Na poziv Ibrahima Spahića, osnivača festivala, da učestvuje na VII Internacionalnom festivalu Grad, čija su ovogodišnja tema “MAČKE, umjetnici/umjetnice koji tetoviraju/obilježavaju grad”, Aleksandra Kokotović je osmislila projekat u okviru kojeg je napisala priču pod naslovom “Devet života, jedan grad – priča o Sarajevu”, a koji je uključivao cjelodnevno angažovanje body artistice Bojane Stojčević, koja je dugi niz sati šminkala Aleksandru i oslikavala umjetnički prikaz urbane mačke kako bi otjelotvorila ideju autorice. Inače, Bojana je pobjednica takmičenja Body artist Balkana 2019, što joj je donijelo putovanje i jednomjesečni boravak u Hollywoodu, gdje je na svjetskom takmičenju osvojila treće mjesto. Instalacija je bila postavljena u sklopu festivala, u hotelu Central, od 29. avgusta do 21. septembra 2023. godine. Za fotografiju je bio zadužen Jasmin Cvišić.
Piše: Aleksandra Kokotović
Devet života, jedan grad
U srcu drevnog grada Sarajeva, gdje se ezan miješa s melodijama uličnih svirača i crkvenim zvonima, živjela je mačka kojoj nije bilo ravne. Ova mačka se zvala Ema, a pričalo se da ima devet života, od kojih je svaki ispunjen jedinstvenom avanturom koja se prepliće s bogatim gradskim tapiserijama.
Emin prvi život počeo je u krivudavim ulicama Baščaršije, gde ju je usvojio ljubazni stari knjižar po imenu Amir. S njim bi se sklupčala među prašnjavim tomovima, upijajući mudrost vijekova. Jednog dana, dok je Amir pričao o sarajevskoj otomanskoj prošlosti, Ema je osjetila kako joj jeza prolazi niz kičmu, kao da u njoj odjekuju sjećanja na neko drugo vrijeme.
Kako se Emin drugi život odvijao, lutala je kaldrmom, postajući muza umjetnicima i pjesnicima koji su inspiraciju nalazili u njenim smaragdnim očima. Činilo se da svaki potez njihovih četkica i svaki potez olovkom prikazuje slojeve istorije grada, otkrivajući zaboravljene priče koje su šaputale kroz vijekove.
U trećem životu, Ema je postala tihi čuvar gradskih mostova, ljubavnika koji su se zauvijek obećali usred ljepote rijeke Miljacke. Odjeci njihovih obećanja rezonovali su s odjecima njenih prošlih života, kao da je sama ljubav bila sila koja je povezala grad.
Sa svojim četvrtim životom, Ema se našla uhvaćena u ratnom metežu. Duša grada je bila ranjena, i ona je nosila ožiljke, ali ju je njen nesalomivi duh nosio kroz najcrnje dane. U ruševinama je srela dijete koje je izgubilo sve. Emino prisustvo pružilo je utjehu, podsjećajući dijete na otpornost grada. Dijete je stasalo u prekrasnu djevojku, kada joj je mladalačke dane poremetilo stradanje grada u sljedećem velikom ratu.
U svom petom životu, Ema je gledala kako se grad obnavlja, poput feniksa koji se diže iz pepela. Bila je svjedok stapanja kultura, harmoničnog suživota ljudi iz cijelog svijeta, od kojih svaki donosi svoje priče i snove u zagrljaj grada.
Šesti, sedmi i osmi život odvijali su se u očaravajućem plesu, svaki obilježen različitim poglavljem u evoluciji Sarajeva. Ema je bila od povjerenja filozofima koji su raspravljali o smislu života u zadimljenim kafićima, pratilac uličnih prodavaca hrane koji su gladnim prolaznicima prodavali đevreke i nijemi svijedok ritmičkih odjeka tradicionalne muzike koja je ispunjavala eter.
Kako se približavao njen deveti život, Ema se našla na vrhu brda, s pogledom na sarajevsku panoramu. Grad, živi mozaik života i uspomena, širio se pred njom poput živopisne tapiserije. S mudrošću svojih prošlih života, Ema je znala da njeno putovanje nije samo njeno, već i vječna nit utkana u sam grad.
I tako, zadovoljno uzdahnuvši, Ema sklopi oči, osjetivši nježni zagrljaj sarajevskog šapata. U tom trenutku, kada je sunce zaronilo iza planina, postala je jedno s gradom koji je voljela i živjela u bezbroj života. I, iako se njena fizička forma možda odmorila, njen duh je nastavio da luta ulicama, kao vječni dio očaravajuće gradske priče.
