Piše: Merima Kovačić Mehinović, sociologinja i istraživačica

Inovativni modeli dijasporske saradnje i kulturne diplomatije

U društvima koja nikada nisu završila tranziciju, kultura prestaje biti dekor i postaje infrastruktura opstanka. Nemamo više taj luksuz da kulturološko tkivo promatramo kao upakovan proizvod koji država iznosi pred svijet, nego unutrašnji mehanizam kojim zajednica održava samopoštovanje, pamćenje i povezanost.

U takvim društvima, našim društvima – kulturna diplomatija nije protokol, nego disciplina povjerenja.

Posljednje dvije godine provela sam na sjecištu dva svijeta: dijaspore koja, uprkos daljini, nosi Bosnu kao moralnu obavezu, i institucija u domovini koje kulturu često tretiraju kao protokolarnu odredbu i novu predizbornu strategiju, a ne razvojnu politiku. I zato pitamo: da li se povjerenje može obnoviti tamo gdje je politika zakazala, i da li kultura može postati alat društvene stabilnosti, a ne samo kulturne manifestacije?

Nisam u to ušla sama. Imala sam sreću da moje mentorice budu dvije žene koje su obilježile moj profesionalni put – Ehlimana Spahić i Valida Repovac Nikšić. Njihova imena ne navodim zbog forme, nego zbog zahvalnosti: od njih sam naučila da se istraživanje ne radi da bi dokazalo, nego da bi razumjelo. One su me naučile da znanje nije hijerarhija, nego odnos – odnos prema istini, prema iskustvu, prema ljudima. Znate li koliko ima takvih učitelja? Vrlo malo, a moja kuća, Fakultet političkih nauka je rijetko mjesto gdje susrećemo istinu i nauku, odgovornost i slobodu.

Ono što sam istraživala nije bila “dijaspora” kao statistička kategorija, nego dijaspora kao refleksivno ogledalo države. Ljudi koji su otišli, a još uvijek osjećaju odgovornost. Ljudi koji se vraćaju ne zbog sistema, nego uprkos njemu. Ljudi koji predstavljaju naš najjači, najtiši, ali najuporniji oblik kulturne diplomatije.

Kultura, posmatrana iz ove perspektive, nije samo umjetnost. Ona je unutrašnja politička snaga, moralna cirkulacija jednog naroda i identitet koji živi i kad institucije spavaju.

Na terenu, kultura je sve ono što preuzima funkcije koje bi institucije trebale obavljati: spaja, informira, odgaja, čuva mjeru i sjećanje.

U dijaspori, kultura je glas koji se ne da utišati – iako je često ignorisan.

Nakon desetina razgovora, analiza i bilješki, razvila sam model kulturne diplomatije zasnovan na tri nosiva stuba:

Prvo, dijaspora kao etički korektiv države – ne kao kritičar, nego kao emocionalni kapital njenog opstanka.

Drugo, kultura kao nevidljiva infrastruktura identiteta, koja u posttranzicijskim društvima preživljava bez sistema jer je nose pojedinci, ne institucije.

Treće, institucije kao prostora u kojem se ne mjeri samo efikasnost, nego volja – i gdje često otkrijemo koliko malo volje stvarno postoji.

Ovo istraživanje nije bilo akademski pohod na literaturu, ova studija prvenstveno je prikaz  dijaloga: Bosna između onih koji su otišli i onih koji ostaju.

Politika koja se ponavlja i kultura koja istrajava.

Društvo koje zna i može bolje, ali teži navikama odgađanja.

Istraživanje me dovelo do koncepta koji sam nazvala sociologija odgađanja – pogled na sistem koji održava privid funkcionalnosti, dok u stvarnosti reproducira inertnost i simboličku kontrolu nad znanjem.

Za razliku od klasičnih istraživanja koja počivaju na intervjuima, statistikama i propisima, ovaj rad nastao je iznutra: iz iskustva, uz priče sa terena, iz pokušaja da se shvati kako izgleda most između dijaspore i domovine kada ga grade ljudi, a ne ministarstva.

Zato je ovo i nauka, ali i svjedočenje kakvo ne bilježe domaći, ali ni regionalni krugovi znanja.

Svjesni smo odavno, da u zemlji u kojoj institucije nerijetko stoje, moralni posao nekada ostaje na pojedincima.

Morića han, gdje je i započeo dio mog istraživačkog puta prije čak 7 godina, i danas služi kao podsjetnik da kultura nije nešto što se posjećuje, nego nešto što se nosi.

Tamo, između štiva, kaldrme i šadrvana, shvatila sam jednostavnu istinu – dijaspora nije udaljenost i zastava na prozoru, nego ogledalo.

A ogledala, ma gdje se nalazila, uvijek pokažu ono što sistem najradije skriva.

Zato ovaj tekst treba promatrati kao poziv i šansu da promislimo šta znači kultura, kome pripada, ko je nosi, ko je čuva i zašto bez nje ne možemo imati ni diplomatiju, ni razvoj.

Moramo shvatiti da male zemlje ne opstaju samo kroz ekonomiju, opstaju na povjerenju između tkiva i forme društva.

Povjerenje živi tamo gdje je kultura još uvijek živa, pa razmislimo gdje smo mi u tom konceptu?

Ovaj rad rezultat je sedmogodišnjeg istraživačkog luka koji započinje u Parlamentu Bosne i Hercegovine, nastavlja se dijasporskim ciklusom kulturne diplomatije, a utemeljuje i istinu potisnutu duboko u lokalnim strukturama vlasti, gdje se vidljivo i nevidljivo najjasnije prepliću.

U prvoj fazi gradnje istraživačkog uma, funkcionisanje državne politike i ispitivanje narativa pokazuje da kulturna diplomatija može postati  etički korektiv institucijama.

Posljednje 4 godine provedene unutar lokalne stranke i promatranje mikro-mehanizama iznjedrile su bitan zaključak: javne funkcije nerijetko se pretvaraju u privatni resurs, a simbolički kapital iz jednog polja prenosimo u drugo, ali bez značenja.

Tako se sedmogodišnja istraga o dijaspori, identitetu i kulturnoj diplomatiji spontano spojila sa  unutarnjom etnografijom političke moći. Jedna je pokazala šta država može postati kada je nose ljudi koji je vole sa distance; druga je pokazala šta država postaje kada se prepusti mikro-menadžerima i lokalnim ambicijama.

Zajedno, one otkrivaju istu istinu: da Bosnu i Hercegovinu ne razgrađuje samo odsustvo institucija, nego i odsustvo povjerenja, a koje naši ljudi  uporno pokušavaju održati.

Zato ovaj rad nije samo analiza političkog ponašanja, nego predstavlja most između dva iskustva: onih koji su otišli i onih koji ostaju, a ujedno je i pokušaj da se razumije kako izgleda država kada je nosimo u džepu, ali i kada se njene funkcije guraju u privatne džepove.

U tom spoju globalnog i lokalnog, sistema i terena, kulture i politike, nastaje ključna pouka: Ljudi van domovine ogledalo su naše najbolje mogućnosti, a lokalna politika je ogledalo naših najvećih slabosti, jer kad-tad posljedice dolaze na viši nivo.

Razumijevanje je prva stepenica ka obnovi povjerenja, odnosno jedinog kapitala koji mala društva zaista posjeduju.