Februar je u ovdašnjim književnim krugovima obilježio književni izbor ili književna nagrada Štefica Cvek, koja istovremeno odaje počast legendarnom djelu velike Dubravke Ugrešić i nastoji uvesti novi koncept u nagrađivanje književnih djela, radije podcrtavajući kvalitet godišnje produkcije i brojnost hrabrih, novih književnih glasova na našim prostorima, prenebregavajući kompetitivnost i neizbježnu rodnu neravnopravnost koje cementiraju postojeće književne nagrade. Prvu nagradu Štefica Cvek tako ravnopravno dijele Marija Andrijašević za knjigu Zemlja bez sutona, Goran Ferčec i njegova O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća, Lejla Kalamujić za Požuri i izmisli grad, Senka Marić za Gravitacije, Ana Miloš za zbirku Kraj raspusta i druge priče, Sonja Ražnatović za Exit – Restart, Mihaela Šumić za Herbarij svete smrti, Martina Vidaić za Stjenice, te Nora Verde za knjigu Moja dota.

Štefica Cvek je naziv nagrade ili, preciznije, književnog izbora, koji organizuje i dodjeljuje grupa književnih kritičarki Pobunjene čitateljke, za najbolja pobunjena prozna djela objavljena u prethodnoj godini. Štefica Cvek je osmišljena s ciljem ohrabrivanja pobunjenih književnih praksi, prvenstveno feminističke književnosti, kao i kritičkih čitanja književnosti – iz feminističke, antitkolonijalne, marksističke i kvir perspektive. Inicijativa potiče iz prepoznavanja marginalizovanosti ovih perspektiva u postjugoslovenskoj književnoj kritici i skrajnutosti autorki u regionalnom književnom polju. Ideja iza nagrade takođe se oslanja i na dosadašnji rad Pobunjenih čitateljki na premrežavanju postjugoslovenskog književnog polja, na afirmaciji međusobnog povezivanja akterki i aktera, razmjene poetika i kritičkih čitanja.

Kako su pojasnile inicijatorke nagrade, izbor nosi baš ovaj naziv zato što je Štefica Cvek u raljama života Dubravke Ugrešić klasik feminističke jugoslovenske književnosti, i kao takav od suštinske važnosti za (post)jugoslovensku feminističku književnu tradiciju. „Zato što se poigrava tipično ženskim žanrom ljubavnog romana, ukazujući na njegovu relevantnost i subverzivne potencijale. Zato što, praveći sponu između ljubića i visoke literature, time ujedno podriva žanrovske hijerarhije, ustaljene književne i vanknjiževne hijerarhije između „muških“ i „ženskih“ tema, između muških i ženskih perspektiva. Zato što ukazuje na spone između ljubića i tzv. ženske proze, između postmodernizma i ženske proze, između stvaranja teksta i konteksta, između romanesknog pisma i viševjekovne usmene tradicije koju su kreativno stvarale zajednice žena“, navele su.

Izbor Štefica Cvek u budućnosti namjerava zahvatiti i književna djela koja nisu nužno napisana na našem zajedničkom jeziku, pojasnile su Pobunjene čitateljke. „Ove godine nagrada se fokusira na djela pisana na zajedničkom jeziku, što je isključujuće ne samo za sva djela objavljena na srodnim jezicima (poput slovenačkog i makedonskog), nego i za postjugoslovenska djela u prevodu i autorke i autore koji žive unutar ovih prostora ali pišu na manjinskim jezicima. Kako su uzroci ovih ograničenja u nedostacima resursa za odgovorno izvođenje jednog znatno kompleksnijeg procesa izbora, ali ne i u nedostatku volje, ovogodišnju nagradu Štefica Cvek treba vidjeti kao prvi korak u daljem razvoju priznanja.“

Premda su u upotrebi oba termina, i književna nagrada i književni izbor, Štefica Cvek je zamišljena kao priznanje vrijednim tekstovima koje neće podsticati kompetitivnost u književnom polju. „Neće praviti strogo rangirane hijerarhije i neće ukalupljivati produkciju svake godine u jedan zauvijek zadat uski kalup, najčešće jednog najboljeg djela. Ova zamisao u skladu je s ciljem Štefice Cvek, kojom se žele afirmisati tekstovi vrijedni pažnje, a tekstovi pažnju mogu zaslužiti na razne načine – otvaranjem novih tema, originalnim pristupom temama, stilskom ili formalnom inovativnošću, ne isključivo jer su „najbolji“. Uostalom, preispitujemo i samu kategoriju najboljeg u književnosti – najboljeg po čemu? Za koga? Stoga, broj izabranih djela će se mijenjati svake godine, u skladu sa tim šta produkcija ima da ponudi“, naglasile su.

Jedinstvenost nagrade Štefica Cvek među regionalnim književnim nagradama jeste i u procesu izbora, koji sadrži dvije glavne faze. U prvoj fazi organizatorke su pozvale veći broj kulturnih radnica i radnika u književnom polju – književnica i književnika, urednica i urednika, kritičarki i kritičara, novinarki i novinara, da predlože naslove pobunjene prozne književnosti objavljene tokom 2021. Njih 54 predložili su ukupno 76 knjiga, od kojih je u konkurenciju prema žanru, godini i jeziku prvog izdanja ušlo 48 – 16 knjiga autora i 29 knjiga autorki te tri kolektivna djela). U drugoj fazi, žiri Pobunjenih čitateljki, koji je uključivao uredništvo portala Bookvica.net, Nađu Bobičić, Borisava Matića i Daru Šljukić, i dvije saradnice iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, Maju Abadžiju, urednicu Ženske čitaonice pri P.E.N. Centru BiH, i Ivanu Dražić, urednicu portala Booksa.hr, prolazio je kroz preporučene naslove i napravio selekciju za ovogodišnju nagradu Štefica Cvek.

Upitane po kojim kriterijumima biraju književna djela koja dobiju priznanje, pojašnjavaju da djela čitaju uzimajući u obzir i tekst i kontekst. „Važna nam je „politika“ teksta, kao i poetika – uostalom, polazimo od toga da uvijek postoji izvjesno preplitanje jednog i drugog. Tako tumačenje konstruišemo kroz osvrt na istorijski, društveno-politički kontekst djela i na njegovo komuniciranje sa tim kontekstom. Istovremeno, jednako se služimo i metodom pažljivog čitanja, posvećujući pažnju jeziku teksta, stilskim i formalnim postupcima.“

Obrazloženja nagrađenih djela

Marija Andrijašević, Zemlja bez sutona, Fraktura, Zagreb, 2021.

Roman Zemlja bez sutona Marije Andrijašević, autorice mlađe generacije, priča je o biologinji, odnosno skupljačici sjemenki Gloriji Suton, o njenom dolasku u rodni kraj Dalmacije i Dalmatinske zagore i naposljetku o povratku korijenima, obitelji i svemu što ona jest (ili nije). Knjiga je to prepuna suptilne, često neiskazane nježnosti, topline, tihog razumijevanja, oprosta i pomirenja, gorčine i najobičnije tuge, koji ovako dobro promišljenim knjigama samo dodatno doprinose. K tome, roman dotiče i tematiku napuštanja života u zaleđu i migriranja u grad, a vrlo je upečatljiva i kritika kapitalističkog iskorištavanja prirode u svrhu pomodnih turističkih raftinga, climbinga i ziplineova, dana na prvim stranicama romana. Knjiga se, osim idejom da za junakinju uzme znanstvenicu, i to skupljačicu sjemenki, a samim time i nezanemarivom ekološkom perspektivom, ističe i tretmanom odnosa junakinje s muškim dijelom obitelji nakon odlaska majke, ocem i djedom.

Roman je objavljen gotovo 15 godina nakon sada već kultne pjesničke zbirke Davide, svašta su mi radili (2007). Marija Andrijašević je, dakle, po vokaciji primarno pjesnikinja, a u romanu je vrlo uspješno ispreplela znanstveni diskurs, nježan pjesnički stil te žargon i dijalekt. U svakom slučaju, radi se o knjizi koja se u suvremenoj književnoj produkciji po mnogočemu ističe i zbog svega navedenoga jednoglasno joj je dodijeljena ova nagrada! (Ivana Dražić)

Goran Ferčec, O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća, Fraktura, Zagreb, 2021.

U književnim narativima o razvijenom i poznom periodu SFRJ jedna je perspektiva uporno izostajala – perspektiva radnice. Obične radnice koja radi u trgovini, iz malog mjesta sa fabrikom cipela, jedne nacionalnosti udata za čovjeka druge. Savremenim jezikom rečeno, ugao esencijalne radnice u samoupravljanju. Po mnogo čemu, ironično je kako je u literarnim tekstovima radnica prikazana tek usputno, kao „sporedni“ lik u „većim“ muškim narativima, često gledana isključivo kroz oči njihovih sinova, ređe kćeri. A upravo na nju bi trebalo da bude uperen reflektor ako se žele prikazati sva dostignuća, posrnuća i kontradiktornosti samoupravnog socijalizma jugoslovenskog tipa.

Goran Ferčec koristi kompleksne književne postupke, od višestrukih tipova naracije, različitih stilskih figura, kolektivnih slika – kako bi naglavačke izokrenuo epsku logiku velikih narativa. U ovom romanu svakodnevica se sudara sa velikim istorijskim zbivanjima, a život se mjeri radnim satima i sedmicama, koji se povremeno prekidaju proslavama, svadbama i godišnjim odmorima.

U stilski, formalno i širinom zahvata teme i epohe višestruko ambicioznom romanu, Ferčec je uspio da ispravi nepravdu nanošenu jugoslovenskoj radnici, nepravdu onih koje su izbrisane iz pamćenja i istorije, ili svedene na karikaturu. Zato što je uspio u najvećem književnom zadatku, da sa emaptijom prikaže i klasno i rodno deprivilegovana iskustva, da vrati dignitet onima kojima je oduzet, zato je romanu O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća dodijeljena nagrada koja nosi ime još jedne „obične“ junakinje, Štefice Cvek. (Nađa Bobičić)

Lejla Kalamujić, Požuri i izmisli grad, Štrik, Beograd, 2021.

U zbirci priča Požuri i izmisli grad autorica Lejla Kalamujić ispisala je antologiju malih priča „običnih“ ljudi. Njene su junakinje i junaci uglavnom ljudi s rubova društva, marginalke i marginalci različitih generacija – migranti, queer osobe, ljudi pogođeni ratom, radnici pred otkazom, stari, bolesni… Priče su to o prijateljstvu, nemogućim i nedozvoljenim ljubavima, posljedicama rata na pojedinca i društvo, nasilju, zbližavanju, udaljavanju i svemu onome između, a čitateljica se vrlo brzo veže za likove i njihove sudbine. Autorica, treba istaknuti, na posebno uvjerljiv i potresan način obrađuje teme homoseksualnih veza, kojih u ovdašnjoj književnosti još uvijek fali.

Lejla Kalamujić pritom na malom broju stranica (priče su u prosjeku duge pet stranica) uspješno ocrtava dubine ljudskih osjećaja i zamršenost međuljudskih odnosa – prijateljskih, ljubavnih, obiteljskih – i čini to najčešće u prvom licu, stilom koji je izravan, jednostavan i nepretenciozan, a autorici nije strano ni eksperimentiranje s formom kratke priče, najvidljivije u pričama Transfuzija i Trebalo je. Naslovna priča Požuri i izmisli grad posljednja je u zbirci i može je se čitati kao njen zaključak. Priča je to o ženskom prijateljstvu i potpori u bolesti i posljednjim trenucima života. Ova priča, kao uostalom i cijela zbirka, prikazuje i u čitatelju izaziva čitav spektar emocija, od tuge i ljutnje, do bliskosti i topline. Upravo u tome leži kvaliteta i snaga zbirke, i zato ova nagrada! (Ivana Dražić)

Senka Marić, Gravitacije, Partizanska knjiga/Buybook, Sarajevo, 2021.

Roman Gravitacije nagrađivane bosanskohercegovačke autorice Senke Marić njeno je dosad najzrelije djelo; matrilinearna introspekcija koja, još jednom, skreće pažnju na dug koji imamo prema svojim pretkinjama i podsjeća da ova velika feministička tema ni izbliza nije iscrpljena. Junakinja Mika uranja u prošlost svojih pretkinja, želeći se nadahnuti njihovim oprečnim životnim filozofijama u trenutku vlastite životne krize. Nana Đulsa i nana Hiba su modelirane kao oprečnosti; jedna inhibirana i melanholična, druga dinamična i oštra na jeziku, no obje, svojim ličnostima i sudbinama, afirmiraju ono univerzalno u ženskom iskustvu: patrijarhalna ograničenja i (ne)mogućnost prevazilaženja. Mika u njihovom naslijeđu traži kakve-takve putokaze kako bi nakon bračnog razočarenja krenula dalje, no u prošlosti nalazi samo konfuznu mrežu uspomena i svjedočanstva o osujećenim ljubavima, napuštenim snovima, nerazriješenim traumama. Naposljetku, shvata da je odgovor ipak samo u njoj samoj, odnosno u ponovnom prepuštanju ljubavi. Tim više što je svjesna svih rizika – ona bira da izroni.

Knjiga se odlikuje, prvenstveno, istančanim stilom, lirskom prenapregnutošću izraza čija dotjeranost jednako oduševljava i u standardu i u skazu. Iako je već viđen u postjugoslovenskoj književnosti, postupak fragmentarnog pripovijedanja omogućava pitkost čak i kada otežava snalaženje u tekstu i identifikaciju pripovijednog glasa. Marić ima talenat da uvjerljivo ispreplete lokalno i globalno žensko kulturno naslijeđe – sevdah i Eumenide su podjednako važne referentne tačke za njenu junakinju, baš kao i tarot i čitanje iz taloga kafe. Konačni rezultat je stilski raskošan i intelektualno uzbudljiv tekst koji poziva na nova čitanja. (Maja Abadžija)

Ana Miloš, Kraj raspusta i druge priče, Booka, Beograd, 2021.

Debitantska zbirka priča Ane Miloš na prvi pogled može delovati kao tematski isuviše razuđena, ali se pri detaljnijem pogledu na raznolike priče uočava zajednički osećaj egzistencijalne teskobe likova koji su bačeni u savremeni svet u nemogućnosti da ostvare trajan i smislen ljudski odnos. Bez obzira da li je reč o odnosu majke i ćerke, ćerke i oca, ljubavnih partnera ili dvoje mladih beskućnika i džeparoša, likovi u ovoj zbirci, kada i ostvare dublji emotivni odnos, on biva uništen društvenim okolnostima ili ličnim animozitetima i predrasudama. Iako ovakav pristup može delovati mračno i pesimistično, on stoji kao upozorenje svima nama na otuđenost koja sve više karakteriše naš savremeni trenutak.

Veliki kvalitet zbirke je i što autorka različitim pričama vešto pristupa iz različitih žanrovsko-stilskih ključeva. Ana Miloš služi se u jednoj priči realističkim postupkom, dok će u drugoj koristiti satiru i grotesku. Na stranicama knjige ima klasičnih priča o odrastanju i porodičnih priča, ali ima i elemenata new weird-a i začudno pomerenih žanrovskih amalgama. Ono što je, ipak, možda najviše opredelilo ovu zbirku za nagradu Štefica Cvek jeste to što se u središtu ovih različitih formalnih obrazaca nalaze sasvim „obični”, a vrlo često i marginalizovani likovi – velikim delom žene – čijim se problemima Ana Miloš bezrezervno i promišljeno bavi. (Borisav Matić)

Sonja Ražnatović, Exit – Restart, Rende, Beograd, 2021.

Exit – Restart Sonje Ražnatović hibridna je prozna forma, na liniji između zbirke priča i romana. Autorka gradi likove i njihove životne priče u odvojenim odeljcima knjige, da bi se na kraju razotkrilo da se svi oni nalaze u jednom fiktivnom univerzumu, te da ostvaruju posredne ili neposredne kontakte.

Ovo ipak nije jedini način na koji se autorka poigrava sa konvencijama i izigrava čitalačka očekivanja, pa tako Priča prva (Ivan) na svom početku odaje utisak konvencionalne heteronormativne ljubavne priče, samo da bi kasnije taj utisak potpuno nestao ustupajući mesto kvir odnosima koji se javljaju među likovima i njihovim preispitivanjima sopstvenih seksualnih identiteta. I druge priče nude „kvir“ perspektive na ovostrane i onostrane aspekte ljudskog iskustva, na njegove uspone i padove. U neku ruku središnja priča funkcioniše i kao razmena između dvoje umetnika i doslovce „vizionara“ različitih generacija, ali i kao portret umetnice u mladosti, koja se suočava sa izazovima pisanja i objavljivanja knjige.

Knjiga Exit – Restart našla se u izboru za nagradu Štefica Cvek upravo zato što na promišljen i neposredan način tematizuje savremena kvir iskustva, izazove ženskog autorstva, ali i najšire shvaćenu „sverodnu“ (ili „nadrodnu“) potragu za smislom kroz kreativnost umetničkog stvaralaštva, kao i kroz prevazilaženje višestrukih društveno nametnutih okvira. (Borisav Matić)

Mihaela Šumić, Herbarij svete smrti, Imprimatur, Banja Luka, 2021.

Debitantska zbirka priča Herbarij svete smrti Mihaele Šumić puna je snažne ambicije i poetskog i pripovednog zanosa u kom se sudaraju i prepliću ljubav i smrt, strast i traume, mitsko i realizam svakodnevice, a radnje kratkih priča se protežu vekovima i kontinentima.

Iako se tematski priče dosta razlikuju, u mnogima se može pronaći zajednička nit u vidu snažnih, najčešće ženskih likova koji prkose životnim stegama, bilo da su im ih nametnuli društvo, pojedinci, bogovi ili sama sudbina. Likovi Mihaele Šumić često završavaju tragično, ali se u ovoj knjizi smrt mahom javlja kao oslobođenje, kao beg od represivne stvarnosti i kao izigravanje njenih pravila. Tako u priči Tajni ožiljci Miriam Gutierrez junakinja postaje serijski ubica, sveteći se seksualnim predatorima koji su uništili njen život i živote drugih devojaka, da bi na kraju samoubistvom pobegla od sudske pravde. S druge strane, priča Priroda imitacije daje srećan kraj pop-kulturnoj ikoni Holi Golajtli iz priče Tumana Kapota Doručak kod Tifanija, tako što se ona otrgne iz Kapoteovog fikcionog sveta i odbija da je savremeni autori:ke (zlo)upotrebljavaju u svojim delima (ironija je očigledna). Šumić vešto koristi različite književne obrasce, od postmodernističke naracije, preko magičnog realizma pod snažnim uticajem latinoameričke i španske proze, pa do trilera i misterije. Herbarij svete smrti sveža je, autentična i uzbudljiva zbirka priča kakva se retko sreće u regionu. (Borisav Matić)

Martina Vidaić, Stjenice, Knjižara Ljevak, Zagreb, 2021.

Na izlasku iz stana koji su uzurpirale stjenice, mlada i uspješna arhitektica Gorana Hrabrov rubnim pogledom primjećuje da je ostavila upaljenu svijeću na stolu, ali i pored toga zatvara vrata svog pređašnjeg života i tragedije koja joj se dogodila, i bježi. Junakinja romana Stjenice Martine Vidaić vodi nas neprekinutim tempom napetog trilera koji se drži o tankoj niti potencijalno rasplamsalog plamena. Pratimo njen put traženja smisla iz središta, iz Zagreba, do morske obale, i porodice na višestrukoj margini.

Gorana je karakteristična predstavnica milenijalske generacije, osviještena za društveni kontekst koji je oblikuje, za probleme stanovanja, klasne i rodne nejednakosti, ali uprkos kritičkom pogledu usmjerenom ka spolja, ona je u perpetuiranoj nemogućnosti da pronađe uporište u sebi. Njena tenzična i na momente autodestruktivna potraga nužno podrazumijeva suočavanje sa porodičnom prošlošću i nasljeđem klasne deprivilegovanosti.

Roman Martine Vidaić, stilski gust i gotovo opipljivo sugestivan, odlično izgrađene dinamike i napetosti, na umjetnički uvjerljiv način pokazuje svu kompleksnost sistemske uslovljenosti višestrukih opresija i eksploatacije. Promišljeno otvarajući neke od ključnih tema prema kojima je koncipirana i nagrada Štefica Cvek, ovaj roman ju je u najboljem smislu te riječi i zaslužio. (Nađa Bobičić)

Nora Verde, Moja dota, Oceanmore, Zagreb, 2021.

Roman Nore Verde Moja dota samo je na prvi pogled jednostavno štivo: ova autofikcija s elementima bildungsromana zahvata neke od najvećih boljki savremenog društva. Uvjerljivo predočavajući nježnu atmosferu „babinog krila“, autorica idilični ton prekida uznemirujućim i oštroumnim razmišljanjima i pitanjima svoje mlade junakinje. Taj djevojčurak, itekako svjestan da se po nečemu razlikuje od svojih vršnjaka i vršnjakinja, ne može još jasno misliti o rodu, klasi ili seksualnosti, ali to ne znači da će osjećati manji sram ili ljutnju. Njena djetinja i adolescentska traženja suprotstavljena su babinoj mirnoj sveprisutnosti i njenim domaćim ritualima koji unose neophodan red i pružaju emotivnu podršku, ako ne i potpuno sigurno utočište od nasilja. Nasilnik je ovdje dat kao gruba skica, ali to je sasvim vjerovatno i po-etička odluka: daleko je bitnije ocrtati profil onih mirnih i snažnih žena kojima je knjiga i posvećena, onih koje su odgajale i nosile cijele porodice bez obzira na ličnu žrtvu, a tako su često ostajale nevidljive i nijeme. Svjedočenje o toj žrtvi i razumijevanje iskustava naših prethodnica može biti značajna lekcija za budućnost, podsjeća ovaj roman. Još je važnije pustiti ih da progovore same, kao što to čini junakinja ove priče – i to na živopisnom dalmatinskom dijalektu. Ova knjiga, naposljetku, blagodareći djetinjoj perspektivi, iskreno i autentično progovara i o klasnom sramu, queer identitetu, napetosti između centra i periferije, gradeći slojevit i empatičan roman koji će dugo ostati s čitateljem/icom. (Maja Abadžija)