Razgovarala: Elma Hodžić
Za Zanina Berbića, etnomuzikologa i interpretatora, sevdalinka nije profesija, već način života. Zanin pjeva, istražuje, dokumentuje i spašava od zaborava dragocjenosti narodne muzičke baštine. Njegov rad spaja akademsku preciznost i umjetničku strast; svaki stih koji izgovori nosi dah nekog zaboravljenog vremena – ali u savremenom, živom glasu. Njegov glas i saz oživjeli su mnoge pjesme koje su bile na rubu zaborava.
Rođen je 1996. godine u Gradačcu, a od ranog djetinjstva posvećen je muzici. Svira violinu, violončelo, harmoniku i saz. Školovao se na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, na odsjeku za muzikologiju i etnomuzikologiju. Danas radi kao kustos u Zemaljskom muzeju BiH, gdje nastavlja svoju misiju očuvanja muzičke tradicije.
U ovom razgovoru otkriva šta znači živjeti sevdah – kao tiho, postojano svjetlo koje ne traži reflektore, već iskrenost, predanost i dušu koja ga umije čuti.
Foto: Almin Zrno
Bavite se muzikom od djetinjstva. Sjećate li se trenutka kada ste prvi put osjetili da je sevdalinka Vaš jezik?
Ne bih se mogao sjetiti kada je to bilo i kada sam prvi put čuo to pjevanje. Pjevam od malih nogu… Godine 2003. sam prvi put stao na scenu. A stalno sam pjevao… i kada bih svima dosadio, nisam prestajao. Najispunjeniji sam kad pjevam.
Nekoliko gradova se spominje u Vašoj biografiji: Gradačac, Modriča, Zenica i Sarajevo – koliko su ovi bosanskhercegovački gradovi oblikovali Vaš muzički put i odnos prema sevdahu?
U Gradačcu sam rođen i u njemu sam proveo prvih nekoliko godina života. Prva sjećanja me vežu za taj grad. U Tarevcima kod Modriče sam odrastao, stekao prva muzička iskustva i završio Osnovnu školu. Srednju školu sam završio u Zenici, a fakultet u Sarajevu gdje i danas živim i radim. Svi ovi gradovi zauzimaju posebno mjesto u mom životu, svaki me na svoj način oblikovao i u svakom od njih se osjećam domaće. Uvijek sam na to gledao kao na svoju veliku prednost.
Sevdalinka – nešto najkvalitetnije što je naš narod dao čovječanstvu
Diplomirali ste etnomuzikologiju, ali se sevdalinki ne približavate samo naučno, već i srcem. Da li ste sebe oduvijek vidjeli kao čuvara tradicije, ili Vas je taj put prirodno pronašao?
Moj rad na polju etnomuzikologije i na polju izvođačke djelatnosti u sferi narodne muzike su međusobno povezani na način da jedno bez drugog ne bi moglo. Istraživački rad mi pomaže da se razvijam kao izvođač, da obogaćujem svoj repertoar i interpretaciju. S druge strane, pjevanje i sviranje mi olakšavaju istraživački rad jer mnoge fenomene i procese u razvoju narodne muzike mnogo lakše razumijevam. To su spojene posude, ali ne smatram da je to moj specifikum. Isti je slučaj i sa drugim kolegama koji su i istraživači i izvođači. Svoju ulogu ne vidim samo u kontekstu čuvanja tradicije, jer tradicija podrazumijeva stalnu promjenu, variranje, prilagođavanje… Svoj rad vidim samo kao jedan impuls u cjelokupnom životu naše narodne muzike, a svi mi koji se time bavimo zajednički činimo taj život. Nakon nas će doći neko drugi – i to tako ide.
Najteže pitanje u intervjuu: šta je za Vas sevdalinka? U čemu leži njena posebnost, ono što je čini neponovljivom u odnosu na druge muzičke, a možemo reći slobodno i književne forme? Da morate nekome ko nikada nije čuo sevdalinku objasniti šta je to – ali bez muzike, samo riječima – kako biste to učinili?
Za mene lično je ona sam život. A u širem kontekstu ovu formu vidim kao jedan od najvažnijih izdanaka naše kulture, nešto najkvalitetnije što je naš narod dao čovječanstvu. U nju su utkane emocije naših predaka… i osmijesi i suze, i ljubav majke prema djetetu, i obratno, i naše vrline i mane… i ratovi i mirovi. Nije ona samo jedan u nizu žanrova koje slušamo na radiju. U njoj su i naš jezik i naš glas i naš um, i prošlost i budućnost. Citirao bih Alberta B. Lorda: “Onaj ko se dobro upozna s usmenom pozadinom svoje prošlosti dobija pogled na svoju sopstvenu kulturu, znanje o njenoj starosti i dubini, o tome do čega su držale njene davno iščezle generacije; u isti mah donekle može da razumije zašto mi do nje danas držimo.“
Foto: Raisa Šehu
Prikupljanje i čuvanje naslijeđa
U Vašem repertoaru dominiraju rijetko izvođene, gotovo zaboravljene sevdalinke. Kako dolazite do tih muzičkih dragulja koji su izvan domašaja savremenih izvođača? Kako izgleda taj proces – od pronalaska stare pjesme do njenog novog života kroz Vaš glas?
Pjevati zaboravljene sevdalinke nije teško budući da ih je većina zaboravljenih. Broj široj publici poznatih vjerovatno ne prelazi dvocifrenost, dok broj sačuvanih (nama koji smo dublje u matriji) poznatih pjesama za sad prelazi 7.000. Do pjesama dolazim na dosta načina. Neke otkrijem u radijskim arhivima, neke u privatnim kolekcijama, neke u naučnim zvučnim arhivima, neke čujem od starih ljudi, neke pronađem u starim zbirkama narodnih pjesama… One koje odlučim uvrstiti u repertoar izvedem u vlastitoj interpretaciji, doživljaju i aranžmanu, trudeći se da im udahnem novi drugačiji život pri tome pazeći da zadržim elemente stila koji čine njihovu osobnost.
Vaš rad nije samo izvođački, već i dokumentaristički – bilježite i snimate audio zapise rijetko izvođenih, gotovo zaboravljenih sevdalinki. Koliko je važno sačuvati te pjesme, ne samo za publiku danas, nego i za buduće generacije?
Moj posao u Odjeljenju za etnologiju Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine podrazumijeva ne samo čuvanje postojeće građe, nego i prikupljanje nove. Sve što ima veze sa tradicionalnom muzikom i muzikom uopšte, ako sam u prilici, donosim u muzej i pohranjujem u naše depoe i baze podataka. Na primjer, nedavno sam u našu zbirku uvrstio i dimije koje je sama sebi sašila i na svojim nastupima nosila poznata pjevačica sevdalinki Behka Topčić, poznatija u duetu sa svojim mužem kao Behka i Ljuca. Također je dio naše zbirke nedavno postao i saz čuvenog tuzlanskog sazlije i sevdalije Smail-age Mehurića. Istakao bih i historičara Avdiju Avdića koji mi je kazao na desetine starinskih pjesama koje ranije nisam čuo, a koje sam uvrstio u našu bazu zapisa koja broji oko sedam i po hiljada pjesama. Moja dužnost je da svo to vrijedno blago, sve te artefakte pohranim, sačuvam ili digitaliziram… Kakav će odnos buduće generacije imati prema tome, to je do njih.
Foto: Reuters
Svirate harmoniku, violinu, violončelo – ali saz zauzima posebno mjesto u Vašem radu. Kako ste ga naučili svirati i šta Vam taj instrument znači u kontekstu interpretacije sevdalinke?
Saz sviram od 2006. godine, a naučio sam ga sam, to jeste slušajući i gledajući druge poznate i priznate sazlija. Za mene je on mnogo značajan jer mi otvara dosta veće repertoarske mogućnosti, budući da ima svoj specifičan repertoar. Ono što je također interesantno jeste da saz na neobičan način utiče na interpretaciju. Na primjer, kada jednu istu pjesmu pratim sazom ili harmonikom, te se interpretacije i improvizacije dosta razlikuju. Kada pjevam uz saz dosta sam slobodniji i inventivniji.
Kako današnja publika, posebno mlađa generacija, reaguje na sevdalinku – i mislite li da se interes za ovu muziku ponovno budi?
Interes za sevdalinku nije nikada jenjavao, samo je svojim intenzitetom varirao. Današnje vrijeme svakako nosi jedan drugačiji kontekst u kojem se mladi ljudi ne susreću sa ovim pjevanjem od malih nogu. Razlog za to je svakako i manja prisutnost sevdalinke u medijima nego što je to bilo u nekim ranijim vremenima. To lako možete uvidjeti kada se vozite u autu i mijenjate radio stanice. Proći će ih na desetine, a da se nigdje ne čuje sevdalinka. Međutim, ja imam vrlo pozitivna iskustva kada su moji vršnjaci u pitanju, i oni nešto mlađi. Dosta mladih ljudi mi se javlja iskazujući na različite načine interes za sevdalinku, tako da se u tom smislu ne sikiram.
Hanka Paldum i Zanin Berbić
