Piše: Alex Saša Glušac
Tao studio Sarajevo | Tel. 060 307 6337
Mnoge škole „borilačkih vještina“ prodaju koreografije predstavljajući ih kao samoodbranu. Ali ulica nema scenarij. Trenirati na neefikasan način nije samo beskorisno — opasno je, jer ti daje lažan osjećaj sigurnosti koji nestaje pri prvom stvarnom udarcu.
Evo zašto određeni „filmski trikovi“ ne funkcionišu i nisu primjenjivi u stvarnosti. Protivnik ne sarađuje. U stvarnosti ti niko neće „ostaviti“ ruku nakon što zada udarac. Pod stresom puls raste na 160 otkucaja; fina motorika nestaje, složeni pokreti jednostavno se gube. Nema „zamrznutog kadra“ – na ulici nema sudije koji zaustavlja akciju kad udarac pogodi. Pokušati polugu nad protivnikom koji se otima i udara drugom rukom je tehničko samoubistvo.
Visoki akrobatski udarci na betonu, u farmerkama ili mokroj obući završavaju gubitkom ravnoteže i porazom. Stvarnost ne počinje naklonom ili filmskim gardom; počinje guranjem ili prijetnjom iz blizine. Ako te neko napada nožem, radi to brzim, ponavljajućim pokretima – blokiranje ispružene ruke je filmska iluzija. Tražiti precizan nerv kod protivnika pod adrenalinom je praktično nemoguće. Ako nikada niste primili kontrolisani udarac na treningu, prvi stvarni kontakt će vas šokirati. Napadač rijetko dolazi sam; mnogi stilovi zanemaruju činjenicu da u stvarnosti često postoji drugi.

Alex Saša Glušac (u sredini), 1997, Italija
















