Razgovarala: Elma Hodžić
Zulfikar Filandra djeluje kao filmski i teatarski autor, ali i kao kustos, producent, muzičar i pokretač umjetničkih procesa koji se teško daju svesti na jednu disciplinu ili identitet. Obrazovanje je stekao na više institucija i u različitim sistemima — od Sarajeva i Dublina do Karlsruhea — Filandra je istovremeno prisutan u institucionalnoj kulturi i njenim marginama, u mainstreamu i undergroundu. Njegov rad uporno izbjegava konačne definicije: film za njega nije samo narativ, nego aparat mišljenja; montaža nije tehnički postupak, nego dijalektika; fragment nije manjak, nego osnovna struktura iskustva.
U ovom razgovoru Filandra govori o vremenu — o filmu i muzici kao medijima zamrznutog trajanja, o društvu koje živi u produženoj melanholiji i o potrebi da se rat učini vidljivim kako bi mu se moglo suprotstaviti. Govori i o Bosni, o povratku koji ne vodi nostalgija, nego osjećaj odgovornosti. Između Berlina i Sarajeva, između Prousta i punk rocka, između fragmenta i linearnosti, Filandra pokušava artikulisati jedno ključno pitanje: kako živjeti, raditi i davati u društvu koje još uvijek traži vlastiti narativ — ili, Proustovski rečeno, traga za izgubljenim vremenom.
Tvoja biografija izgleda kao dinamična mapa – elektrotehnika, film, teatar, muzika, kuriranje, Njemačka, Irska, Bosna i Hercegovina. Kako bi nam se ti ukratko predstavio?
Iz nekog razloga mi je to teško pitanje. Pokušavao sam ga sebi odgovoriti, na primjer, kroz vrijednosti koje vode moj život: hrabrost, sloboda, pitanje originalnosti, funkcija inspiracije. Sjećam se, kao dječak, sa 17 — a tada sam sebe smatrao jako ozbiljnim — radio sam intervju s Nedžadom Ibrišimovićem. On je tada rekao nešto što je ostalo urezano: pomjeriti stvari u odnosu na zatečeno. Mislim da je to nešto što i mene zanima. Ali, nedavno sam shvatio da me pitanje samodefiniranja više i ne zanima, da se više ne čudim sam sebi. Samo sam sretan što imam različite potrebe za izražavanjem u različitim formama. Sretan sam što neki inspirativni glas i dalje postoji u mojoj glavi i ne gubi se s godinama. Sada me, čisto i iskreno, samo zanima kako sve to provesti u djelo — kako raditi što više.
U Bosni ljudi često misle: da stvari nisu takve kakve jesu, ja bih bio David Bowie 2, ili 3. Živio sam i u Berlinu i na kraju shvatio da te, gdje god bio, uvijek zanimaju iste stvari. Mislio sam da ću u Njemačkoj postati slikar, dizajnirati tene ili praviti igrice — sve one stvari za koje dok živiš ovdje misliš da ih ne možeš ostvariti samo zato gdje si rođen u zemlji obilježenoj ratom i traumama. Kad sam došao u kontekst u kojem sam sve to mogao početi, shvatio sam da me ništa od toga zapravo ne zanima. Ne zanima me više od onoga što me zaista zanima: a to je slika, vizuelno — najčešće film — filozofija, društvena teorija, kritička psihoanaliza, muzika.
Hvala ti. Rijetko se ljudi odluče predstaviti kroz vrijednosti, a ne kroz neke klasične etikete.
Ja sam osjećao da se ponašam potpuno prirodno sam sebi ali u osnovnoj školi prozvali su me štreberom. Tad sam shvatio da te ljudi uvijek pokušavaju definirati, pa sam ja sam sebe definirao upravo kroz to da me pokušaji definiranja ne zanimaju. I nerviraju me ljudi koji su samo jedna stvar — to je dosadno.
Zulfikar Filandra u “Minotauru” | still | 2020
Možeš li se prisjetiti kada si osjetio neki prvi impuls da se počneš baviti umjetnošću i kulturom? Ovo je ujedno i prilika da se osvrneš na različite geografske odrednice koje u oblikovale tvoj put…
Iz nekog razloga, ne sjećam se više tačno kako, u ratu sam znao da čitam. Tako sam provodio vrijeme. Rat je iz dječije perspektive ubijanje vremena — kako ga ispuniti kad ne možeš izaći iz kuće. Tražiš način da ga potrošiš. Ako bih imao neki strip, pročitao bih ga toliko puta da bi sljedeći izazov bio da ga naučim napamet. Svi u mojoj ulici — odrastao sam između Podhrastova i Sedrenika — crtali smo i pravili svoje vojnike na papiru. Ti poredaš svoje papirne vojnike uza zid, ja svoje, i onda mi pušemo u njih i oni skaču i „biju“ se, napravi se klupko od papirnih vojnika. Ne znam odakle mi modeli za te vojnike, odakle mi slike, imali smo televizor ali uglavnom se sjećam da nije bilo struje. Znam da sam bio ljubomoran na dječaka koji je znao da crta oble linije nindža kornjača dok su moji vojnici bili jako mršavi i štrkljavi. U društvu tih drugova iz ulice 1993. pogledaću prvi film kojeg se sjećam, Rambo 3. Veći dio osnovne škole proveo sam s mišlju da nikad neću slušati muziku, ništa mi se nije sviđalo. Naravno, odrastao sam uz knjige, uz očevu veliku biblioteku. To je razvilo jedan osjećaj da su važna ta imena na tim koricama.
Kad sam došao u prvi razred osnovne škole, naša prva lektira, Ježeva kućica Branka Ćopića, me toliko potresla da sam je prepisao, jer nisam htio da se odvojim od te knjige — a morao sam je vratiti u biblioteku. Ne znam zašto mi nije palo napamet da mi roditelji mogu kupiti istu tu knjigu ali još se sjećam stanja uma u kojem sam bio dok sam to prepisivao u jednu svesku i u toj gesti ima nešto što me provocira cijeli život: prepisivanje, repliciranje, podražavanje, originalnost. U gimnaziji smo voljeli Beatlese — ne možeš kopirati njihove pjesme, ali možeš njihove geste, principe. Nešto iz prijateljstva Johna i Paula može koristiti mom donosu sa nekim mojim drugom. Počeo sam posmatrati biografije tih ljudi iz svijeta umjetnosti kao prostore i modele hrabrosti. Recepte za život na neki način. Moje društvo je dosta oštetila droga i tad sam shvatio da je pravi recept za dosljednost tim našim inspiracijama iz šezdesetih: raditi stvari koje drugi ne rade oko tebe u datom trenutuku. Tu je punk rock važan — ako drugi ne čitaju, ti čitaš. Ako drugi ne nose šareno, ti nosiš, ako se svi drogiraju, ti se ne drogiraš. Promijenio sam nekoliko fakulteta. Ljudi se pitaju je li kasno promijeniti karijeru sa 23 godine. Ja sam preživio razne tranzicije, platio cijenu toga naravno – u gradu kao Sarajevo – ali vjerujem se da sam barem malo pogurao i inspirisao mlađe od sebe, kao što je mene pogurala Ježeva kućica.
Robert De Niro u “Minotauru” | still | 2020
Vrijeme je da imamo vlastito mišljenje
Šta je za tebe film?
Film je izuzetan alat za istraživanje fenomena vremena. Film je možda najbolji medij za propitivanje šta je to vrijeme. U ovoj našoj zemlji, u kojoj nam se često čini da je vrijeme statično, da vrijeme ne prolazi, moguće je da se odgovori na neke naše probleme nalaze upravo u filmu. Odnosno, možda su ti odgovori vizuelne, a ne političke prirode. Jer kakvu mi to sliku sebe gradimo? Poprilično negativnu, zar ne? I to jako jako dugo. Trebaju nam nove slike samih sebe i nove slike budućnosti ove zemlje.
Ekipa filma “Pobjeda / Victory” | Režija: Luka Vlaho | 2022
Rat u tvojim filmovima rijetko je frontalna tema, ali je stalno prisutan kao struktura, sjenka, ritam. Šta je doprinos filma na polju suočavanja sa traumama?
Ne znam šta je tačno doprinos filma u tom pogledu, jedna starija generacija umjetnika je uspješno dijagnozirala našu traumu ali sam shvatio da smo mi, generacijski, uvijek u gubitku ako se samo bavimo time šta je tačno bilo. Tada ulazimo u ogroman prostor toga što ne znamo a i ne možemo znati jer nismo bili tu — koliko god da je važno i nužno raditi na takvim temama – mislim da mi moramo početi raditi na tim temama na svoj način uz svijest da je ta slika obilježana nama samima danas ali i da je je jako potrebano i zdravije da mi svojom kreacijom ispunimo ono što ne znamo. Moj brat, rođen 1997. godine, nema direktno iskustvo rata… pitam se da li bi preferirao da ima? Za mene sa dječijim očima naš je rat bio jednostavna i jasna stvar, koliko god grozno to zvučalo. Govorio sam 2022. u Njemačkoj prijateljima iz Ukrajine da je vrlo jasno ko je koga napao i ko je negativac ali da će kroz godine istina o njihovom ratu postati zamućena i zamućenija. Naravno, iz dječije perspektive sve je jednostavnije; ne znam šta bih mislio da sam tada imao dvadeset godina.
“Pobjeda / Victory” | Senad Milanović i Pauline Portugal, still | 2024
Mnogo sam se bavio ovom temom prošle godine i to me doovelo do jednog Frojdovog teksta i do pojma melanholije — gubitka u kojem nije jasno šta je tačno izgubljeno. Kako se izlazi iz melanholije? Tako što se shvati šta je izgubljeno. Ali nažalost, subjekt se identificira s onim što je izgubljeno i to usložnjava problem. Tako da, opet, sada vjerujem da ono što se ne može saznati moramo popuniti vlastitom verzijom stvari. Da, to je to naša interpretacija — ali ako ništa drugo, ona je barem naša. Pripada ovoj generaciji.
Starija generacija nas manipulira, a vrijeme je da imamo vlastito mišljenje. Kao što kulturnom scenom dominira generacija ratnih kulturnih profitera: ko god je uspio nešto da uradi u ratu, živi od toga i danas, trideset godina kasnije. To im daje autoritet koji se teško dekonstruira i prevazilazi. Na neki nijemi način to nas drži u šaci — dok se ne trgnemo. Ne znam kako to tačno prevesti u praksu, ali moramo emancipirati taj narativ; u suprotnom, gotovi smo.
“Pobjeda / Victory” | Senad Milanović, still | 2024
Sve se više pitam da li i kako je potrebno djelovat na tom planu. Tokom pandemije deset hiljada ljudi je izgubilo život, deset hiljada mrtvih je brojka koja u Bosni ima specifičnu težinu ali je očigledno ovom društvu preteško vraćati se i misliti na eru pandemije na bilo koji način. I u pandemiji kriva je korupcija koja je pojela naše društvo. Prije nego što sam došao na akademiju, nadao sam se da je sektor kulture zaštićen od korupcije. Nije. Svi aspekti našeg društva boluju od iste bolesti. To sve na kraju prevazilazi kategorije skandala — ali je i filozofski zanimljivo pitanje: koliko smo inventivni u proizvodnji zla i kako se živi u takvim okolnostima.
“Sister” | still | 2024
Otvorili smo Pandorinu kutiju. Kada bih stavila pred tebe teški zadatak dijagnosticiranja problema, šta bi bilo prvo na što bi ukazao? I kako to riješiti?
Mislim da ne treba poštovati ljude koji to nisu zaslužili. To je to.
Šta je ono na čemu trenutno radiš, od svih polja koja si otvorio?
Pokušavam se vratiti u Bosnu. U Njemačkoj sam momentalno samo na papiru. Ne traži mi se novi posao tamo; zanima me da ovdje, u Bosni, ako je ikako moguće, živim od svojih ideja — a imam ih mnogo. Umjetničkih, kustoskih, arhitektonskih ideja i prijedloga. Sve to radim kroz produkcijsku kuću koju sam pokrenuo sa svojim prijateljima, a koja se zove Kolumbija.
Ali da se vratimo malo na prethodno pitanje: ko je danas zaslužio poštovanje? Za mene je naša javnost iritirajuće nekritična. Shvatio sam da je moguće da mediji prenesu sve što im napišem. Ako pošaljem objavu da radim film s Robertom De Nirom, to će tako izaći u javnost. Zabrinjavajuće je što niko ništa ne provjerava. Spustili smo se na nivo na kojem je najvidljiviji onaj ko najviše želi da bude vidljiv. U svemu tome ima nečeg napornog i vulgarnog. Naši mediji ne shvataju koliko su odgovorni, koliko su moćni i koliko kreiraju naš pogled na nas same. Zašto? Kako se gradi pozitivna slika, kako se izlazi iz negativne slike? Od naših umjetnika se očekuje da nam pokažu u kakvom društvu žive — ali u nedostatku pouzdanih podataka, čudan je to zadatak. Mnogo je fragmentirano sve ovo u čemu mi postojimo. Jasno mi je i da se stariji, osjećaju zakinuto jer njihova bol i trauma nisu dovoljno tretirane i da postoje milijarde situacija u Bosni koje su umjetnički neiskorištene. Razumijem i frustraciju javnosti prema umjetnicima — to je pritisak s obje strane. Ali ono, mogu ja govoriti o BiH do prekosutra i razmišljati, ali opet najvažnija osoba u mom profesionalnom životu je vjerovatno američki pjesnik Walt Whitman, koji s Bosnom nema nikakve veze. Šta da radim s tim? Imam li pravo na to da ga volim više od svih?
“Sister” | still | 2024
Montaža kao proces mišljenja
Postoji li nešto što sada vidiš kao svoj stil – ili te medij više oblikuje? Kako ti sebe vidiš: kao autora koji bira medij ili kao nekoga koga mediji stalno biraju protiv njegove volje?
Za većinu stvari o kojima sam do sada govorio, za mene se rješenje nalazi u polju montaže — montaže kao fenomena filmskog aparata, kao procesa mišljenja, kao dijalektike. Naše sopstvene dijalektike. Bilo mi je važno da se u montaži mojih filmova dešava nešto neobično, da postoji osjećaj mog metabolizma, isjeckanosti.
Kad sam čitao Prousta, pitao sam se kako je uspio tako dobro opisati osjećaj bivanja živim – sve slojeve koji prolaze i kroz tijelo i psihu u jednom običnom trenutku. Ta fragmentirana struktura u mojim radovima — integriranje fragmenata — za mene je i psihoanalitička ideja, ideja spajanja. Ako je Bosna i Hercegovina fragmentirano društvo, ako nas je ratna trauma takvim učinila, onda je potreba da se spajaju fragmenti očigledna. To je prvi važan aspekt mog rada, a drugi je margina, u političkom smislu. Danas, sa 36 godina, bih najviše volio sam sebi otključati neku kombinaciju ta dva svijeta: kombinaciju fragmenta i linearnosti.
“Minotaur” | 2025
A je li isti pristup u muzici?
Tu se desilo jedno sazrijevanje. Muzika je, na sličan način kao film, vrijeme koje ne prolazi — zamrznuto vrijeme, svjedok tuđeg metabolizma, zona individualnosti. U našem društvu stalno postoji tenzija između grupe i individue; to je, na neki način, moja životna priča. Vrlo lako gradimo očekivanja i stereotipe o drugima. Nije ovo društvo koje njeguje individualnost, to je sigurno.
U muzici je moja uloga trenutno da pomognem da se nešto novo u Sarajevu desi. U Njemačkoj, u Karlsruheu, i dalje imam jedan bend sa mojom prijateljicom Monom Mayer i primijetio sam da je tu došlo do jednog sazrijevanja — sada konačno mogu iz mladalačke buke i apstrakcije preći u nešto poput popa. A pop muzika je takođe teška stvar. Njemačka je, u tom smislu, bila ohrabrujuća sredina.
“Closure” | still | 2025
Postoje li neke teme koje bi želio u skorijoj budućnosti da otvoriš?
Čini mi se da, nažalost, čovjek i kad živi negdje u Njemačkoj dok leži u krevetu stalno razmišlja o Bosni. Možda u New Yorku ne razmišljaš o stalno Bosni, ali… Siguran sam da smo mi, za neke stvari, veći eksperti nego što mislimo. Preživjeli smo što mnogi ne bi, snalazimo se, želimo da idemo naprijed, želimo da budemo ravnopravni sa svijetom, onim svijetom iz kojeg nam je zlo došlo. Jedino se taj svijet misli da li smo mi ravnopravni ili ne. I stalno dovodimo ljude sa strane da nam nešto objašnjavaju kako se živi i kako se gradi društvo — a mi to već znamo.
Vjerujem da postoje samo dvije vrste društava: ona u kojima je rat vidljiv i ona u kojima je nevidljiv. I da je najpotpuniji način da budeš protiv rata jeste da ti rat bude vidljiv. Pogledaj Ameriku danas: jedno je kad se rat dešava u nekoj zemlji čije ime jedva znaš izgovoriti, a sasvim drugo kad ti je pred vratima. Mi smo sve to već prošli i preživjeli, možda čak i izvezli ostatku svijeta.
Tako da kad ne bih razmišljao o Bosni, šta bih onda? Pa evo, mene jako zanima komunikacija između ljudi i životinja; bio sam siguran da će se u ovom stoljeću nešto važno otkriti na tom polju, ali — novac ide u neke druge stvari. Zanima me i placebo-efekat; mislio sam da će ovo stoljeće produbiti naše shvatanje tog fenomena i da će to sve imati ozbiljne implikacije na odnos između materije i svijesti. Zanimaju me snovi, Bog, neutralnost.
Naporno je graditi stvari u Bosni, stalno počinjati iznova. Ali imam osjećaj da je ovo neki tranzicijski period, da će nešto procvjetati.
“Closure” | iz artist booka | 2025
