Piše: Nihad Hasanović
U početku bijaše Riječ, ali i zov nasilja, osvetoljubivost, osjećaj krivice, mladalačko nezadovoljstvo, “surovi krik djetinjstva” – moćne emocije koje pulsiraju u uvodnim pripovijetkama Belme Bećirbašić. Mrlja i U zadnji čas daju intonaciju kompletnom rukopisu, udaraju mu temelje poput kakvih mitova koji sa svojih rubova najavljuju Veliku Katastrofu, ili Katu, kako će joj tepati neki od protagonista na finalnim stranicama zbirke.
Istorija, pa i ona politička, ne da se sagledati bez uvida u djetinjstvo njenih sukreatora, ma koliko se marginalnim činili. Već u divljim pubertetskim godinama, u iskustvima i naelektrisanim interakcijama školaraca iz jugoslavenske srednje klase, opsjednutih matematikom, zvijezdama njujorškog hip hopa ili fotografijom, naziru se sitne vibracije onog što će eskalirati u kataklizmički potres devedesetih godina prošlog stoljeća. I Elsa i Slaven neutješna su djeca. U sebi nose jaku dozu nekog neiskazivog naboja, koji ulijeva izvjestan strah i zatamnjuje obzore bliske budućnosti.
U nastavku rukopisa nižu su prozni blokovi u kojima se snoviđajni elementi protkani tajanstvenošću pojavljuju s nesmanjenom snagom, vješto, bešavno uklopljeni u realistično pripovijedno tkivo. U junakinje i junake, koji se koprcaju “u raspuknutom prostoru onoga prije (što je bilo) i onog poslije (što je moglo da bude)”, sve dublje i bolnije prodiru silnice našeg socijalnog i ekonomskog meteža, naše mentalitetne zbrke mijenjajući, deformišući nepovratno njihove psihe.
Na jednoj strani su identitetska zadrtost, ljuti konzervativizam i okoštala tradicija. Na drugoj, svjetonazor koji se formirao u eri interneta, u višejezičnosti, kroz emigrantsko snalaženje u zapadnoj Evropi i Americi. Starosjedilačka rigidnost se sukobljava s kozmopolitskim senzibilitetom koji joj duguje vrlo malo ili nimalo. I ona mu ne prašta, želi da ga obesmisli, zatre – likujući. U Afrikatu fokus je na zaljubljeniku u kinematografiju koji se poslije stranstvovanja u Španiji vratio kući. Na prijemnom ispitu za filmsku režiju udara glavom u neprobojni zid duboko ukorijenjenih predrasuda. Ispitivači skučenih nazora i ubuđalih umjetničkih afiniteta pokopavaju njegove snove o studiranju na domaćem terenu. Pred kandidatom se razmeću cinizmom, bahatošću, onim tako razornim profesorskim hibrisom, koji je, otkad univerziteti postoje, toliko talenata uništio. Samouvjereno, a na mahove i virtuozno ti smrknuti, živčani arbitri brane vlastitu doktrinu o umjetnosti i podneblju u kojem ova nastaje. Brane je kao da je jedina i nezamjenjiva. No, u tu doktrinu novi naraštaji ne vjeruju. Ona im je strana i zastarjela. Ništa im bitno ne komunicira. U ovoj priči pobjeđuju okamenjeni intelekti. Uvjereni da je njihov procjeniteljski kodeks vječan, s užitkom gaze mrskog predstavnika jednog drugačijeg stvaralačkog miljea, mnogo otvorenijeg, još uvijek u povojima, ali obećavajućeg. I njima nedokučivog, nesnosno iritantnog.
Kada se s ovdašnje društvene stvarnosti makne ljuštura stvorena zaglupljujućim novinskim vijestima i šablonskim interpretacijama lokalnih političkih apsurda, ostaje čulima na raspolaganju materijal ogoljen, usijan i nejasnih formi, ovijen dimom i opasnim varnicama. S tom vrelom i nepouzdanom sirovinom, koja svaki čas prijeti eksplozijom, spisateljica se hvata u koštac hrabro, potentnim jezičko-stilskim sredstvima. Njene dinamične i rastegljive rečenice sadrže žar, gipkost i impuls ritmičkih gimnastičarki. Iako je u književnim vodama formalno debitant, Bećirbašić djeluje zanatski i umjetnički zrelo. Stiče se utisak da je njena poetika već istesana, zaokružena, poetika koja ne preza od toga da u maniri kubista rasturi bh. realnost, da bi je nanovo sklopila na drugačiji, zaigran način, omekšavajući joj ivice i posežući za neopisivim nijansama horora.
Beskompromisno elokventna, autorka odbija da svoj vokabular reducira na verbalno bljutavilo koje bi zadovoljilo nekog čitaoca lijenog uma. S ukusom i osviješteno, stapa književni jezik sa slengom. Rezultat je krčkavi, živi amalgam, smiješan po nekoj alhemičarskoj recepturi, koji nas vodi kroz nekoliko divergentnih literarnih mikrouniverzuma. Iako naizgled udaljeni, oni su međusobno srodni, umreženi crvotočinama kojima kuljaju istančana razmišljanja o iskorijenjenosti, gubitništvu, ali i mogućnostima pobune.
Atmosfera s ledenim dahtajima jeze je preovlađujuća. “Strah, golem poput najezde žohara.” Onog ko se dobro sjeća krvavog završetka prošlog milenija, to ne bi trebalo iznenaditi, već obradovati – kao poticaj za primicanje temeljnim istinama. Taj karakteristični neugođaj, ta uznemirenost nalik na “perje rasprsnutog madraca” osjeti se kako u epizodama posvećenim maglovitom, iskonskom dobu djetinjstva, tako i u ljubavnim reminiscencijama iz Njujorka, u kojima se strast za nikotinom vezuje za trenutke prošarane neprocjenjivom, eteričnom nježnošću uz odjeke “dobrog, starog bluesa”. Odjavna proza enigmatičnog naslova TX donosi pripovijest o dvojici blizanaca upropaštenih ratom i rječitoj, buntovnoj taksistici, “heroini post-Katastrofe”, nekoj verziji Šeherzade za XXI vijek, koja ispreda priče ne pod muškom prijetnjom pogubljenjem, već iz čistog užitka, iz ljubavi prema čudu jezika i magiji pripovijedanja.
