Arman Džaferagić, restaurator: Tehnologija nije prijetnja baštini, već njen saveznik

Razgovarala: Elma Hodžić

Kako je jedan mladi restaurator iz Bosne i Hercegovine završio u njemačkom muzeološkom svijetu, istražujući digitalizaciju kulturne baštine? Arman Džaferagić kroz svoj rad spaja tradicionalna znanja s najsavremenijim tehnologijama. U ovom razgovoru otkriva kako izgleda svakodnevica restauratora, zašto tehnologija nije prijetnja baštini, već njen saveznik, te kako i muzeji bez velikih budžeta mogu stvarati svjetski relevantne projekte.

Možete li podijeliti kako je izgledao Vaš put od Sarajeva do Njemačkog pomorskog muzeja i Muzeja zanata Ovelgönne?

Moj profesionalni put započeo je u Sarajevu, gdje sam bio dio prve generacije studentica i studenata konzervacije i restauracije na Univerzitetu u Sarajevu. Već tokom studija razvio sam duboku strast prema očuvanju kulturne baštine, koja me kasnije odvela na master studije u Njemačku, na HAWK Hildesheim (Hochschule für angewandte Wissenschaft und Kunst), uz podršku DAAD stipendije. Upravo tamo sam se prvi put ozbiljnije susreo s temom digitalizacije kulturne baštine i brzo shvatio da nove tehnologije nisu suprotnost tradiciji, nego njen saveznik. Tehnologija mi je otvorila vrata ka novom načinu razmišljanja: kao most koji povezuje prošlost s budućnošću. To je posebno došlo do izražaja tokom mog master rada, u kojem sam pomoću digitalnih tehnologija rekonstruisao i digitalno retuširao zidne slike u Katedrali u Brandenburgu na Haveli. Danas radim kao doktorand u Njemačkom pomorskom muzeju u Bremerhavenu (Deutsches Schifffahrtsmuseum, Leibniz-Institut für Maritime Geschichte), gdje istražujem mogućnosti 3D tehnologija u dokumentaciji i očuvanju muzejske kolekcije, posebno arheoloških drvenih brodova, koji predstavljaju izuzetno osjetljiv i izazovan materijal.

Jedan od mojih ključnih ciljeva jeste da ovu tehnologiju približim i institucijama u regijama koje se, poput naše, često suočavaju s nedostatkom opreme, kadra ili budžeta. Vjerujem da demokratizacija znanja i digitalnih alata može otvoriti vrata inkluzivnijem i ravnopravnijem pristupu očuvanju baštine, ne samo u tehničkom, nego i u društvenom smislu. Paralelno s time, imam čast da vodim Muzej zanata Ovelgönne (Handwerksmuseum Ovelgönne), mali u poređenju s Njemačkim pomorskim muzejem, ali živopisan muzej posvećen zanatima i svakodnevici ruralne sjeverne Njemačke. Tamo razvijam nove pristupe prezentaciji i edukaciji, s fokusom na digitalnu interpretaciju, uključivanje lokalne zajednice i povezivanje tradicijskog znanja sa savremenim izazovima. Upravo ta kombinacija praktičnog rada i istraživanja mi omogućava da balansiram između teorije i svakodnevne muzejske prakse. Pored toga, radim i kao docent na Univerzitetu u Oldenburgu, gdje svoja znanja i iskustva iz oblasti digitalizacije kulturne baštine i muzejske prakse prenosim mladim stručnjacima. Moji profesionalni principi zasnivaju se na uvjerenju da su otvoren pristup znanju, međunarodna saradnja i kontinuirano umrežavanje ključni za savremeno i dugoročno očuvanje kulturnog nasljeđa. Vjerujem da upravo kroz dijalog i razmjenu iskustava možemo stalno unapređivati naš rad. Zato sam aktivno uključen u stručne mreže kao što su Balkan Museum Network, ICOM i ESACH.

Djelovati preventivno, inovativno i kreativno

Radite s visokom tehnologijom, ali u službi naslijeđa. Šta Vas je potaklo da spojite tehnologiju i kulturnu baštinu?

Za mene digitalne metode nisu odmak od prošlosti, već njen prirodan nastavak. Odrastajući okružen bogatim materijalnim i nematerijalnim nasljeđem, ali istovremeno svakodnevno koristeći tehnologiju, povezivanje ta dva svijeta za mene je bilo sasvim organsko. Ključni trenutak dogodio se kada sam shvatio da digitalni alati mogu doprinijeti očuvanju predmeta koji fizički nestaju, bilo zbog protoka vremena, klimatskih promjena, ratova ili jednostavno zbog institucionalne zapuštenosti. Kroz 3D modele ne dokumentujemo samo fizičku formu, već i pamćenje, kontekst i priču koju predmet nosi. Digitalizacija mi je omogućila da djelujem preventivno, inovativno i kreativno, a ne isključivo reaktivno kao restaurator. Taj spoj starog i novog, tradicije i inovacije, i dalje me snažno inspiriše, ne samo u radu sa njemačkim institucijama, već i u težnji da takve metode postanu dostupne i onima koji za sada nemaju pristup tim alatima.

Digitalizovali ste brod Meteor – zvuči kao posao iz nekog naučnofantastičnog filma. Kako to stvarno izgleda kad jedan muzej “skida otisak” s broda?

Meteor I je nešto sasvim posebno. Ne radi se o pravom brodu u klasičnom smislu, već o njegovoj izuzetno preciznoj maketi, izrađenoj do najsitnijih detalja. U praksi, proces digitalizacije je kombinacija terenskog rada, nauke i mnogo strpljenja. Izazov kod Meteora bio je obuhvatiti i spoljašnje konture i unutrašnje tehničke detalje, uključujući uske i teško dostupne prostore. To nije samo tehnički zadatak. Riječ je o stvaranju digitalnog dvojnika, koji može nadživjeti fizički objekt, ali i otvoriti nove dimenzije za istraživanje. Brod Meteor je nosilac jedne od najvažnijih njemačkih naučnih ekspedicija 20. vijeka. Tokom putovanja od 1925. do 1927. ekspedicija je 14 puta prešla Južni Atlantik, izvršila 67.000 mjerenja dubine i više od 1.000 balonskih i zmajevskih uzleta, ostavivši za sobom prvo dubinsko profilisanje srednjoatlantskog grebena i mapu Južnog Atlantika.

Ovaj visokokvalitetni 3D model ključan je za moj doktorski i naučni rad jer predstavlja primjer vrhunske digitalizacije. Za mnoge institucije, pa i one na Zapadu, ovakav nivo preciznosti i oprema su finansijski teško dostižni. Moja misija je da omogućim takav kvalitet modela i putem pristupačnih metoda, kako bi digitalna baština postala dostupnija i pravično raspoređena među institucijama koje čuvaju naše nasljeđe. Ali nije da nisam u svom radu digitalizovao i čitave brodove. Sa kolegama sam radio na virtuelnom prikazu muzejskog broda Hafenschlepper Stier, koji je zbog svoje konstrukcije nepristupačan za osobe sa invaliditetom. Kroz digitalizaciju, taj brod je postao otvoren za sve posjetioce, bez obzira na njihove fizičke mogućnosti.

Danas skoro svi imamo pristup nekoj vrsti tehnologije – mobitel, dron, kamera… Da li i muzeji mogu iskoristiti te „obične“ alate u profesionalne svrhe?

Apsolutno! Jedan veoma važan dio mog istraživanja posvećen je upravo low-cost rješenjima za digitalizaciju, načinu na koji muzeji s ograničenim budžetima mogu koristiti pametne telefone ili besplatne softvere za osnovnu, a često i iznenađujuće kvalitetnu dokumentaciju. U pravim rukama, običan mobitel i dobra rasvjeta mogu poslužiti za izradu vrlo solidnih 3D modela putem fotogrametrije. Kroz radionice koje vodim u Njemačkoj i na Balkanu, podučavam kolegice i kolege kako da iskoriste ono što već imaju ili što im je pristupačno i dostupno. Za mene, demokratizacija tehnologije u muzejskom kontekstu ne znači samo tehnički napredak, već i mogućnost da se naša zajednička baština dokumentuje i sačuva, naročito u regijama gdje je ona često u delikatnom ili ugroženom stanju. Ako čekamo savršene uslove, mnogo toga će već biti izgubljeno.

Koliko digitalna verzija nekog predmeta može biti „živa“? Može li ekran prenijeti ono što osjetimo kada stojimo pred stvarnim eksponatom?

Digitalna replika nikada ne može u potpunosti zamijeniti original. Taj osjećaj materijala, miris, zvuk koraka u prostoru ili način na koji svjetlost pada na eksponat, sve su to elementi koji čine muzejsko iskustvo neponovljivim. Međutim, digitalni modeli mogu ponuditi jednu drugačiju vrstu bliskosti: možete uvećati detalje koje golim okom ne biste primijetili, rotirati predmet, istražiti njegovu unutrašnjost, pristupiti sadržaju na više jezika ili uz pomoć AR i VR tehnologija doživjeti njegov kontekst na sasvim nov način. To znači da možemo ostvariti dublji i sigurniji kontakt s predmetima, bez da ih fizički izlažemo riziku pri rukovanju. Digitalna verzija ne mora postojati samo online. Ona može obogatiti i fizičku izložbu, služeći kao dodatni sloj interpretacije unutar muzeja. Za mene, digitalno ne zamjenjuje nego nadopunjuje. Ono otvara nove prostore razumijevanja, omogućava inkluzivniji pristup i posebno koristi onima koji fizički ne mogu posjetiti muzej, ali žele se povezati s kulturnim nasljeđem.

Sigurnija i dostupnija baština

Muzeji bez zidova, virtuelne postavke, 3D replike… da li mislite da će to u budućnosti biti norma, ili ipak ništa ne može zamijeniti klasični obilazak muzeja?

Vjerujem da će budućnost muzeja biti hibridna. Virtualne izložbe omogućuju pristup globalnoj publici, ali fizički prostor muzeja ostaje nezamjenjiv kao mjesto zajedničkog iskustva, susreta, razmjene i autentičnosti. Idealna situacija nije ”ili ili”, nego ”i i”: posjetioci dolaze u muzej, doživljavaju izložbu u stvarnom prostoru, a potom predmet, u digitalnoj formi, mogu ponijeti sa sobom, istražiti ga dublje, podijeliti s drugima ili ga povezati s vlastitim znanjem i emocijama. Digitalizacija omogućava bolju razmjenu znanja i istovremeno jača emotivnu vezu između publike i kulturne baštine. Muzeji se na taj način mogu dublje povezati s osobama koje ih posjećuju, ali i sa onima koji fizički nisu u mogućnosti da dođu. Korištenjem 2D/ 3D digitalizacije otvaraju se dodatne mogućnosti: muzeji mogu razviti dodatne interpretacije, izrađivati replike ili suvenire putem 3D printanja, proširiti edukativnu ponudu i učiniti predmete dostupnim studenticama i studentima historije umjetnosti, konzervacije/ restauracije, etnologije, pedagogije itd. bez da se originali izlažu opasnosti. Tako baština postaje ne samo dostupnija, već i sigurnija. U tom procesu, lokalni muzeji se digitalnim putem mogu umrežiti i pozicionirati na međunarodnoj sceni, otvarajući se kroz saradnje, razmjene i digitalne baze podataka. Baština tako postaje interaktivna, inklusivna, dostupna i dugoročno očuvana, a muzeji se profilišu kao savremeni prostori susreta između tradicije i budućnosti.

Koliko se muzejski svijet u Njemačkoj razlikuje od onog na koji smo navikli u Bosni i Hercegovini?

Glavna razlika između muzejske scene u Njemačkoj i Bosni i Hercegovini leži u strukturi i dostupnosti resursa. U Njemačkoj postoji stabilna institucionalna podrška, sistemska edukacija, jasna kadrovska struktura i razvijena infrastruktura. Međutim, to ne znači da nema izazova. Imam, da tako kažem, luksuz da se krećem između različitih nivoa te scene, od velikih, visoko profesionaliziranih ustanova kao što je Njemački pomorski muzej u kojem radim svoj doktorat, gdje postoji i po stotinu zaposlenih, do mog malog, lokalnog Muzeja zanata Ovelgönneu, čiji tim se broji na prste jedne ruke.

Veliki muzeji u Njemačkoj, posebno oni sa statusom naučne institucije, uživaju značajne budžete i naučne slobode, ali se istovremeno često guše u birokratiji, složenim hijerarhijama i dugotrajnim sastancima. Nasuprot tome, moj svakodnevni rad u lokalnom muzeju podsjeća me na iskustva koja sam stekao u Sarajevu. Borimo se sa sličnim izazovima: nedostatkom budžeta, manjkom osoblja i prostornim ograničenjima. Ipak, ono što me u Njemačkoj najviše iznenadilo i dirnulo jeste kolika se važnost pridaje lokalnom identitetu i volontiranju, posebno u manjim zajednicama. Moj muzej je mali, ali okuplja preko 80 volonterki i volontera koji nesebično pomažu u svakodnevnom radu, bez finansijske naknade, ali s ogromnom posvećenošću! Taj odnos prema baštini i ta želja da se bude dio nečega većeg istinski me pogađa i istovremeno vraća sjećanja na dane provedene s kolegicama i kolegama s mog studija u Sarajevu, kada smo s ogromnom strašću, volontirali i učili u, kako je ja zovem, svojoj drugoj kući: Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Nažalost, takav oblik angažmana kod nas je rjeđi, što je razumljivo, društveni i ekonomski kontekst je drugačiji. Ali istinski vjerujem da muzeji trebaju biti produžetak vlastite kuće, mjesta koja čuvaju naše kolektivno blago, i kao takvi moraju biti dublje ukorijenjeni u društvu. U Njemačkoj mnogi ljudi upravo tako i doživljavaju muzeje, s poštovanjem, radošću i spremnošću da se u njih uključe, i to ne samo u slavlju, već i u suočavanju s vlastitom historijom.

Moj muzej u Ovelgönneu mi, na svoj način, daje istu onu energiju i bliskost koju sam osjećao u Historijskom muzeju: svakodnevica, ograničeni budžet, potraga za alternativama i rješenjima, osjećaj pripadnosti maloj, ali povezanoj zajednici. Upravo ta bliskost dvaju konteksta, bosanskog i njemačkog, omogućila mi je da unesem znanja i perspektive stečene u Bosni i Hercegovini u svoj sadašnji rad. Tako gradim muzej koji, iako mali, pruža posjetiocima osjećaj dobrodošlice, sigurnosti i pripadnosti, kao da su došli kući.

Muzej kao svojevrsni paralelni univerzum

Da li i dalje osjećate povezanost s muzejskom scenom u BiH? Imate li želju jednog dana donijeti neka od tih iskustava nazad ovamo? Koliko Vam to što dolazite iz BiH daje drugačiju perspektivu u radu s kulturnom baštinom u Njemačkoj – i obrnuto?

Veoma sam snažno vezan za muzejsku i stručnu scenu u Bosni i Hercegovini. Iako fizički nisam prisutan, gotovo svakodnevno pratim, često „iz sjene“, šta se dešava na polju muzeologije, konzervacije/ restauracije i kulturne baštine u cijeloj regiji. Digitalizacija mi je u tom smislu dala ogroman dar: omogućen mi je pristup informacijama koje bih inače vjerovatno propustio. Zahvalan sam kulturnim institucijama u BiH koje su aktivne na društvenim mrežama i općenito prisutne u javnom prostoru, jer tako mogu pratiti svaku izložbu, svaki naučni rad, svaki restauratorski projekat i svaku diskusiju o nasljeđu koje dijelimo.

Kao neko ko je proveo mnogo vremena, i to s velikim zadovoljstvom, u muzejima u Sarajevu, a posebno u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, osjećam da je svaki trenutak mog angažmana tamo bio ključan za to što danas ne samo da radim u zapadnoevropskim institucijama, već i vodim jedan muzej. Rad u uslovima gdje je improvizacija bila svakodnevica, gdje se alternativa tražila za alternativu, naučio me kako da projekte dovedem do kraja čak i kad sve izgleda neizvodivo. Taj osjećaj snalažljivosti, empatije i stvaranja iz ograničenja, a ne iz viška, zapadni sistem ne može tako lako generirati. Dolazim iz sredine u kojoj se kulturna baština često čuva više srcem nego novcem, i to me duboko oblikovalo. Naučilo me važnosti konteksta, topline i zajedništva, dok mi je rad u Njemačkoj donio sistematičnost, profesionalizam, strukturiranost, pristup vrhunskoj tehnologiji i samopouzdanje u javnom i naučnom nastupu. Te dvije strane čine moj profesionalni identitet: iz Njemačke nastojim prenijeti metodološku jasnoću i dugoročno planiranje, a iz Bosne i Hercegovine donosim senzibilitet, gostoprimstvo i vjeru da su ljudi ključ svakog muzeja.

U suštini, ne nosim samo znanje iz jedne sredine u drugu, već gradim mostove između njih, jer vjerujem da upravo u toj povezanosti leži budućnost kulturne saradnje. Naravno da je moja dugoročna želja da se jednog dana vratim u svoj grad i podržim muzejsku scenu u Bosni i Hercegovini sa svim znanjem koje svakodnevno raste. Ali za sada, gradim sebe i svoje vještine na međunarodnoj sceni, kako bih sutra mogao biti još korisniji tamo gdje moje korijene osjećam najdublje.

Na kraju, kao neko ko spaja visoku tehnologiju i kulturnu tradiciju – kako zamišljate budućnost muzeja i rada s baštinom u narednih deset godina?

Vidim muzeje ne samo kao čuvare prošlosti, već prije svega kao platforme za dijalog, pomirenje, povezivanje i stvaranje. U svijetu koji je sve više polariziran, muzeji mogu igrati ključnu ulogu u otvaranju prostora za razumijevanje, kritičko mišljenje i zajedničko učenje. Digitalizacija kulturne baštine, koja će u narednim godinama postati standard, a ne luksuz, mora se provoditi pažljivo, etički i inkluzivno, uz uvažavanje konteksta, prava zajednica i autentičnosti svakog narativa. Nadam se da ćemo vidjeti više regionalnih i transnacionalnih inicijativa, naročito na Balkanu, gdje je bogatstvo baštine ogromno, ali još uvijek nedovoljno iskorišteno i prečesto marginalizirano.

Muzeji bi, u budućnosti, trebali djelovati istovremeno u fizičkom i digitalnom prostoru, tehnološki napredni, ali i emocionalno povezani, dostupni svima, a istovremeno ukorijenjeni u lokalne zajednice i otvoreni prema svijetu. Vjerujem da će muzeji sve više funkcionisati kao klasteri znanja, razmjene i učenja, u kojima se povezuju ljudi, ideje i perspektive, kako regionalno, tako i transregionalno. Ali muzeji bi trebali biti i nešto više od toga, mjesto predaha, utočište od svakodnevice, prostor gdje se posjetioci mogu povezati sa sobom, drugima i nečim većim. To je vizija koju pokušavam već danas postepeno graditi u svom muzeju, da on postane ne samo prostor učenja i razmjene, već i svojevrsni paralelni univerzum, mjesto slobode, mašte i oporavka od svakodnevnog pritiska života. Za mene je budućnost muzeja u toj višeslojnosti i otvorenosti, da istovremeno obrazuju, povezuju, smiruju i osnažuju. Ako u tome uspijemo, baština neće biti samo sačuvana, ona će živjeti, disati i rasti s nama.