U knjižarama smo uvijek ostajali predugo. Tražili smo knjige koje ne postoje. Naslov bismo prvo izmislili u svojoj glavi, a onda se bacali u potragu. Tako smo jedne prilike zalutali među police tražeći knjigu o spajanju kamenčića u skulpture. Ima nešto poetično u vjerovanju da zamišljeno izgleda stvarnije od onoga što zaista postoji.
Izašli smo ispred knjižare Svjetlost. Danas je tu kafana u kojoj ponekad pijem kafu. Bila je to godina s kraja osamdesetih. U izlogu je stajao IBM računar. Na monitoru se odbijala mrežasta loptica. Bio je to prvi put da sam u životu vidio računar. Nije bilo pametno tako dugo gledati; nečija me ruka povukla dalje, nazad u potragu za knjigama koje ne postoje.
Da sam ostao dovoljno dugo – tako barem sada vjerujem – zaljubio bih se u ekran koji tiho bruji iza izloga. Ali nisam zakoračio prema digitalnoj eri. Bio je to izbor kojeg nisam bio svjestan. Put mogućeg stradanja u Kafkinom procesu. Kroz sve te godine uzmicao sam i birao prošlost. Budućnost mi je izgledala kao loptica u monitoru koja se beskonačno odbija.
Sve do prošle godine.
Mobitel je zazvonio. S druge strane bio je nepoznat glas koji me pitao mogu li snimiti dokumentarni film o profesoru Safetu Krkiću. Osjetio sam stid jer mi ime Safet Krkić nije bilo poznato. Otišao sam na Google i saznao da je bio osnivač Fakulteta informacijskih tehnologija u Mostaru. Zadivila me upornost i predanost njegovih bivših studenata, koji su se na taj način željeli odužiti svom dekanu i profesoru.
Sve što sam narednih mjeseci otkrio i saznao osjećao sam kao otkrivanje novog svijeta. Sjetio sam se svog izbora. U glavi mi se i dalje odbijala loptica prvog IBM računara. Sjedio sam sa Adijem Đukićem i Denisom Mušićem i zapanjeno slušao njihova sjećanja na profesora. Zaboravio sam zaustaviti snimanje tokom intervjua. Kasnije, kad sam preslušavao, jedino što se moglo čuti bila je tišina mog razmišljanja u autu.
Redovni dolasci u Mostar značili su nova poznanstva i slaganje kockica potrebnih za dokumentarni film. Opet sam osjećao stid što ne poznajem nevjerovatnu priču o viziji jednog čovjeka.
Jedan čovjek.
To mi je bila prva misao za ime dokumentarnog filma.
Onda sam naišao na limunovo stablo u holu fakulteta. Saznao sam da ga je tu zasadio profesor Krkić. Svakom novom maturantu, osim diplome, u ruke je spustio plod limuna. Bila je to jasna simbolika. I nije bilo dvojbe. Adi i Denis predložili su ime:
Plodovi vizije – prof. dr. Safet Krkić.
Zajedno sa mojim prijateljem Muhamedom Mehićem uradili smo dvadeset pet intervjua i obavili isti broj snimanja. Sve što smo čuli o profesoru bilo je nadnaravno tehnološko i humano čudo smješteno pod Veležom. Fakultet informacijskih tehnologija u Mostaru bio je vizija koja se pretvorila u ozbiljnu regionalnu priču.
Dokumentarni film predstavlja biografsku i društvenu priču o čovjeku koji je u vremenu oskudnih mogućnosti vjerovao u znanje, ulagao u mlade i gradio temelje koji su se kasnije pretočili u generacije stručnjaka, nove kompanije i razvoj čitavog IT sektora u BiH.
„Postoje ljudi čije djelo živi i nakon njih – i živjet će još dugo. Ovaj film je naš način da se, kroz svjedočenja i činjenice, sačuva priča o profesoru čije je djelovanje ostavilo trag u obrazovanju, u industriji i u životima hiljada mladih ljudi“, poručili su organizatori – profesorovi zahvalni studenti.
Zadnji naš sagovornik kojeg smo snimili bio je Leid Zejnilović, profesor na Nova SBE, sa dvostrukim doktoratom sa Univerziteta Carnegie Mellon i Católica u Lisabonu. Prilikom snimanja izrekao je melanholičnu i tačnu misao:
„FIT je bila jedna ideja, na onoj ledini Sjevernog logora. Ta jedna ideja, sa skupom entuzijasta koji su razmišljali o tehnologiji, koji su je pravili i stvarali ljude sposobne da ponude tržištu vrijednost – to je neponovljivo, neponovljivo.“
Promocija filma dogodit će se 14. februara u 19:00 sati, u Narodnom pozorištu Mostar.
