Kenan Zekić, dizajner i edukator: Dizajn kao alat za emancipaciju

Razgovarala: Elma Hodžić

Kenan Zekić kontinuiranim radom u oblasti dizajna, edukacije i izdavaštva podsjeća da dizajn može (i mora) biti nešto mnogo dublje – alat za razumijevanje, povezivanje i osnaživanje. Kroz bogatu praksu, Zekić elokventno artikuliše kompleksnost kreativnog procesa. Njegov rad se kreće između istraživanja, edukacije i praktične primjene, uvijek usmjeren na suštinu: kako dizajn može služiti zajednici, otvoriti prostor za znanje i postati sredstvo emancipacije. Rijetki su dizajneri koji tako jasno i elokventno oblikuju vlastiti pristup – u Zekićevim riječima i djelima ogleda se uvjerenje da dizajn nije cilj sam po sebi, već alat koji, ako se koristi odgovorno i promišljeno, može mijenjati načine na koje živimo, učimo i stvaramo. Ovaj razgovor otkriva tokove jednog autentičnog dizajnerskog puta koji se nikada nije odvijao izvan stvarnosti, već usred nje – nastojeći je bolje razumjeti i, po mogućnosti, unaprijediti.

Kenane, tvoje iskustvo u dizajnu obuhvata širok spektar projekata. Možeš li nam reći kako je tvoje putovanje u svijet dizajna započelo?

Počelo je u veoma analogono doba, a moj prvi dizajnerski alat bio je šrafciger. Od osnovne škole sam učio i radio sahadžijski zanat sa rahmetli ocem, pa sve do studija dizajna na Likovnoj akademiji. Tek kasnije shvatio sam vrijednost tog iskustva i znanja. Nesvjesno sam se bavio svojim prvi analitičkim „dizajn thinking“ zadacima – preciznost, promatranje, razumijevanje sistema. Na polovini mog studija počeo je rat tokom kojeg sam ostao u BiH. To iskustvo definitivno i zauvijek promijenilo je moje razumijevanje dizajna i kreativnosti i odredio moju buduću praksu i poimanje oblasti. Moto dizajnera Massimo Vignelli-ja “Ako znaš dizajnirati jednu stvar – znaš dizajnirati sve stvari” , kontinuirana edukacija, multidisciplinarni pristup i svjesnost o kontekstu i okolnostima – naša realnost života u BiH, sa svim svojim brojnim manama, ali i prednostima (kojih također imamo) postali i ostali su moj način rada. Dizajn sam uvijek smatrao višedimenzionalnijim i složenijim od same estetizacije. Ona je također bitna komponenta, ali ne najbitnija i presudna. Sjećam se ratnih izuma i inovacija. Ljudi su dizajnirali nevjerovatno kreativne stvari koje su im pomagale da prežive. Stalno povezujem dizajn i kreativno razmišljanje s društvenom odgovornošću, obrazovanjem i potrebom za promjenom, za napretkom. Kreativci svih vrsta i znanja su javni radnici i svakim svojim uratkom mogu utjecati na nekog ili nešto – makar na mikro-nivou. To se može uvijek i u svemu raditi – od najmanjih komercijalnih projekata do velikih međunarodnih saradnji. Odavno nisam samo dizajner produkata, objekata – nego i kreator procesa, usluga, iskustava…

Dizajn je potreba, a ne privilegija!

Kada si počeo da se baviš edukacijom i konsultantskim radom? Kako se tvoje iskustvo u tim oblastima upotpunilo sa dizajnerskom praksom?

Aktivnim edukatorskim radom počeo sam da se bavim uz kontinuiranu kreativnu,  konsultansku i istraživačku praksu 2005. godine, jer sam tražio način da se da se kontinuirano educiram i bolje razumijem šta, zašto i kako radim. Ali, također sam želio baviti se edukacijom studenata dizajna, i ukazala se prilika koju sam iskoristio kada se otvorio prvi privatni univerzitet u BiH. Želja je jednim dijelom poticala iz frustracije mojim komplikovanim iskustvom obrazovanja u BiH, a drugim dijelom motivacijom iz pozitivnih iskustava poslijeratnog školovanja kao stipendiste u EU-a Tempus Programa.  U kasnijoj fazi moje akademske karijere, obrazovao sam se i u SAD-u. Nikada nisam vjerovao da možeš predavati dizajn, kreativnost mladim ljudima bez prakse.  Već tih 2000tih, imao sam dosta prakse, radeći za razne međunarodne agencije koje su implementirale mnoge projekte u BiH, a u saradnji sa našim lokalnim firmama i organizacijama i u raznim oblastima. Na terenu sam shvatio da je dizajn suštinska potreba, a ne privilegija. Taj pristup sam integrisao i u nastavu. Ne postoji ništa da nije dizajnirano, dovoljno je pogledati oko sebe.

Razumijevanje konteksta

Tvoj profesionalni rad karakteriše jedinstveno preplitanje istraživačkog pristupa, edukacije i dizajnerske prakse. Kako se ta tri elementa međusobno prožimaju i oblikuju tvoj rad? Na koji način ti ovaj spoj omogućava da razvijaš projekte koji istovremeno promišljaju kontekst, osnažuju zajednice i otvaraju prostor za nova znanja?

To je sve jedno – istraživanje, edukacija, praksa su u stalnom dijalogu. Istražujem kroz proces rada, učim dok radim i učim druge kroz konkretne projekte. Kada radim s bilo kim – poduzetnicima, mladima ili zajednicama, nikad ne dolazim sa gotovim rješenjem, nego s pitanjima koje me navode u istraživanju, prije kreativnog procesa. To nije samo metod – to je stav. Mislim da dizajn može biti alat za emancipaciju, ako se koristi pažljivo, s razumijevanjem konteksta. Teoretičar i dizajner Viktor Papanek govorio je da dizajn koji ne rješava stvarne probleme – nije dizajn. Volim taj pristup. 2023. godine, radili smo Dizajn radionicu u Brčkom za mlade (Brčko Dizajn Distrikt). Nismo ih učili elemente i principe vizuelnog dizajna – iako je to bilo očekivano. Tu mladu ekipu motivisali smo danima prije radionice da istraže i nabroje neke šire probleme s kojima se mladi susreću u Brčkom. A onda smo im pomogli da postave prava pitanja da definiraju konkretan i donekle rješiv problem . Tek onda smo se bavili dizajn metodologijom kako bi mogli kreativno angažirati potencijal kojeg imaju, kojeg donekle nisu bili ni svjesni i da tako dođu do mogućeg stvarnog rješenja u sinergiji sa roditeljima, institucijama, širom zajednicom. Te su inicijative njihovo autorsko, kreativno djelo sa potencijalom za konkretnu akciju. Kreativna rješenja trebaju biti rezultat našeg razumijevanja konteksta u kojem živimo i djelujemo. Nije lako, ali treba barem pokušati. Niko nam ne može pomoći bolje od nas samih.

Kako izgleda proces rada kada kreiraš dizajnerska rješenja za klijente? Koji su najveći izazovi u tom procesu?

Već dugo vremena ne radim u klasičnom klijent-dizajner modelu. Trudim se da radim partnerski s klijentom, istovremeno ih educiram o procesu dizajna, a oni mene o svojim potrebama. Zajedno uspostavljamo okvir za rad i zajedno kreiramo. Tako se demistifikuje proces i rezultati su bolji. I naravno da to ne uspijeva uvijek 100%, ali uglavnom su pozitivna iskustva. To su saradnje – s institucijama, poduzetnicima, nevladinim organizacijama, zajednicama, ponekad međunarodnim partnerima. Mnogo mi pomaže moje iskustvo iz edukacije. Zapravo, najveći izazov je nestrpljenje – svi žele rezultate “jučer”, a promjene i uspjeh traže vrijeme. Veliki izazov je što je dizajn često shvaćen kao kozmetika, a ne kao alat za sistematsko promišljanje problema i traženja rješenja. Tu nema bezgrešnih, ni kreativaca ni onih koji traže kreativne usluge. Površnost je sveprisutna, ali je i prilika za one koji to nisu.

Koje projekte možeš izdvojiti iz svoje bogate profesionalne biografije?

Mnogo toga se radilo u proteklim decenijama i zaista širokom spektru djelovanja. Od grafičkog dizajna preko produkt dizajna, enterijera do digitalnih rješenja, procesa i usluga – više i manje uspješnih. Zaista je  dugačka lista. Ali jedan od mojih najdražih i najznačajnijih projekata, a koji znaju apsolutno svi stanovnici BiH stariji od 5 godina –  je dizajn prvih BiH kovanica (10, 20 i 50 feninga) 1998. godine. To je bio naš prvi državni novac od samostalnosti BiH i još je uvijek u upotrebi. Malo kasnije su došle ostale kovanice i papirne novčanice. Često sam se šalio sa prijateljima i kolegama da sam “najupotrebljavaniji” i vjerovatno “najkuđeniji” dizajner u BiH. Posebno me raduju uspjesi mojih bivših studenata, sadašnjih kolega, ozbiljnih kreativaca nove generacije. Sa dosta njih profesionalno sarađujem, a sa mnogima mi se ukrštaju putevi i to uglavnom budu dragocjeni susreti. Raduje me čuti od njih da su im neke od metoda i procesa koje smo koristili tokom njihovog studija bili od pomoći u njihovoj profesionalnoj i akademskoj karijeri nakon studija.

Uloga dizajna u kulturi

INDI+E predstavlja jednu od ključnih platformi kroz koju trenutno djeluješ. Možeš li detaljnije predstaviti ovu inicijativu – njene ciljeve, metode i djelovanje – kao i svoju ulogu unutar nje? Kako INDI+E doprinosi razvoju novih pristupa u dizajnu, obrazovanju i društvenim inovacijama?

Nakon što sam 2022. godine napustio poziciju redovnog profesora, nisam želio napustiti obrazovanje – ali sam želio drugačiji okvir, manje formalan, a više povezan s praksom, zajednicom i međunarodnim kontekstom. Tako je 2023. nastalo Udruženje INDI+E (Inovacija, Dizajn + Edukacija) – kolektiv koji sam pokrenuo zajedno s prijateljima i kolegama. INDI+E ne nudi gotove odgovore. Mi testiramo mogućnosti i povezujemo kreativce, metodologije i zajednice – lokalne i međunarodne – sa stvarnim izazovima. Želimo pokušati djelovati tamo gdje sistem zakaže i promovišemo kreativnu otpornost i otpornu kreativnost kao konkretan stav i metod.

Vjerujem da naša snaga dolazi iz slabosti sistema u kojem radimo. To nisu samo ograničenja – to su i naši resursi. Iako često nevidljive i potcijenjene, te osobine se u globalnim krugovima danas sve više prepoznaju kao vrijedne. A mi ih u BiH živimo već tri decenije. INDI+E pokušava da to pretoči u konkretne inovativne inicijative koje mogu imati lokalni, ali i širi uticaj. Sit gladnom ne vjeruje, sve do jednom…

Kako tvoj angažman na poziciji kreativnog direktora IK Vrijeme utiče na tvoje razumijevanje dizajna, medija i kulture danas? Na koji način IK Vrijeme funkcioniše kao platforma za eksperiment, dijalog i promišljanje savremenih društvenih tokova kroz prizmu izdavaštva?

IK Vrijeme je više od izdavačke kuće – to je prostor eksperimenta, dijaloga i analize kulturoloških paradigmi. Već više od 20 godina zajedno sa kolegama tamo pokušavam redefinisati pojam knjige – ne samo kroz pojavnost i dizajn, nego kroz cijeli narativ, strukturu i komunikaciju sa čitateljem. Posebno me zanima kako knjiga može proširiti svoje značenje kroz nove tehnologije – radili smo izdanja obogaćena augmentiranom stvarnosti (AR-om), audio elementima ili vizuelnim intervencijama. To iskustvo me tjera da neprestano preispitujem ulogu dizajna u kulturi – i kako dizajn može da služi i čitaocu i zajednici, a ne samo tržištu. Kroz IK Vrijeme pokušavam povezati vizuelni jezik sa sadržajem na sljedećem, dubljem nivou, uz stalno pitanje: kako knjiga može postati prostor za razmjenu, za dijalog, za novu vrstu čitanja, prošireno čitalačko iskustvo.

Od “Opsade Sarajeva” i “Sevdaha”, reizdanja Bašeskije, preko Izeta Sarajića pa do arhitekture Juraha Najdharta, “Trijumfa i traume”  Bernarhda Giesena ili Bosanske bajke obogaćene AR-om.

Koji je najvažniji savjet koji bi dao mladim dizajnerima?

Savjeti su često precijenjeni – posebno ako dolaze s visine. Mladim dizajnerima ne treba mentor koji im objašnjava svijet, nego prostor da ga sami otkriju. Ali ako bih baš morao – to bi bila više preporuka: ne zaboravimo odakle dolazimo. Naš kontekst nije mana – to je izvor znanja, otpornosti i specifične kreativnosti. U vremenima globalne de-homogenizacije i fragmentacije, to je možda i naša najveća vrijednost. Svi trebamo više učiti i znati, ne samo dizajn, nego i istoriju, društvo,  ljude. Posmatrati i stalno propitivati. Ne bojati se biti drugačiji – jer „drugačije“ je često upravo ono što svijetu treba.

Kreativnost počiva na prethodnim slojevima znanja i iskustva

U kontekstu edukacije, šta misliš da bi trebalo da se promijeni u obrazovnim programima dizajna, kako bi se budući dizajneri bolje pripremili za izazove savremenog tržišta?

Promjene su neizbježne – posebno u vremenu kada se obrazovanje pokušava nositi s izazovima umjetne inteligencije i digitalne hiperpovezanosti. Ali umjesto da paničimo, treba da se vratimo osnovama. Vjerujem da obrazovanje u dizajnu mora prije svega osnaživati svijest o znanju – ne o alatima, nego o razumijevanju. Kreativnost počiva na prethodnim slojevima znanja i iskustva. Ako ne znamo zašto radimo to što radimo, mašine će nas vrlo brzo zamijeniti, a mi ćemo raditi za njih. Potrebni su interdisciplinarni programi, veće povezivanje sa stvarnim svijetom i više etičkog, kritičkog razmišljanja. Dizajn se više ne može učiti kao nešto odvojeno od društva. Potrebna nam je edukacija koja stvara odgovorne i misleće kreativce, a ne samo vješte manuelce. Ko zna, vidjećemo – ima se još dugo igrati.

Gledajući u budućnost, kako vidiš razvoj dizajna u narednim godinama? Da li vidiš neki trend koji će značajno oblikovati industriju?

Već sam spomenuo probleme u obrazovanju, što je bitan dio budućnosti cijele oblasti. Tehnologija je došla i ostaje, samo će je biti više. Dizajn se sve više integriše u razne sisteme i procese i pomaže kreativnim integrisanim metodama rješavanju problema. Trendovi prekratko traju, stvari se prebrzo dešavaju. Možda je neki kontrapunkt – usporavanje i humanizacija jedna od tačaka djelovanja u budućnosti. Sada su dizajn alati i procesi veoma demokratizovani, više nego ikada prije što je zaista dobro, ali kao I sve ima i nedostataka. Vjerujem da će dizajn opstajati sve dok god bude kontekstualiziran, dok bude društveno odgovoran, a ne samo tržišno. Naša odgovornost nije da sve ‘popravimo’, nego da razumijemo kada i kako da budemo prisutni, kako da oblikujemo ne samo stvari – nego odnose, a da društvo bude svjesno da postoje ljudi koji se tim bave i mogu biti od pomoći. Vjerovatno još jedna utopijska slika. Ko zna!? Vidjećemo šta će se dalje dešavati.