Mima Zukan: Glas je najiskrenija emocija svakog čovjeka

Razgovarala: Elma Hodžić

Glas je jedinstven instrument koji ne može zamijeniti nijedna mašina – za Mimu Zukan, vokalnu pedagoginju i osnivačicu “Pop Rock Škole Sarajevo”, upravo je glas najdublji odraz naše ličnosti, emocija i životnog puta. Kroz svoj rad u zemlji i inostranstvu, ova umjetnica i edukatorica godinama ruši granice tradicionalnog muzičkog obrazovanja, otvarajući mladima vrata autentičnog izraza, kreativnosti i samopouzdanja. U ovom inspirativnom razgovoru, Mima govori o važnosti prepoznavanja vlastitog glasa, izazovima u radu s mladim muzičarima i snazi muzike da povezuje svijet.

Pokrenuli ste  “Pop Rock Školu Sarajevo” i uvodite nove stilove pjevanja koje do sada nije bilo moguće učiti kod nas. Kako ste došli na ideju da baš to ponudite mladim muzičarima?

Pokretanje “Pop Rock Škole Sarajevo” je bila moja iskonska želja da prenesem iskustvo i znanje stečeno u zemlji i inostranstvu, a upravo je proizašla iz činjenice da i sama kao dijete zaljubljeno u pop rock muziku nisam imala adekvatnu školu, organizaciju, platformu u kojoj bih dodatno zadovoljila potrebu i znatiželju za modernu muziku te istražila nešto drugačije od ponuđenog.

Dugogodišnje investiranje u znanje i nabavku stručne literature mi je pomoglo da osmislim drugačiji koncept muzičkog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, a koji prati razvoj tehnologije te ide u korak sa svjetskim muzičkim školama. Timski smo, za šest godina postojanja “Pop Rock Škole Sarajevo”, edukovali  više od 500 muzičara od osam godina do zrelog uzrasta ne samo iz Bosne i Hercegovine, već i iz preko 20 zemalja širom svijeta. Sretna sam što moja prvobitna ideja i vizija sada važi za jednu od najboljih muzičkih organizacija u regionu.

Vaša karijera je bogata i raznolika – od Bosne preko Rusije do Ujedinjenih Arapskih Emirata. Koje iskustvo Vam je najviše oblikovalo profesionalni i lični pristup muzici?

Putovanja i znatiželja u samootkrivanju su me najviše oblikovali ne samo kao muzičarku, već i kao ženu kozmopolitu koja se ne boji jezičkih barijera, predrasuda – ali i konstantnog nadograđivanja. Sticajem posla mog oca, prve muzičke korake sam započela u Moskvi, pa potom u Kievu, što je i uvertira klasičnog muzičkog obrazovanja koje sam nastavila u Bosni i Hercegovini. Ruska škola je temelj discipline.

U srednjoj muzičkoj školi u Zenici sam imala fantastičnu profesoricu hora, Elviru Berrigan, uz koju sam zavoljela postavku glasa kod horskih pjevača i horsko pjevanje. Njena metodologija je ostavila snažan uticaj. Pored muzičke škole, godinama sam bila solistica i članica “Omladinskog Hora “iz Zenice sa kojim sam nekoliko puta nastupala po turnejama u Italiji (Rim, Bologna, Piacenza, Rimini, Milano). Uz dobar menadžment smo održali veliki broj koncerata te otvorili gotovo sve obnovljene objekte poslije rata (od Starog Mosta u Mostaru, Mome i Uzeira u Sarajevu do Memorijalnog Centra u Srebrenici, gdje smo premijerno izveli “Srebrenički Inferno”). Omladinski Hor Zenica, na čelu sa profesorom Milenkom Karovićem, je nama, omladini poslije rata, otvorio vrata Evrope. Svako putovanje je snažno doprinosilo našem osnaživanju i međusobnom povezivanju. U toku studija sam osnovala devetočlani a capella sastav “Bel Canto”, koji mi je pomogao da dodatno razumijem klasifikaciju glasova, ali i da osjetim slobodu od klasičnih pravila muzike i krenem ka istraživanju boje glasova, improvizaciji, komponovanju, slobodnom harmoniziranju. Četiri godine rada sa ”Bel Cantom” su bili potpuna umjetnička sloboda, koja je naposljetku i nagrađena Nagradom Moskovskog Komiteta za Umjetnost. Tu sam osjetila moć koju student ima da uz ideju i entuzijazam pomjeri vlastite, ali i kolektivne granice.

Nakon završenih studija, kupila sam kartu u jednom smijeru i sama otišla da radim u Dubai. Radeći kao profesorica klavira i pjevanja u školi koja zapošljava preko 50 različitih nacionalnosti mi je dalo novu dimenziju edukativnog muzičkog sistema cijelog svijeta, gdje se kolege međusobno poštuju, pomažu, edukuju, podstiču na istraživanje i rad na sebi. To je jedan od bitnih faktora na kojima radim i sa svojim kolektivom u “Pop Rock Školi Sarajevo”. Sa svakom novom saradnjom i projektom nešto novo naučim, nije me strah da pitam kad ne znam i beskrajno me raduje svaki proces učenja i usvajanja novih znanja.

Glas kao lična karta

Kao vokalna pedagoginja, koliko je važno da svaki pjevač pronađe svoj autentični glas, a koliko je potrebno učiti tehnike i pravila?

Ljudski glas je najiskrenija emocija svakog čovjeka, lična karta naših emocija koja se mijenja kroz djetinjstvo, proces mutacije, sazrijevanja, zrelijeg doba, klimaksa, poznih godina. Rijetki su ljudi koji zadrže mladim svoj glas. Tu treba mnogo rada na sebi i duševne meditacije! Kao jedini živi instrument, podložan je svim emocionalno-fizičkim  promjenama – a  mentorstvo pjevača nije jednako pristupom mentorstvu nekog instrumenta. Pjevači se uče samokontroli, disciplini, strpljenju i onome.najvažnijem – slušanju svog organizma! Glas je usko vezan za naš ne samo respiratorni trakt, nego i za probavni trakt. Jetra, primjera radi, kao organ koji najčešće reflektuje stres i tugu je iskonski organ koji određuje emociju pjesme. Uz svu tehniku koju možemo vježbom postići, disanje, emocija i boja tona su temelj za dobrog pjevača, interpretatora, autora, kantautora.

Tehnički prvo postavljam kostabdominalno disanje, tri vrste postavke tona (grudni ton, ton glave i kombinovani ton), te potom prelazim na belting, falset, artikulaciju, fraziranje, dinamiku, karakter pjesme. U moždanoj arhivi pamtim preko 5000 pjesama različitih stilova, opsega i boja glasova na nekoliko svjetskih jezika i već pri prvom susretu sa pjevačem formiram prvu fazu repertoara koji mu odgovara. Najviše me inspiriše boja glasa, a repertoar krojim po uzrastu, boji, rasponu glasa, ali i generalnom dojmu osobe. Pronalazak autentičnog glasa pjevača je dugotrajan proces, dok ne dođe do prelomne tačke i tada pjevač najčešće ulazi u proces oslobađanja, počinje da uživa u interpretaciji i na sceni.

Radite sa mladim talentima kao mentor. Koji su najčešći izazovi sa kojima se suočavaju mladi muzičari danas, a šta im najviše pomaže da ih prevaziđu?

Nedostatak samopouzdanja i podrške porodice, pogrešan izbor repertoara, traženje identiteta glasa ali i vlastitog izražaja. Svakom studentu pristupam drugačije, mnogo razgovaramo, prolazimo proces detektovanja uzroka nesigurnosti, učenja da volimo i prihvatamo nedostatke koje ne možemo promijeniti (osobito važi za djevojčice u adolescentskom periodu) te svakodnevno radimo na samopouzdanju. Izazov su mi i oni za koje najčešće kažu da nemaju sluha, pa se ispostavi uz rad da ipak mogu da pripreme bar 20 minuta korektnog repertoara. Postoji stil za svakog pjevača pojedinačno. Muzika treba da oplemenjuje, bez obzira je li student vrhunski ili prosječni potencijal kojem treba pozitive.

S kojim izazovima se najčešće susrećete prilikom javnih koncerata – koja je važnost podrške autorskom radu mladih?

Javni nastupi su bitan segment našeg djelovanja te godišnje osmislimo i realizujemo preko 100 nastupa, studijskih snimanja, tv gostovanja, radionica i koncerata. Generalni izazov javnih nastupa je kvalitetna tonska podrška. Kroz iskustvo, površan ton-majstor u finalu može upropastiti višemjesečni trud i rad na pripremi za nastup ili koncert. Sarajevu je potrebna ozbiljna škola za tonce!

Autorski rad mladih je relevantan za razvoj kulture, identiteta i kreativnog potencijala jednog društva. Mladi autori oblikuju savremeni kulturni izraz zemlje a bez podrške mnogi ostaju nevidljivi. Domaća scena se sporo razvija usljed neadekvatne podrške i veće uključenosti zajednice, radio stanice zbog autorskih prava izbjegavaju puštati domaće bendove, osobito one koji se tek pojavljuju na sceni, a na margini su posebno alternativni bendovi. Nedostaje i prostora za javne nastupe, prezentovanje rada mladih te smo upravo prepoznavši taj nedostatak osnovali “Omladinski muzički festival Sarajevo” sa akcentom na javni prostor za djecu i mlade koji podržava autorski rad mladih.

Muzika je jezik kojeg razumije cijeli svijet

U pedagoškom radu uvodite inovativne metode. Možete li nam otkriti neki neobični ili zanimljivi pristup koji koristite u radu sa studentima?

Svake školske sezone i sama počnem sa učenjem nekog novog instrumenta ili vještine. Upravo me to vrati na početak gdje osjetim na svojoj koži ponekad i tu frustraciju kada ne mogu da savladam određeni zadatak. Kada mojim učenicima teško ide usvajanje novog gradiva, upravo to koristim kao motivaciju da im olakšam proces. Svaki proces učenja se može aplicirati iz nekoliko uglova a granice su samo u glavi i ništa drugo. Pored tehničkog dijela i odabira repertoara sa mladim pjevačima, redovno radim na scenskom nastupu i kostimografiji. Prije svakog važnog javnog nastupa, održavamo interna preslušavanja kojem prisustvuju ostali pjevači te na licu mjesta svi zajedno dodatno radimo na otklanjanju eventualnih nedostataka.

Pjevači tu daju jedni drugima zaista veliku motivaciju, učimo ih da podržavaju jedni druge, aplaudiraju jedni drugima – ali ponekad namjenski organizujemo da jedan od ekipe u internoj publici upravo bude onaj tip “hejtera” koji pravi grimase dok neko nastupa. Na taj način šaljivo učimo da su i kritika i pohvala sastavni dio javnih nastupa i da ne treba stvari uzimati previse k srcu – uostalom, filtriramo komentare.

Izazov mentora je da otkrije šta blokira pjevača da dosegne svoj najveći potencijal i da pronađe način da ga motiviše i ohrabri, čak i onda kad on sam ne vjeruje u sebe! Nedostatak našeg obrazovanja najčešće proizilazi iz frustracija profesora, nedovoljne zainteresiranosti da upozna studenta iz različitih uglova i ta zatvorenost ka isprobavanju drugačijeg. Nekoliko puta sam svjedočila da fantastični talenti potpuno odustanu od muzike zbog tuđih frustracija.

Muzika se stalno mijenja, novi stilovi dolaze i odlaze. Kako Vi držite korak s tim promjenama, a istovremeno njegujete tradiciju i kvalitet?

U mojoj kući, muzika je 24/7 te muzičke stilove najčešće puštam po dobu dana, raspoloženju ili istraživačkom procesu. Trenutno najviše slušam muziku putem Tidala -muzičke streaming platforme za audiofile, a paralelno se vraćam vinyl zvuku i pločama.. Čini mi se da među mladim generacijama postoji jedna čitava garda mladih koji ponovo počinju da njeguju vinil.

Muzička produkcija se mijenja drastično zadnjih nekoliko godina. Hiljade pjesama izlazi svaki dan, produkcija je dostupnija, pojavljuje se mnogo nezavisnih umjetnika koji nisu pod velikim labelima, pojavljuje se AL generisana muzika koja ugrožava rad muzičkih producenata. Da li su to prolazni trendovi ili ne, vrijeme će pokazati – ali redovno pratim ono što se dešava na globalnoj sceni. Misija “Pop Rock škole Sarajevo” je očuvanje tradicije pop rock kulture u Bosni, ali i stvaranje novih muzičkih imena koji će ostaviti autorskog traga. To je dugotrajan proces te smatram da ćemo tek kroz narednih petgodina  imati jasniju sliku i rezultate da li smo uspjeli.

Šta mislite, postoji li univerzalni jezik muzike koji povezuje ljude, bez obzira na različite kulture i muzičke pravce?

Osmijeh, miris i muzika su jezici koje razumije cijeli svijet. Muzičke prijatelje imam širom svijeta, kako kroz posao tako i kroz muzičke platforme gdje nas je povezao zajednički interes sa muzikom. Postoji divan projekat pod nazivom  “Playing for change” koji upravo spaja različite kulture, pri tom ukidajući jezičke barijere sa onih divnih sedam nota na kojima počiva magični svijet muzike.

I za kraj – šta biste poželjeli mladim ljudima koji tek počinju svoj muzički put u Bosni i Hercegovini?

Preporučila bih im da se pridruže “Pop Rock Školi Sarajevo”, gdje ćemo im sigurna sam omogućiti najkvalitetnije mentorstvo koje odgovara njihovim potrebama.