Piše: Elvin Dervić
Roman Lavanda, petrolej, autora Almira Imširevića, pred čitaoca dolazi kao kutija razbacanih fotografija u krilo nekom nepoznatom gostu da svjedoči, čuje i počuje. Narator fotografije vadi hronološki, jednu po jednu, i govori tek ono što se na njima nalazi, a sve što se skrilo u prostoru dok njegova ruka spusti jednu fotografiju da dohvati drugu je tišina koja ostaje na čitaocu da je interpretira. Čitajući se, zbog toga, teško oteti razmišljanju da je roman lična autorova priča i da je jedino što je od toga razdvaja promjena imena likova, a prevara se najuspjelije krije u digresijama koje ulaze u ishalucinirane detalje o svakoj sitnici koju je Ibrahimovo oko dirnulo.
Roman vješto kreće postavljanjem konteksta 1954. godine referirajući se na trenutne događaje o kojima se može čitati u novinama, od toga ko se popeo na državni tron do toga ko se popeo na vrh ljestvice muzičkih hitova, a onda priča zaista počinje: Zovem se Ibrahim. Lično, intimno, u prvom licu. Ovo plivanje između društvenog konteksta i uranjanje u individualno, nastavlja se kroz roman i stvara paralelu koja podsjeća na Kontstraktinu dosjetku iz pjesme Noble: Rođena 1912-te / Kao i moja baba Desanka / Fej u Parizu slika gradove u izmaglici / Desanka u Glibovcu čita sudbine u džigerici, a pored toga služi i kao alat za smještanje priče u širi vremenski okvir u vrlo kratkom izranjanju iz ovog individualnog.
Imširević je u ovaj roman donio i onog dramskog koje nije primarno primjetno u mikrosituacijama kao što su dijalozi gdje bi se očekivalo, a kojih i nema mnogo, nego radije na dinamičkom makrolevelu priče u cjelosti. Čitalac je marioneta u Ibrahimovim rukama. On nudi fragment po fragment fiktivnog sjećanja sa neočekivanim i izdoziranim tragičnim događajima koji podsvjesno uvjeravaju u stvarnost priče tako stvarajući dinamiku, dok tehnički izbjegava odlazak u pretjeranu sladunjavost. Zbog toga, ovo nije roman čija se radnja prepričava, on je tu da se iskusi kao predstava, a tek se može reći da prati Ibrahimovu krivudavu liniju života koja teče od spomenute 1954. a ponire 1995., pa se na osnovu vremenskog i prostornog konteksta može mnogošta i naslutiti. Njegovo odrastanje obilježeno je gledanjem bokserskih mečeva sa ocem, pubertetskim razmišljanima o Merimi, svakodnevnim razgovorima sa majkom, a kasnije bračnom vezom sa Zakirom i rođenjem sina Nermina.
Informacije koje saznajemo, a upozoravam na spoiler, stižu iz metamjesta između života i smrti glavnog junaka. On taj put, gdje na jednom svijetu prestaje, a na drugom postaje, ostajući nedorečen, odugovlači kako bi nam ispričao još samo ovu priču i time zaokružio kompoziciju, sugerirajući da ga se ne zaboravi, još jednom ponavlja: Zovem se Ibrahim, a zatim iščezava ostavljajući gosta, u čijem krilu je pregršt razbacanih fotografija, samim sa sobom.
Napetost koja se skrivećki ukazivala kroz skoro svaki opisan doživljaj glavnog junaka svoj vrhunac pronalazi u zadnjim stranicama knjige opisujući ratna zbivanja odakle radnja prodire sve dublje i dublje u srce tame. Najednom se pojavljuje odnos mi-oni, koji priziva opise najgore svireposti iz kolonijalne književnosti, a kada bi se ti opisi uobličili u nešto opipljivo, od riječi bi stvorili skulpturu Mensuda Keče Nermine, dođi…
Između ova dva zovem-se-ibrahim stalo je preko stotinu fragmenata iz života koji su pred njegovim očima u susretu sa smrću prolazili kao ispucan fotografski film koji i moli i zahtijeva da se razvije, onako po starinski kako je to radio Nicephore Niepce, rastvaračem od lavandinog ulja i bijelog petroleja, da probudi osjetila.
