Piše: Leila Kurbegović
Foto: Edvin Kalić
Prošla je tačno godina dana od prošlogodišnjeg izdanja Sarajevo Film Festivala na kojem je prvi put pred sarajevskom publikom, u otvorenom kinu Metalac, prikazan prvi dugometražni igrani film „Žaba“ reditelja Elmira Jukića. Danas, godinu poslije, film se s Pulskog filmskog festivala vraća s trima nagradama: Zlatnom arenom za najbolji film u manjinskoj hrvatskoj koprodukciji, Zlatnom arenom za režiju u manjinskoj hrvatskoj koprodukciji i Nagradom Ocjenjivačkog suda Federacije filmskih kritičara Evrope i Mediterana (FEDEORA). Već je svima poznato da je film nastao po istoimenoj kultnoj predstavi koja već desetu godinu igra na sceni Kamernog teatra 55 i koja je doživjela više od dvije stotine izvođenja. O „Žabi” se zna mnogo, a o reditelju Elmiru Jukiću nedovoljno. Stoga smo u ovom broju Urban magazina podsjetili reditelja Jukića na neka njegova sjajna teatarska ostvarenja o kojima govori s nostalgijom, kao i o uspjesima s TV serijama „Lud, zbunjen, normalan” i „Konak kod Hilmije”.
Kafkin „Proces“ na Jukićev način
Kao da je bilo jučer, a ne prije 18 godina, kada sam prisustvovala diplomskoj predstavi „Proces“ reditelja Elmira Jukića. Bilo je to jedno drugačije rediteljsko gledanje Kafkinog „Procesa“, s elementima tog vremena. Izlazio je tada i iz okvira pozornice, pa su glumci bili oko publike i u publici. Danas to nije ništa novo, ali tada je bio svojevrsni iskorak ili barem ono što smo već godinama imali priliku gledati na teatarskom festivalu MESS. Takvim kreativnim pristupom Elmir Jukić je već tada nagovijestio svoj dolazak u teatar „na velika vrata“.
„To je bila moja diplomska predstava i s ove vremenske distance zahvalan sam tadašnjoj upravi Narodnog pozorišta i Izudinu Bajroviću koji je prihvatio ulogu u diplomskom projektu u tom trenutku neafirmisanog reditelja. Sjećam se toga s velikom nostalgijom, jer tu vrstu entuzijazma nekako sve manje danas kod sebe prepoznajem. Mislim, daleko od toga da entuzijazam ne postoji, ali čini mi se da smo Almir (Almir Bašović, dramaturg predstave ‘Proces’, op. a.) i ja radeći tu predstavu dio svog entuzijazma prenosili i na ekipu. To je nešto čega se danas vrlo rado sjećam. Mislim da je bilo neke zaigranosti, da je bilo pomalo neke mladalačke naivnosti u posmatranju stvari, ali za sliku svijeta čini mi se da je predstava bila dosta referentna, važna. Vidim da ‘Proces’ danas rade u regionu na par mjesta u pozorištima, što potvrđuje da je to materijal kojem se svako malo možemo vraćati na uzbudljiv način. Ta predstava je bila i odraz jednog vremena. Predstavljala je mene kao mladog reditelja u punom svjetlu i bila je inspirisana i nadahnuta raznim stvarima koje smo tih godina gledali na MESS-u, koji je tada proživljavao najbolje godine poslijeratnog festivalskog pozorišta u Sarajevu. Nažalost, predstava nije imala previše repriza, ali to su bile godine kada se sve nekako turbulentno mijenjalo, pa je bilo pravo čudo kada predstava preživi.“
Nakon uspješne diplomske predstave i odškrinutih vrata u Kući na Obali reditelj Jukić hrabro se uhvatio ukoštac s još jednim velikim dramskim tekstom – ovoga puta „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“ našeg savremenika Abdulaha Sidrana. Ova predstava opstala je nekoliko sezona na repertoaru Narodnog pozorišta u Sarajevu, a iako je prošlo mnogo godina slike su još uvijek žive i nezaboravne, poput uloga koje su tada ostvarili Miralem Zupčević, Gordana Boban, Aleksandar Seksan i drugi.
„To je bio moj prvi profesionalni projekt u pozorištu nakon diplomskog u sezoni 2000/2001. Kada rekapituliram cijeli taj proces, to je jedna velika glumačka podjela, dramski tekst velikog scenariste i pisca i odmah naravno velika očekivanja. Mislim da sam neke stvari uspio rediteljski dobro riješiti, a i podjela je bila potpuno tačna jer te su uloge pripadale tim ljudima. I sada kada se sjetim svega ne znam da li bih tu išta mijenjao. Sjećam se vrlo živo lika Ace Seksana (Aleksandar Seksan), jer njegov lik prolazi kroz ozbiljnu metamorfozu. S druge strane, to je prvi ozbiljan dramski tekst koji progovara o agresiji na BiH i strašnom zločinu koji je počinjen u istočnoj Bosni. I zato mislim da je u tom smislu strahovito važan i da je važna predstava, jer to je 2000. godina, a mi imamo tekst velikog pisca u glavnoj pozorišnoj kući u BiH. Sjećam se da je Miralem Zupčević igrao glavni lik Hajrudina Peštu, profesora muzike. Rekao bih da je to bila velika podjela i ono najbolje što je BiH u glumačkom smislu tada imala. Ta predstava je ostala dosta dugo na repertoaru, četiri ili pet sezona, i imala je, čini mi se, 70-80 repriza. Preživjela je duže nego moja diplomska.“
Poslije se isti komad s novom glumačkom podjelom i u režijskoj postavci Sulejmana Kupusovića pojavio na sceni Kamernog teatra 55, tako da je publika, ali i reditelj Jukić, imala priliku vidjeti i jedan drugačiji ugao gledanja jednog te istog teksta.
„Pogledao sam tu predstavu. Mislim da je važno da se stvari koje su dobre preispituju iz generacije u generaciju i da se, zašto ne, nekim tekstovima povremeno vrati. Neke stvari su mi u toj predstavi bile uzbudljive. Emir Hadžihafizbegović je igrao sjajno, na potpuno drugačiji način. Atko Glamočak (Admir Glamočak) bio je fantastičan. I ono što je meni bilo zanimljivo jeste da je taj tekst koji smo mi radili u Narodnom pozorištu na velikoj sceni izuzetno dobro profunkcionisao na sceni Kamernog teatra 55 u nekoj puno intimnijoj, svedenijoj atmosferi. Naravno, najzanimljivije mi je bilo porediti kako tekst funkcioniše u nekom drugom konceptu, ali i u nekom drugom prostoru.„
Odmah na početku karijere Jukić je radio sjajne, aktuelne i značajne tekstove. Tako je prvi dramski tekst svog prijatelja Almira Bašovića „Priviđenje iz srebrenog vijeka“ odlučio postaviti odmah na scenu Narodnog pozorišta, gdje su već ona odškrinuta vrata za njega postala potpuno otvorena.
„Bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi Almirov prvi dramski tekst. Ono što sada znam jeste da bih ga sigurno danas uradio drugačije. Ali mislim da je predstava imala par highlightova. Najuspjeliji dio bio je kada se diže zastava Bosne i Hercegovine napravljena od izvezenih jastučnica majki Srebrenice. I danas sam sretan zbog rješenja te scene. Mislim da je Gordana Boban napravila jednu od najboljih uloga u poslijeratnom teatru u Sarajevu. Bila sjajna! Potpuno fantastična. I to su stvari po kojima pamtim tu predstavu osim izuzetnog teksta Almira Bašovića, koji je imao, čini mi se, puno više mogućnosti nego što sam ih ja kao reditelj u tom trenutku prepoznao. To je za mene bilo izuzetno iskustvo u svakom smislu.“
Almir Bašović je raja iz srednje škole
Na početku karijere Jukić je uglavnom radio sa tada neafirmisanim mladim dramaturgom i prvenstveno prijateljem Almirom Bašovićem. Činilo mi se, onako kao posmatraču sarajevske teatarske scene, da ovaj dvojac donosi uvijek nešto novo i uzbudljivo u teatar, ali prije svega aktuelan teatarski komad.
„Almir i ja znamo se još iz Srednje mašinske škole. Bili smo drugari iz razreda, a onda su nas putevi odveli na potpuno različite strane. Almir je u međuvremenu doktorirao i postao profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Jako je uspješan pisac, izuzetan analitičar i cijenjen profesor. On je dragocjena ličnost u našoj pozorišnoj sredini.“
I dok se prisjećamo svih Jukićevih teatarskih postavki, osjetim da sa sjetom priča o tim vremenima, pa ne mogu a da ga ne pitam čemu ta nostalgija i zašto ga nakon „Žabe“ više nema u pozorištu u ulozi koja mu pripada, a to je dramski reditelj.
„Ja sam posljednjih godina u pozorištu samo kao gledalac i nakon „Žabe“ nisam uradio ništa, to je bio moj izbor, ne mogu reći da nije bilo poziva. Radio sam neke druge stvari intenzivno i u kontinuitetu i nije bilo vremena za rad u pozorištu. A kada je i bilo vremena, nisam nalazio snažan motiv da bih neku priču morao neizostavno ispričati, jer je bez motiva besmisleno ulaziti u pozorište i raditi. Iz ove gledalačke pozicije nekako mi se čini da je u pozorištu previše osrednjih reditelja sa strane koji našem repertoaru ne donose ništa osim neuspješnog tezgarenja u kulturnoj provinciji u susjedstvu. Znam također da je izuzetno teško u budžetima u kojima se ljudi kreću angažirati neka ozbiljna imena, napraviti neki projekt koji izlazi iz okvira onoga što su neki državni grantovi, ali mislim da je utoliko razumnije i razložnije otvoriti vrata mladoj generaciji, da mladi pisci, mladi reditelji imaju prostor u našem pozorištu i da se iz toga pokuša graditi neko novo bosanskohercegovačko pozorište. Ono što se dogodilo Kamernom teatru u prvoj sezoni Emirovog mandata čini mi se kao pravi pokazatelj.“
Publiku u teatar može dovesti samo dobra predstava
„Sve što sam gledao od Selminih (Selma Spahić, rediteljica) predstava imalo je publiku. Želite li, recimo, u SARTR-u pogledati ‘Tajnu džema od malina’ morate nekoliko sedmica ranije rezervisati ulaznicu. Naprosto, kada je dobra predstava, ona dovede i publiku, jer publiku u pozorište mogu vratiti samo dobre predstave. Mislim da u našim pozorištima fali neke jasne vizije, nekog odnosa prema sezoni, dakle: čime se bavimo u sezoni?, šta je tema naše sezone?, ko su reditelji koji će raditi? I da se to zna dvije godine unaprijed, jer tako ozbiljni reditelji funkcionišu. Nekako mi se čini da je previše proizvoljnosti, stihije, bez vizije, i onda je rezultat takav kakav imamo. Dobar rezultat desi se samo kada dođe snažan autor i donese sa sobom projekt koji naprosto napravi nešto.“
Podsjećam sagovornika da se rijetko u teatru dešava kao što je to s predstavom „Žaba“ koja opstaje više godina na sceni. Naprosto, danas na prste jedne ruke možemo pobrojati predstave koje se u našim teatrima igraju već desetak i više godina, a uz sve to dovode publiku iznova i iznova. „Žaba“ je jedinstvena i po činjenici da iako je ekranizirana to ne utiče na smanjenje publike u teatru, nego naprotiv, dovodi i novu publiku. Uz sve to istoimeni film je na nedavno završenom Pulskom filmskom festivalu ponio i tri značajne nagrade.
„To je ono najljepše što se u našem poslu može desiti, a to je da nijednog trenutka, a skoro smo pred desetom godišnjicom igranja ‘Žabe’, nema nijedne sive mrlje u tom cijelom procesu. To je jedan harmoničan proces od prve probe pa do 250. igranja. Publika je konstantan dio te priče, i to je ona najljepša stvar. Kada 250 predstava pomnožite s brojem publike po jednoj predstavi, dođete do ozbiljne brojke onih koji su to gledali. To je 30.000 do 40.000 ljudi koji su predstavu vidjeli što ovdje u Kamernom što na gostovanju, i to je ozbiljno respektabilan broj. Činjenica da se ljudi vraćaju ponovo da je pogledaju fenomen je za sebe. To nije predstava koja je satkana od nekih „lakih nota“, niti je komedija. Ozbiljne se stvari tu tematiziraju. Mislim da su jaki aduti predstave snažna priča koja se tiče ljudi, briljantno igranje kompletnog ansambla i, kolokvijalno rečeno, mislim da Emir svojom glumom ‘ubija na mrtvo’, tako da i ta neka katarza koja dolazi sa stidljivo optimističnim krajem ljudima nekako snažno pokreće emociju i daje nadu da stvari ipak mogu biti bolje. Zato se ljudi vraćaju u pozorište gledati ovu predstavu po pet- šest puta, a ima i ekstremnih primjera pozorišne mahnitosti kada ljudi dođu i po deseti put je gledati. Emir mi je rekao da je čak jače interesovanje za predstavu otkako je film izašao. Na ‘Žabi’ nikada nije falilo publike, ali sada je ozbiljna lista čekanja za narednu, jer je svaka popunjena. Što se tiče Pule, želio bih reći da je u Puli bilo sjajno. To je neka druga vrsta publike, koja nije uopšte gledala predstavu, niti išta o tome zna, pa su film gledali kao neku cjelinu za sebe. Drago mi je da će ta priča preživjeti i onda kada nas ne bude, s obzirom na to da pozorište traje onoliko koliko traje jedna predstava.“
Nepretenciozna saradnja s Feđom Isovićem
Još jedna saradnja obilježila je Jukićevu karijeru. Nakon teatarske saradnje s dramaturgom Almirom Bašovićem sasvim spontano i bez velikih očekivanja krenula je i saradnja sa scenaristom Feđom Isovićem, koja će izroditi megapopularnu seriju „Lud, zbunjen, normalan“, za koju su snimili do sada 264 epizode u 11 sezona , a od nedavno i novu seriju „Konak kod Hilmije“, koja polako ali sigurno ponovo osvaja cijelu regiju.
„Ta saradnja je krenula bez nekih velikih očekivanja. Feđa i ja smo se znali iz nekih društava, ali prije nego što smo sjeli da razgovaramo o LZN-u nikada nismo dvije rečenice razmijenili. Znam da mu je supruga Jasna rekla gdje ovaj da vam režira, pa ovaj čovjek je ozbiljan ko pištolj (smijeh). Kad mi je projekt ponuđen, iz Fista su mi poslali desetak epizoda, duhovito i odlično napisano. I sjeli smo da radimo projekt. Maltene pionirski, jer do tog trenutka u Bosni i Hercegovini se sitcom nije radio. Činjenica da i dan-danas radimo jednako uspješno, čini mi se neke stvari i bolje, dokaz je da se iz tih malih, nepretencioznih saradnji i susreta mogu izroditi i ozbiljna prijateljstva. Radimo novu seriju, završili smo prvu sezonu, mislim da ništa kompleksnije i zahtjevnije nikada nismo radili, govorim o prvoj sezoni ‘Konaka kod Hilmije’. Imamo sjajne reakcije ljudi koji su to gledali i vjerujem da će to biti projekt koji ćemo nastaviti raditi.“
Ova posljednja serija ponovo na ekrane vraća i sjajnog glumca Emira Hadžihafizbegovića, o kojem Jukić ima samo riječi hvale.
„Emir svako malo dokazuje koliko je veliki glumac, neovisno o tome kakav žanr i format mu se ponudi. Ljudi igraju sjajno i mislim da se to dobro igra, stilski potpuno u svom svijetu. Ovdje smo uspjeli, s obzirom na iskustvo koje imamo na ranijim projektima, poredati stvari najzrelije do sada. I mislim da je ta neka linija gotovo pa školski postavljena od Feđe Isovića, koji je napisao scenarij, do koncepta i vizuelnog identiteta. Mislim da je ovdje ogroman doprinos i saradnika – Almira Đikolija, direktora fotografije, Lejle Graho, kostimografkinje, i Vanje Pusića, koji je prvi put scenograf, a koji je pokazao jednu vrstu vještine koja nije tako česta ni kod starijih kolega. Mislim da je ta serija u vizuelnom smislu stvarno dobro postavljena.“
Do sada su snimljene 24 epizode „Konaka kod Hilmije“, a svega je deset emitovano. Ostatak ide najesen, a uskoro će se gledati i na području Srbije i Hrvatske. No ova serija je na neki način pružila mogućnost autorima da upute kritiku vremenu u kojem živimo bez obzira na to što se radnja serije odvija četrdesetih godina prošloga stoljeća.
„Meni je u ‘Konaku kod Hilmije’ najuzbudljivije to što se iz pozicije Sarajeva iz četrdesetih možemo dobro zaje….ti sa 2018. Jer stvari se nisu puno promijenile. Tu se puno se.e o nacionalnim interesima, patriotizmima, domoljublje je svaka druga riječ, a zapravo vidite da se iza svega toga krije goli interes i da se radi o tokovima novca, gdje je, čini mi se, Hilmija samo onako naslovni lik i nije jedini nosilac te ideje. Zapravo, to je sa svih strana bombardovanje upravo malih, partikularnih interesa. U jednom formatu koji je neobavezan i koji pretendira da bude komedija možete se vrlo konkretno ‘obračunati’ sa svim devijacijama društva u kojem danas živimo. Stvari koje nam se ponavljaju godinama i stoljećima kasnije znak je da mi kao društvo nismo uopšte evoluirali i da smo zaglavili. Ne bih da zvučim pesimistično, ali ne vidim da ćemo kao društvo evoluirati ni u ovoj našoj generaciji, jer ovo čime je javni prostor trenutno zatrpan ne šalje poruku optimizma. Možda se jedino desi neki tektonski poremećaj…“
