenima u istoj kulturi, na istom parčetu zemlje. Nespreman da pripada, Kaplan kroz svoju poeziju i prozu s hercegovačkog krša posmatra sve boljke našeg prostora i vremena. A njih nije malo.

Poznajemo Vas prvenstveno kao pjesnika, pa moram započeti s pitanjem o odnosu prema književnim formama. Šta Vam je omogućila forma romana, nakon poezije u kojoj ste, doduše, rado eksperimentisali s formom, proširujući je; znamo da izdavači na njih gledaju drugačije usljed diktata tržišta, ali u čemu se one razliku za Vas lično?

Da, do sad sam objavljivao poeziju, Trganje je moja prva prozna knjiga. No, to ne znači da sam poeziju jedino i pisao. Imam jako puno proze koju nisam objavio. Dosta od toga vjerojatno neće ni biti objavljeno. Hoću reći da prozu pokušavam pisati otkad pišem i poeziju.

Nekome više paše pjesma, nekome kratka priča, trećima opet roman. Meni sve to, kao čitatelju, nije važno. Književnost je književnost u kojem god obliku da nam se nudi. Lično, s formom sam eksperimentisao i ona je nešto do čega se dolazi tokom pisanja. Borges je govorio kako nikada nije siguran hoće li to što piše biti priča, pjesma ili nešto sasvim treće. Brodsky je opet insistirao na poeziji i smatrao da je trebamo čitati ako hoćemo da razvijemo dobar ukus u književnosti. Smatrao je i da čitanjem poezije raste naša netrpeljivost prema praznoslovlju i bespotrebnoj opširnosti. Različiti pisci su različito gledali na forme i često o njima olako sudili. U jednom trenutku nam paše jedno mišljenje, u drugom trenutku opet neko drugo, a u pravilu, skoro svi zaboravljamo da su ta mišljenja često oprečna.

Nekad pišem stihove a nekad prozu. I jedno i drugo za mene su nezamjenjiva iskustva. Ne dajem prednost ni jednoj od te dvije forme, obje su mi podjednako važne. Neke teme traže roman, druge stih, pjesmu… A zašto je to tako? Mislim da je bolje ne znati odgovor na ovo pitanje.

Žao mi je što se poezija danas ne čita koliko i proza i što je izdavači teže prihvataju… Zbog toga smo svi na gubitku.

Isto, moram da kažem da je preokupiranost formom karakteristična za nemaštovite i slabašne književnike i književne kritičare. Oni, iz nekog razloga imaju potrebu insistirati na „čistokrvnim“ formama pa se njihov sud o nekom djelu svodi na dvojenje je li nešto roman ili nije. Takvi nam, pod cijenu čiste forme, nude sterilnu književnost u kojoj nema ničega osim gramatički ispravnih rečenica.

Odrastanjem svijet krača kao odjeća

Djetinjstvom, svijetom – ponajprije ratom – posmatranim očima djeteta, bavili ste se u svojim poetskim zbirkama Ospice i Bukara. Vraćate mu se u romanu prvijencu Trganje, koji progovara o dolasku rata u mirno hercegovačko selo, onakvog kakvim ga vidi pripovjedač i glavni junak, dječak. Zašto Vam je tema djetinjstva, česta u književnosti, stalna preokupacija?

Djetinjstvo mi trenutno jeste preokupacija, a zašto je to tako, bojim se da je ne moguće objasniti. Ja sam autor koji vjeruje da je tema ta koja bira. Lično, mislim da je djetinjstvo najčudesnije doba i jedno od najljepših iskustava uopće. Odrastanjem svijet krača kao odjeća. Zatim, djetinje oči su velike i proždrljive i u njih svašta stane. Neko je rekao kako čovjek živi jedino u djetinjstvu, a ostatak života pati zbog činjenice da više nikada neće biti dijete. O djetinjstvu se oduvijek pisalo, što ne znači da o djetinjstvu i danas ne treba pisati. Ne postoje potrošene teme i sumnjivi su mi oni koji tvrde kako je sve već napisano. Pišemo o onome o čemu imamo potrebu da pišemo – u suprotnom smo lažni. Književnost koja nastaje iz potrebe je jedina književnost. O tome koliko je važna perspektiva djeteta, do sad nas je trebala poučiti književnost. Sjetimo se romana Imre Kertesza Čovjek bez sudbine –  to je knjiga pred kojom se šuti!

Za razliku od teme djetinjstva, ambijent krševitog sela sa štalom, čatrnjom, bunarom, vanjskim klozetom ne srećemo često, makar ne u savremenoj književnosti ovih prostora. Zbog čega Vam se ambijent hercegovačkog sela sa „miješanim stanovništvom“ činio pravim izborom? 

Meni se ništa nije činilo, ja sam samo pisao. Nisam ja, ponavljam, birao o čemu ću da pišem, tema je odabrala mene. Roman je dobrim dijelom autobiografski, a ja jesam dijete sa sela, s Dubravske visoravni, pa je ambijent u kojem se dešava djetinjstvo o kojem pišem bio jedini mogući ambijent. Ne znam zašto sela nema u savremenoj književnosti, o tome bi se moglo štošta nagađati ali mislim da nije ni vrijeme ni mjesto za takvo što. Selo je moja fascinacija iz puno razloga. Jedan od njih svakako jeste taj da na selu živim i da je to svijet koji poznajem i koji me žulja. Zanima me i pišem o Hercegovini i njenim selima koja nestaju i u kojima se vrijeme ponaša na jedan drugačiji način. Interesuju me svi ti (potencijalno) književni likovi, ljudi seljaci, priprosti zemljoradnici pored kojih svijet prolazi brzinom svjetlosti. Zanima me njihov sirovi humor, seoska filozofija, ta potreba da se svijet svede na njima razumljivu mjeru, da se mjesec, da parafraziram Ćopića, dokuči grabljama.

Onda dvije religije, dvije (hajmo reći) kulture, katolička i muslimanska koje su živjele jedna uz drugu i koje su odjednom postale neprijateljski nastrojene. Ksenofobija, fašizam, mržnja inače – sve je to dio svijeta koji živim i koji želim da razumijem. Odatle, valjda, i potreba za pisanjem. Ovdje, ako niste ksenofobični, onda ste falični.

Ljudi su površni pa im književnici često podilaze tako što ih tekstom iznenađuju, da ne kažem šokiraju. Ja nisam takav pisac, mene ne zanima čitatelj pod svaku cijenu, ja nisam tu da zadovoljavam nečije potrebe. Ne zanima me književnost koja se zasniva na iznenađenjima i koja „šokira“, volim i čitam suptilne pripovjedače koji umiju da na pet strana opisuju kako se otapa  snijeg i kako sa strehe padaju kapljice. Volim pametne knjige u kojima se „ništa“ ne dešava, a koje se opet prelijevaju od života. Nisam od čitatelja koji nestrpljivo iščekuju kraj romana, to šta će se desiti u priči meni je najmanje važno, ja moram da patim s pripovjedačem, da suosjećam s likovima, da mi tekst kaže nešto o meni, o onome što živim, da me odnese tamo gdje sam nisam mogao/umio doći…. Pošto takve knjige volim da čitam onda je prirodno da takve knjige želim i da pišem. Ne želim biti moderan, pratiti trendove. Želim samo pisati.

Dolaskom rata svijet se oprirodio

Roman o početku krvavih devedesetih u Bosni i Hercegovini progovara i o dobu prije rata u kojem su se naše međureligijske „razlike“, kako navodi pripovjedač, „brižno kultivisale“, o svjetovima koji su jedan pored drugog živjeli kao ulje i voda. Reklo bi se da je na neki način riječ o prologu tragedije rata koja će uslijediti, prologu koji tragediju donekle i objašnjava?

Sve je (iz dječje perspektive) bilo krasno. Ljudi su se međusobno „slazili“, jedni druge pomagali, bili kumovi jedni drugima i onda, dolaskom stranaka, sve se promijenilo preko noći. Danas mi se čini da je mir bio neprirodno stanje i da se s dolaskom rata svijet oprirodio. Naravno, ne treba to mistificirati, ljudi su ipak samo ljudi. Isto kao što ih je bilo moguće natjerati na suživot, tako su ih natjerali i da jedni druge, recimo, progone. Postoje ti čuvari kolektivnog sjećanja i oni su u onom sistemu uspjeli sačuvati i uzgojiti mitove i iz njih rasplamsati mržnje kojim smo se hranili dok smo jedni druge klali. Ispostavilo se da je mir frižider u kojem smo smrznutu čuvali mržnju.

Ne znam koliko je moj tekst prolog nadolazećoj katastrofi i koliko je objašnjava, ali znam da ga zbog toga nisam ispisao. Inače, nisam od pisaca koji imaju potrebu bilo šta objašnjavati, ja to ne znam raditi, pišem onako kako osjećam, mene zanimaju slike, životi malih ljudi, detalji u kojima nas ima više nego u svim naukama ovog svijeta.

A što se tiče „miješanog stanovništva“ – pa i nema baš u BiH puno višenacionalnih sredina, to je sve uglavnom podijeljeno. Ljudi danas žive mit multietničke BiH. Ne znam ko još u to vjeruje. Možda pokoja dementna starica u čijoj kuhinji na zidu i sad visi kalendar s glavom vuka zvanog Vučko. Moje je selo bilo i još uvijek formalno jeste multietničko, s tim da se ljude strahom drži podalje jedne od drugih. Tek ponekad, kad ih niko ne vidi, na mrginj sjednu i tiho propičaju, o vremenu, o suši na kojoj zemlja puca, a pukotine po pola metra…

Dati glas djetetu u okvirima predraća pokazalo se važnim i zbog činjenice što kroz oči djeteta posmatramo sve ono što nijedno dijete sa svojih šest, sedam godina nije trebalo učiti i „upijati kao spužva“, poput činjenice da ga uče kako već u prvom razredu ne smije biti zaljubljen u djevojčicu „pogrešnog imena“. Šta maloljetni pripovjedač u prvom licu o ratu može ispričati što ne može odrasli?

Djeca uživaju veći stepen slobode od odraslih. Smjeliji su kad ocjenjuju svijet, njihova pozicija je neutralnija, oni su najprije djeca pa tek onda Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Djeca su kritičnija od odraslih i, uslovno rečeno, objektivniji su. Djeca nisu vojnici, oni u ratu ne učestvuju, oni ga posmatraju. Njima rat onemogućuje slobodu kretanja, igru, tako da oni imaju problem generalno s odraslima koji se međusobno kolju i otkidaju im od djetinjstva. Međutim, obrazovne i druge institucije vrlo brzo krenu sa sistemskom instrumentalizacijom djeteta, s tim da se djeca tome otimaju pa za takvo što treba vremena. Pogled djeteta na svijet, na rat, može nam pomoći da vidimo vlastite slabosti, nedostatke, zablude, fašizam, odgovornost za zločine… Djeca su ogledalo u kojem možemo da vidimo kako i nismo fini (nevini) kao što nam se to čini.

Boga je najmanje tamo gdje bi ga najviše trebalo biti

Na vjeru, koja se danas veliča kao urođeno svojstvo bosanskohercegovačkih etnija, Vaš se pripovjedač osvrće sa suptilnom ironijom, zaključujući da je, dok su ga učili o vjerskom obredu, shvatio kako je najvažnije držati se reda, a ne suštine, kao i da niko od djece nije razumio molitve koje su morali naučiti napamet, niti se usuđivao puno zapitkivati vjeroučitelja. U današnjoj bh. stvarnosti, ovakvo zaključivanje pripovjedača gotovo da se može smatrati hrabrošću. Vjerski odgoj u njegovoj bismo vizuri protumačili prije kao instrumentalizaciju, ili se samo meni čini tako?

Pa znate, ovdje se nije imalo kad ljudima objašnjavati zašto nešto ne treba ili treba raditi, to bi im se samo naredilo ili zabranilo. Ne razumijevajući zašto nešto rade – ovdje su ljudi radili stoljećima. Ovdje je „red“ najvažniji princip i zbog njega su spremni glavom platiti. Tako je i s vjerskim obredima. Molitve nismo morali razumjeti ali smo ih morali znati napamet. Na nepoznatom jeziku smo se molili bogu i od njega tražili da nam da nešto što ni sami ne razumijemo. Ako bi se ko i zainteresovao šta te riječi znače, onda bi vas opomenuli da puno pitate; ili bi vas čak optužili da ste počinili grijeh. E tako se, na samom početku, institucionalno, ubija bilo kakva komunikacija s bogom.

Nažalost, vjerski odgoj nije ništa drugo do instrumentalizacija. Boga je najmanje tamo gdje bi ga najviše trebalo biti, dakle u džamijama i crkvama. O tome već odavno ne dvojim. Pa pogledajte samo šta se tamo propagira i koga se sve podržava i o čemu se sve šuti. Ako pristanemo na njihovu logiku i na njihovu „etiku“ onda nas u životu poslije smrti čekaju opet nekakvi esdeaovci i hadezeovci koji će nas propuštati u dženet, odnosno, nas izdajnike, bacati u džehenem. Oni banaliziraju vjeru, svete tekstove. Zaziru od umjetnosti, od kritike, označavaju ljude koji misle svojom glavom, pozivaju na linč. Oni su tu (uglavnom) da zastrašuju. Ne vjerujem u ljude koji ne vjeruju u književnost i u umjetnost uopće. I vjerujem da ni bog u njih ne vjeruje.

Pretresom i odvođenjem staraca, žena i djece iz sela slike svijeta kakav smo upoznali nestaje, kao kad „nestaje svjetla kad se pada u jamu“. Kakvu sliku svijeta bi pripovjedač i glavni junak romana Trganje vidio danas, dvadeset i pet godina kasnije, da ga sretnemo i upitamo?

U mojem selu su u drugom svjetskom ratu, Hrvati i muslimani, dakle ustaše, u jamu pobacali skoro sve Srbe. O tome se u selu šutjelo, danas to više nikoga ne zanima osim onih političara koji tu žrtvu koriste u predizbornim kampanjama, kako se taj simbolički kapital i inače koristi. Bacali su ih ljudi koji su me kao dječaka (vjerojatno) nježno dodirivali po glavi, onako u prolazu, istim onim rukama kojima su svojim žrtvama rajzali žicu oko zapešća kako se ti jadnici ne bi otimali. Pred početak rata, dedo mi je ispričao da je svjedočio bacanju u jamu dvojice dječaka pravoslavne vjeroispovijesti. Otuda dječaku u Trganju ta slika svijeta/svjetla kojeg nestaje dok se pada u jamu. E mene zanima kako bi ti dječaci danas vidjeli ovaj naš svijet i šta bi oni imali za reći. Mislim da je to važnije pitanje. A odgovor? Odgovora bi se svi trebali pribojavati!

U svojim knjigama bavite se neposredno proživljenim, pa je recimo Mostarska zbirka posvećena Mostaru, gradu u kojem ste završili škole. Mostar je, očigledno, na Vas ostavio toliki trag da ste mu posvetili čitavu zbirku. Kakav je Vaš doživljaj Mostara danas, čime Vas je on obilježio?

U nekoliko navrata sam govorio o Mostaru povodom Mostarske zbirke, o tom gradu sam napisao čitavu knjigu pjesama i ne znam šta bih još mogao dodati. I Mostar, kao i svi drugi gradovi, ima svoje mitove. Ja sam ih u svojim pjesmama ljuljao kao što dijete ljulja trešnju u maju. To se mnogima, naravno, nije dopalo. Čak i neki bliski ljudi su moje pjesme doživjeli kao atak na vlastita uvjerenja, na vlastitu istinu. A biti rob „istine“ jedno je od najtežih sužnjastava uopće.

Mostar me je obilježio kao što su me obilježila i mnoga druga mjesta u kojima sam živio. Ali ono što je možda važno reći, mene je proganjao taj prošli/prijeratni Mostar koji je bio mjera svega a o kojemu moja generacija ništa nije mogla da zna.

Mostar je danas podijeljen grad koliko god da mi to ne želimo priznati.

U intervjuima često ističete svoju poziciju nepripadanja i istupate protiv ovdašnjih nacionalnih podjela koje živimo svakom porom svojih bića, protiv pozicije „mi“ podjednako jednih, drugih i trećih, protiv ksenofobije. Budući da većinu života oko sebe imate stvarnost podijeljenih gradova, Stoca i Mostara, to nosi još i veću težinu. Ima li nevinih u današnjem raspadnutom bh. društvu? I još važnije od toga, da se odmaknemo od „dijagnoza“: ima li nade za današnje raspadnuto bh. društvo?

Najprije: nema nevinih! Grijeh je reći da si nevin u današnjoj BiH. Ovdje su svi ubijali i svi bili ubijani.

Nemam osjećaj bilo kakve pripadnosti, toga sam u potpunosti lišen. Nema kod mene ni patriotizma koji bi se možda i mogao tolerisati. Identiteti su u vlasništvu vladajućih oligarhija. Ne odlučujemo mi šta ćemo i kako ćemo biti – već oni. Oni imaju mjerne instrumente i liste na koje stavljaju imena neprijatelja. Identiteti se danas prekrajaju po potrebi i skoro uvijek su naslonjeni na fiktivne prošlosti o kojima kad pričaju kao da bajke čitaju. Ne možete na brzinu skrojiti i sašiti odjeću. Mislim, možete – ali ne očekujte da će to baš svi da nose. A pogledajte samo sve te tvorce/čuvare nacionalnih identiteta – to su redom loši profesori nacionalnih književnosti, historičari bez metoda, lingvisti na baterije, ukratko: mediokriteti koji su spremni na sve za još jednu rečenicu u  njihovoj Wikipediji…

Umoran sam od podjela, od naših i njihovih, ja sam se u ljude razočarao vrlo rano. Međutim, strašno je to što mi danas živimo. Bosanskohercegovačko društvo je duboko podijeljeno i ja ne znam kako će sve ovo završiti. Naravno, opasnije je na ovakve stvari skretati pažnju kad živite u Stocu ili Mostaru, odnosno, to tada ima jednu dodatnu težinu. Ova dva spomenuta grada su ustvari poligoni na kojima bošnjački i hrvatski nacionalisti bildaju svoje nacionalizme. Nisu Hrvatima krivi Bošnjaci, niti su Bošnjacima krivi Hrvati – to su jeftine laži beskrupuloznih političara kojima se zamajava kvalitetno i sistematski decenijama smlaćivano stanovništvo.

Piše se puno više nego što se čita

Urednik ste portala za književnost i kulturu Strane, koji promoviše savremenu poeziju, prozu i esejistiku. Pretpostavljam da Vam rad na ovom portalu omogućuje da neprestano budete „na izvoru“ recentne produkcije. Kako ocjenjujete današnju književnu produkciju u regiji? Koje je teme zaokupljuju, s kojim problemima joj se valja nositi? Kako Strane biraju autorice i autore čije radove objavljuju?

Strane su jako čitan regionalni portal za književnost i kulturu. Čitanost je iz dana u dan sve veća i portal polako nadrasta one koji su ga pokrenuli. To je dobar znak, ne bi valjalo da je drugačije. Primarni cilj je bio omogućiti književnicima iz regije da se međusobno čitaju i upoznaju i u tome smo uspjeli.

A kako ocjenjujem književnu produkciju? Pa ne znam, bojim se ocjenjivanja, nije književnost –  kako to kaže Miljenko Jergović – bacanje diska pa ćemo mi sad mjeriti ko je više dobacio. Ima mnogo pisaca i mnogo se piše, puno više nego što se čita, tako mi se bar čini. Trudim se pratiti crnogorsku, srpsku, bosanskohercegovačku, hrvatsku, donekle slovensku i albansku književnu scenu. Ne znam koliko sam u tome uspješan ali znam da čitam puno dobrih knjiga i da naš jezik ima puno velikih književnika kojima jedino mi nismo spremni priznati da su veliki. Ali eto, to je valjda opet dio nas, to su valjda te malograđanske paradigme koje ćemo, kako sad stvari stoje, još koje stoljeće pronosati na ovim našim glavama.

Ne znam mnogo o temama. Ne gledam na stvari tako. Ali sigurno je da mi još nismo raščistili sa zločinima iz prošlosti i da su ti zločini nešto što će nas vući prema dnu. Osim toga, Balkan je sam po sebi neiscrpna tema, kako god da ga gledaš i odakle god da mu prilaziš. Ne treba tražiti temu, treba pustiti da ona nas nađe. Ne znam, kažem, o temama ništa, ali sam siguran da ih još zadugo neće nedostajati.

Strane objavljuju većinu tekstova po pozivu, s tim da nam se ljudi i sami javljaju. Mi to sve uredno pročitamo, ljudima odgovorimo, razmotrimo i onda objavimo ili ne objavimo. Strane su dobronamjeran portal.

Među pjesnicima čija su djela ostavila snažan dojam na Vas i Vaše pisanje navodite Marka Vešovića i Vaska Popu. Imate li favorite među spisateljicama i piscima, pjesnikinjama i pjesnicima nove, mlađe generacije, od kojih smo neke vjerovatno imali priliku čitati na portalu Strane?

Puno je pisaca koje bi sad trebao spomenuti, pisaca kojima puno toga dugujem. No, ne usuđujem se nabrajati imena jer sam siguran da ću neke preskočiti pa će mi poslije biti žao. Imam favorite među piscima nove generacije, ali ni njih neću nabrajati, nezahvalan je to posao. Ne treba tako gledati na stvari, treba čitati, to je važno.