Piše: Merima Kovačić

Najjasnije ga pamtim s njegove sahrane. Po osjećaju, jer od njega i nastaju ovi redovi. Slike brzo potisnemo, pa vadimo fragmente kad nam zatreba inspiracija.

Bilo je hladno, a sunčano, i na rame mi je sletio zeleni skakavac, niotkuda. Nisam znala da me tješi bogomoljka predivna; oduvijek su mi bube, svih oblika i boja, bile najveći strah, pa sam vrisnula i napravila mali skandal na crnom prijemu. Oborila sam pogled i nisam odmicala sa crnih slova na sjajnoj foliji – Naš učitelju, volimo te.

Poslije sam često sebe pitala: je li to bio prvi susret s porukom odozgo, utjeha kroz zeleno biće koje i imenom nosi glas božanski? K'o da je došla reći mi da su neke zime ipak od tuge, ali da se oni koje srcem osjetiš nikad ne gase. Često, samo promijene oblik i nastave čuvati tvoje ruke kad pišeš, tvoje srce kad učiš.

Moja prva učionica odzvanjala je njegovim glasom, nježnim a kristalnim, ozbiljnim a smirujućim. Prvi učitelj je kao prva predstava o svijetu u kojem riječ ima smisao, a pokrete tek hvataš. Viktor Boban bio je moj prvi učitelj i posljednji na čiju sahranu ću imati snage otići. Previše gubitaka za glavice što tek postaju mogu biti strašne. I svaki put kad vidite bogomoljku, sjetite se da priroda ima svoje načine da nam objasni gubitak i pošalje poruku. Samo treba gledati i htjeti vidjeti.

Viktor Boban i Adnan Džonlić, zavidovićki ratni novinari

Poslije su došli drugi. Među njima, prazninu Viktorovu tek je malo popunio profesor Munib Milinkić. Učio nas je da mislimo u ritmu i vjerovao da svaka riječ ima težinu što će nam olovo kroz život postati. Kad je pustiš, više joj nisi vlasnik, govorio bi. On će mi pokazati i kako se daskama, što život znače, redaju strukture u mišljenju. Valjda zato i ne osjetim ovu zemlju. Vući ću kofere riječi što me prate i na tuđem pragu. Od Šusića do Čolakovica, od Sidrana do Zgodića.

A prije toga, u klupama gimnazijalskim, istinski ću shvatiti poruku o znanju u trenutku kad me je Alma Đerzić prvi put ocijenila. Trojka iz sociologije i prvi pad na nos. Lekcija o stvarnosti i prva mala nepravda koja uči da bez izuzetnosti nema nauke, bez mišljenja nema kičme. Znala je već pri trećem susretu kako “upaliti iskru”. I zahvalna sam joj beskrajno za ono na šta me pripremila. Prvi ću semestar ‘očistiti’ bez pola muke, ali danas znam da je bolje bilo pomalo, da te ne primijete jer provincija se ne prašta. Smješkaju ti se drugovi jer znaju da je dobra skripta pola diplome, doduse i citava. Pa sad zaposjeli institucije. To je značila trojka iz sociologije, sad znam. Žena je znala šta čeka drugu u svijetu krokodila.

U svijetu odraslih za koji me pripremala Alma: amfiteatar, brkovi, dim cigarete i ozbiljna lica. Nikada nisam drhtala prije ispita kao tada, pred prof. dr. Esadom Zgodićem, rahmet duši njegovoj časnoj. Sjećam se i danas pitanja: Fevzi Mostarac, Prusćak i Filip Lastrić. Dobiti 8 iz Historije socijalne i političke misli BiH značilo je da si dostojan Političkih. A prethodili su sati čekanja, desetine studenata sa peticama u indeksu, lica blijedih, što izlaze iz učionice. U pola te sage izvadila sam karticu i iskreno zamolila za pomoć i smirenost. Nisam se bojala pitanja koliko sebe i svog straha koji paralizira. Kada je prof. Fejzić iznio indekse i izgovorio “moglo je i bolje”, dok mu se brk u desno otimao, znala sam da nije 6.

Zato danas mislimo na sve njih. Na one koji su nas ispravljali i one koji su pustili da pogriješimo. Na one koji su znali da u svakoj duši, makar i uplašenoj djevojčici s bogomoljkom na ramenu, živi neko ko tek traži svoj glas.