Piše: Teodora Marković

Alarm nije zazvonio ovog jutra. Zato užurbano obavljaš jutarnju rutinu i neprekidno se trudiš da pronađeš neophodne stvari za izlazak iz kuće. Na tren, dok si navlačila svoje nove hulahopke, pogledala si kroz prozor. Život spolja nije odavao nikakve znake začudnosti i nesklada. Ljudi su užurbano hodali, izvršavajući zadate radnje. Nabavka namirnica, šetnja pasa, neobavezni poljupci na putu ka kući… Niko od njih nije znao koliko kasniš i zbog čega. U tišini onoga što si nazivala dom, disala si smireno i ujednačeno. Možda je to bio prvi znak da je nešto u neskladu. Privid slobode nije uspevao da smiri misli u tvojoj glavi. Čekala si trenutak u kom će nečije prisustvo biti zamena za tvoju slobodu.

Voliš zimu. Tada se nose dugi rukavi i duge nogavice. To lako prikriva njegove tragove na tvome telu. Ionako su to trpele mnoge žene pre tebe… A on će se svakako promeniti. Takav mu je dan. Ljut je i besan, zbog posla, zbog neplaćenih računa ili jer mu je „došlo“. Moraš da ga razumeš. Klimnućeš glavom, ćutati ako te boli, spremiti večeru. On najpre mora da se smiri, znaš da nakon toga postaje bolji čovek. Uostalom, nemoj ti mnogo da analiziraš. Budi ono što on zahteva od tebe i nemoj mnogo da „talasaš“. Žena mora da bude podrška svome muškarcu, ali nikada drugim ženama. Jer sve one su konkurencija i sve one žele da budu baš na tvom mestu. Ti si privilegovana, čak i kad ti ostavlja masnice. Na kraju dana, on sve to radi zato što te voli.

Na poslu niko neće primetiti da kasniš, jer ti najbolje znaš kako da se negde neprimetno ušunjaš. Tamo nemaš mnogo prijatelja. Retko s kim razgovaraš. To su obično žene. Mada, on kaže da su i one glupe i da žele da ti naude. A tvoje kolege jedino žele da imaju tvoje telo. Zato je najbolje da ne razgovaraš mnogo. Šta to njih zanima tvoj život? Ako ih baš interesuje, neka na tvom Instagramu vide sliku na kojoj te on snažno grli, a ti njega ljubiš u obraz. To je bilo one večeri kada je poželeo da te zaprosi, ali si se ti naljutila zbog slika drugih žena u njegovom telefonu, pa je on onda upao u dilemu da li želi da provede ceo život sa osobom koja ga toliko kontroliše.

Dugo si plakala, uveravala ga da je tvoja ljubav iskrena, pa se on ipak odljutio. Još uvek nisi dobila prsten. Sada je mnogo oprezniji. A ti igraš po „tankom ledu“. I najmanja greška može te ponovo udaljiti od njega.

Mažeš šminku na svoje lice. Deblji sloj pudera stavljaš na vrat. Tu još uvek imaš naznake onog stiska, kojim je samo želeo da te „otrezni“ i ućutka. Parovi ne smeju da se svađaju. Svađa ne donosi ništa dobro, a i on nakon njih nema volje da radi bilo šta, sem da ignoriše tvoje postojanje. Nestaće na nekoliko dana, neće ti odgovoriti na poruku, a onda će te iznenaditi svojim prisustvom i očekivati da ga voliš više nego ranije.

Zašto si skrenula u drugu ulicu? Tvoj posao je na suprotnom kraju grada. Jesi li to pokušala da bežiš? Naći će te onaj ko te traži. Trčaćeš, zvati u pomoć, ali svi ti ljudi oko tebe moraće da prošetaju svoje životinje, odrade još neki tretman lica, kupe nove ukrase za jelku ili jednostavno ispiju svoj espreso do kraja. Trčaćeš ulicama, kojima si mislila da znaš svaku rupu, ali okliznućeš se. Nećeš naći skrovište u gradu gde si odrasla. U gradu koji si mislila da je izvor tvoje spoznaje i ljubavi. A rekla sam ti da ne bežiš…

Sad ležiš nepomično. Začudo, tvoje disanje je ponovo smireno i ujednačeno. Ali ovog puta ne osećaš nelagodu zbog toga. U daljini se čuje vrištanje, pozivi u pomoć, policijske sirene. Ti mirno ležiš. Nakratko ti se usna izvije u pobedonosni kez. Ne osećaš bol, samo topao mlaz krvi koji se sliva niz tvoju slepoočnicu. Nove rane prekrile su stare. Za ove postoji adekvatan izgovor. Saplela si se i pala. A on je pobegao i nije ti pružio pomoć, jer nije lepo da ga sramotiš pred ljudima koji ga znaju. On je samo hteo da vidi ideš li na posao ili u policijsku stanicu da ga ponovo prijaviš?!

Možda da zauvek ostaneš da ležiš? Sa te tačke ne možeš da vidiš privid normalnosti kojem si svakodnevno izložena. U ravni ti je stopalo, koje svakog trenutka preti da te zgazi svojom veličinom. Ipak, ono mirno stoji. Zaklanja ti lice, kako drugi ne bi posmatrali tvoje ožiljke.

Nečije ruke te pažljivo podižu u naručje. Plavi pramenovi kose padaju preko tvog nosa i usana. Ona glasno govori da ovo nije smelo da se desi. Ne boji se da će je on zaustaviti i oteti te iz njenog naručja. Njen jedini strah je ćutanje i zato se trudi da nijednog trenutka ne zastane sa vikom. Vika se umnožava. Nemaš kontrolu nad svojim telom. Za to je prekasno. Ali možeš da čuješ. I možeš da veruješ da će ovo sprečiti masnice na rukama drugih devojaka, uvrede i poniženje. Ubeđenje da su manje vredne, nedovoljne i nesposobne za život, ukoliko oni nisu u njemu. On je sve suprotno tebi. Najbolji, najlepši i najjači. Tako je njega njegov tata učio… Ili drugari, isto tako nesigurni i nevoljeni kao i on.

Nakon što se oporaviš i osetiš sigurno u jednoj od zdravstvenih institucija, neki ljudi u uniformama zamoliće te da ga se kloniš i ne izazivaš. Neće poslati nikog da te zaštiti. Pa odrasla si žena… Što nisi bolje promislila pre nego si se u to upustila? Ćuti i trpi. Jednog dana sigurno mora da prođe. I to je istina. Jer žrtvovanje jedinke mnogo je lakše od žrtvovanja čitavog sistema vaspitanja i od čovekove promene, generalno.

Od početka godine, u Srbiji je ubijeno barem 15 žena. U Bosni i Hercegovini je u poslednje dve godine ubijeno 35 žena. Femicid je rodno zasnovano ubistvo žene i predstavlja najekstremniju manifestaciju muškog nasilja prema ženama. Trenutno traje kampanja „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“.

„Onoga dana kada bude bilo moguće da žena voli ne u svojoj slabosti već u snazi, ne da pobegne od sebe već da se pronađe, ne da se ponižava već da se istakne – tog dana ljubav će za nju postati, kao za muškarca, izvor života a ne smrtne opasnosti.“ – Simon de Bovoar

O autorici:

Teodora Marković je dramaturginja i pjesnikinja, rođena u Beogradu. Trenutno pohađa doktorske studije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Dobitnica je nekoliko nagrada za dramske tekstove i scenarije, a kao jednu od dražih izdvaja nagradu „Josip Kulundžić“ koju dodjeljuje katedra za dramaturgiju na FDU, za ostvaren izuzetan uspjeh iz oblasti pozorišta, radija, filma, televizije i kritike. Trenutno radi na predstavama u Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu. U fazi daljeg razvoja je i njen dugometražni film „Psi i ostali“ za koji je dobila podršku Filmskog centra Srbije i Srpskog književnog društva. Ističe da „ne priznaje zastave, podjele, ni boje“ i da je Sarajevo njeno, koliko i Beograd.