Priče Nine Tikveše, od kojih su neke čitateljke i čitaoci Urban magazina imali priliku pročitati među prvima, sabrane su u knjizi I sreli su medu koju je upravo objavila sarajevska izdavačka kuća Buybook. Ovog puta u ulozi sagovornice, naša kratkopričašica govori o svojim spisateljskim počecima na blogu, margini kojoj pripadaju likovi njenih priča i dostojanstvu koje je u ovim vremenima moguće zadržati samo ukoliko se „ne snađete“.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Amer Tikveša

Nina Tikveša je priče počela pisati na blogu. Bilo je to, gledajući iz današnje perspektive, još u prošlom životu, prije nego što su društvene mreže zavladale našim ukupnim slobodnim vremenom, a platforma Blogger.ba trpila sve: tinejdžerske pokušaje pisanja poezije, ispovijesti, ratna sjećanja, savjete o odgoju djece, političke komentare svih provenijencija. U mnogim slučajevima radilo se, baš kao i danas kod Facebooka i Instagrama, o nastojanju da se ublaži usamljenost, da se poveže s ljudima sličnih interesa i stavova. Blogger.ba je ipak nešto razlikovalo od današnjih društvenih mreža: oni najbolji, s najviše spisateljskog talenta, imali su dovoljno prostora da se izraze i zauzvrat osvajali i daleko veću naklonost, ističući se po broju posjeta i čitanosti.

Ljudi, sudeći po blogerskom iskustvu, žele čitati dobre priče. Neki od najčitanijih su od te ere do danas objavili knjige i osvojili književne nagrade Zuko Džumhur, Gorčin na Slovu Gorčina u Stocu, Fondacije Fra Grgo Martić iz Kreševa. Nizu takvih blogera i blogerki nedavno se pridružila i Nina Tikveša, u čije književno umijeće su odavno bili uvjereni oni koji su je još prije dvanaest godina pratili pod nadimkom Babažaba. U zbirku I sreli su medu uvršteno je i nekoliko priča koje su svoj prvi oblik dobile na blogu, a Nina je u međuvremenu nastavila pisati, zadržavajući taj rijetki talent da nasmije čitaoca ili čitateljku čak i kad piše o najtežim temama. O beskućništvu, ovisnosti, prekarijatu, psihičkim oboljenjima, nasilju u partnerskim vezama.

Nina Tikveša prvijencem ‘I sreli su medu’ daje glas onima na margini

Kao njena nekadašnja blogerska čitateljka, osjećam iznimno zadovoljstvo što su Ninine priče konačno dobile okvir koji zaslužuju. Ukoričene, stići će do čitalaca i čitateljki širom planete i ostati na policama, sačuvane od zaborava koji donose brze smjene internetskih trendova. A ako je istina da književnost možda ne može mijenjati svijet, ali može mijenjati onog ko u njoj uživa, oni koji će ove priče čitati možda će postati malčice bolji ljudi, s više svijesti o nevidljivima koji su svuda oko nas, s više suosjećanja za obespravljene, za one koji, ma šta tvrdili neoliberalni priručnici o preduzetničkom duhu, nisu imali iste šanse. Često nisu imali bilo kakve šanse.

Želja za pričom će u konačnici prevagnuti

Ti i ja smo se upoznale zahvaljujući mediju bloga i čvrsto uvezanoj blogerskoj zajednici, pa moram započeti s pitanjem o tom sada već zaboravljenom periodu kad su ljudi iz nekog razloga imali vremena i živaca koje danas nemaju – da čitaju tuđe priče i ispovijesti – povezujući se onako kako putem Facebooka nikad neće. Nedostaje li ti blogovanje i kako gledaš na taj period iz današnje perspektive?

Mi blogeri smo se prešli kada smo se lično upoznali. Volim da vjerujem da je to razlog što nas tamo više nema. Na Bloggeru smo se udvarali tekstovima, nudeći svoje zbilje i fikcije. A onda smo naše prijateljstvo ozvaničili prvom kafom, pa narednom… To je s jedne strane uništilo magiju bloga, a s druge donijelo prijateljstva za cijeli život. Za koji dan neko će uzdisati za Facebookom kao ja za blogom, jer smo se zahvaljujući najnovijim društvenim mrežama reducirali na sličice. Iz haosa se vraćamo u tišinu, mada znam da će želja za pričom u konačnici prevagnuti, budući da je imanentna svakom ljudskom biću. Neko će opet nacrtati bika.

Tvoje priče koje si potpisivala kao Babažaba su i tada bile među najpopularnijima među bh. blogerima i blogerkama. Zašto su ovoliko dugo čekale da budu ukoričene? Da se pitalo tvoje prve čitaoce, među koje se i sama ubrajam, oni bi rekli da su zaslužile da se to desi davno prije.

Pet priča s bloga našle su se u ovoj zbirci, ali nadopunjene i stilski dotjerane. Hvala ti što nisi pomenula koliko su te priče stare. A zašto ih tek sad predstavljam? Valjda zato što postoje ljudi koji strahovito žure da sve što su naumili urade i kada umru u dvadeset sedmoj čini se da su zaista to i uspjeli. S druge strane su oni kojima je takođe dat talenat, a uspavani su i tromi, slobodno mogu reći i bolesni, koji rade sve samo ne ono za šta su rođeni. To je veliki grijeh. Ali imam jak osjećaj da ću stići ispričati sve što budem željela.

Margine se užasavamo

Glavni likovi priča u knjizi I sreli su medu pripadaju društvenoj margini. To su prekarne radnice, sitne ulične preprodavačice, beskućnici kojima društvo prave ulični psi, zatvorenice, izbjeglice, obrazovane kafe-kuharice na lokalnoj pijaci, ovisnici na liječenju, svi ti brojni „koji se nisu snašli“. Margina je, reklo bi se, posvuda oko nas, zašto je onda tako rijetko primjećujemo?

Marginu itekako primjećujemo, samo se pretvaramo da je nema jer je se užasavamo. Plašimo je se jer joj svi gravitiramo. Margina ne bira ni društveni status, ni porijeklo, ni bolest. U zbirci je jedna priča u kojoj pominjem Čiki Riki tetu. Gledam je svaki dan, čujem kako viče: “Čiki-riki, čiki-riki!“ kada naiđe neko dijete. Zimi iz tankog mantila, a ljeti iz kaputa vadi trulo voće ili čokoladicu i nudi djeci koja uplašeno bježe od nje jer im se preglasno obraća i lupa nogama dok deklamuje: „Aja baja, mala raja!“. Nekada je bila šefica cijelog jednog sektora u Energoinvestu, stroga i pravedna žena. Da paradoks bude veći, nije se pozdravljala sa komšijama kada se sretnu u haustoru. Sin negdje iz inostranstva čeka da ona umre pa da naslijedi stan, ne sklanja je sa ulice u starački dom jer to košta. Demencija, koju pominjem u nekoliko priča, pa i naslovnoj, po meni je najokrutnija bolest jer čovjeka izlaže svemu od čega je cijeli život nastojao da pobjegne.

U tvojoj biografiji na koricama knjige stoji, između ostalog, da „živiš i ne radiš u Sarajevu“. Čini mi se neobično poštenim progovoriti o uslovima u kojima žive i obrazovani i kreativni ljudi u našoj stvarnosti, o životima koji se nevidljivi odvijaju podjednako u i izvan pretpostavljene fikcijske stvarnosti književnosti. Budući da u knjizi nema priče Pomagači, koja progovara upravo o tome kako izgleda „ne snaći se“ u današnjoj bh. stvarnosti, možeš li nam podrobnije opisati kako je to „živjeti i ne raditi u Sarajevu“?

Eto vidiš šta su književnici/e. Jedina utjeha im je taj mali, smiješni bunt da na poleđini knjige napišu da žive i ne rade. A kad ne radiš imaš utisak da dišeš retroaktivno, jer na isti način jedeš, kupuješ odjeću i plaćaš račune. Ta činjenica je s jedne strane poražavajuća, a s druge čini da se osjetim dostojanstveno jer se nisam snašla: nisam se učlanila u vladajuću stranku, nisam se predstavila kao osoba koja je kompetentna da radi posao koji ne zna da radi, brat mi nije čuveni fudbaler, niti mi je otac načelnik opštine. Ja sam bezemljašica, ne dolazim ni od kuda niti negdje idem. Tu sam gdje jesam, svjedočim i ne prestajem da se čudim.

Margina obično znači i usamljenost, što je jedan od prevladavajućih motiva u knjizi. Da li zbog žala za domom, nesnađenosti u izbjegličkoj zbilji ili usljed života koji je davno završio u ćorsokaku, likovi tvojih priča često su usamljenici koji žude za sagovornikom i ljudskim dodirom. Usamljenost je tolika da ponekad izmišljaju i imaginarne prijatelje da bi je ublažili. Je li usamljenost odlika margine ili oznaka cjelokupnog našeg doba?

U usamljenost idemo sve više, brže i ozbiljnije. Moja kćerka pripada generaciji djece koja sjede jedna pored drugih i komuniciraju preko mobitela. Samo čekam kada će jednog dana uzeti knjigu i mahinalno krenuti da slajda prstom preko korica. Čak se nekad i marginalci više druže od onih koji nisu u toj kategoriji. Okupljaju se ispred granapa, spopadaju po parkovima, da opstanu moraju održavati komunikaciju s ljudima. Oni prepoznavaju jedni druge i grupišu se. Vidjela sam i Čiki Riki tetu s grupom alkoholičara kako puše na ulazu. U pričama sam nastojala da moji likovi makar nakratko imaju društvo, kao što si rekla, ako treba i izmišljeno. A usamljenika je uvijek bilo i biće, oni su bezvremena kategorija. Njima, odnosno nama, sve ono što moderno doba donosi ne može ni pomoći, a ni odmoći.

‘Pripadam onima koji žive Kafku’

U tvojim pričama susrećemo reference iz filma i književnosti, ali i metatekstualno osvrtanje na poznata književna djela. Tu su Kuduz, Praznik u Rimu, Hobit, Maratonci, Ana Karenjina, romani sestara Brontë, Pipi Duga Čarapa, Ljubavnik Marguerite Duras, Kralj Lear, Raymond Quenau, Aska i vuk, Preobražaj, Heidi. Je li riječ o činjenici da su dobri pisci i spisateljice prvenstveno dobri čitaoci i čitateljke?

Promišljanje o pročitanom mora prethoditi dobrom pisanju. Jednog jutra sam se probudila i bolest me bacila natrag u krevet. Sjetila sam se Gregora Samse i napisala Blattu. Svoju verziju, žensku verziju, verziju iz 21. vijeka, iz Bosne. Ja sam i prije razumjela Kafkin Preobražaj, ali ga do tog jutra nisam doživjela. Kasnije sam čitala kako je neka gospođa iz visokog društva, da li iz Velike Britanije ili možda Francuske, ne znam pouzdano, pisala Kafki i molila ga da joj objasni šta je htio da kaže tom pričom. Ja, nažalost, pripadam onima koji žive Kafku. Odrastala sam čitajući Stajnbeka i Salindžera i zaista su me zeznuli za cijeli život. Njih će uvijek biti u nekim tragovima u mojim pričama i načinu na koji razmišljam. Kao tinejdžerka sam ljutila prijateljice kada bih usred filma rekla kada će idilična slika preći u mračnu. Ni svojoj djevojčici nisam dozvolila da previše mašta, rekla sam joj da Uspavana ljepotica ima narkolepsiju, a i prerano sam ubila Djeda Mraza. Ne u namjeri da joj podsječem krila, već da ne očekuje previše, da sama oblikuje svijet oko sebe.

Za ovu zbirku imam razloga vjerovati da su se sve priče, bez obzira što, zahvaljujući tvom umijeću pripovijedanja i dobrom smislu za humor, mogu djelovati kao potpuna izmišljotina puna surovosti života i komičnih predaha, zaista i desile. Jedna od njih je i jasna posveta profesoru Slobodanu Đurasoviću. Osim uvida u historiju književnosti, nudi li stvarnost sve što piscu ili spisateljici uopšte može trebati za dobru priču?

Većina tih priča se zaista desila. Gdje u njima prestaje stvarni događaj, a počinje fikcija, to i nije toliko važno. One su u svojoj suštini istinite. Meni ne treba puno više od stvarnosti da bih napisala priču. Možda je to neki revolt usmjeren ka sebi samoj, jer sam do prije dvadeset godina živjela u knjigama i mislila da zelenaši postoje samo u Balzakovim romanima. Kada su me događaji najviše pogađali, kada je život istinski bio okrutan, ja i dalje nisam vadila nos iz knjiga: na putu do posla gdje sam čistila haustore, na pijaci dok sam prodavala nečiju robu i po naređenju razvlačila končani XL u XXL. Izgleda da se fikcija iz knjiga spojila sa mojim dogodovštinama, bilo ružnim, bilo komičnim i nastale su te priče. I sada kada čitam recenzije moje knjige, sve mi je jasnije – kao da su Ferida Duraković, Kristina Ljevak i Nedžad Ibrahimović skupa sjeli i uradili moju natalnu kartu.

Ipak, činjenica da ove priče progovaraju o surovosti tranzicije ne treba zasjeniti humor i ljudskost koji kroz njih provijavaju. Ako se pita pripovjedačicu I sreli su medu, humoristične situacije mogu proizaći iz svega, pa i iz činjenice nedavne smrti majke. Je li humor spas od surovosti svakodnevice, kocka šećera na jeziku kojom nastojimo ublažiti gorčinu, baš kao bakina priča o susretu s medvjedom u naslovnoj priči?

Naravno. Mene humor spašava od ludila i pomaže mi da prebolim ono što ne mogu promijeniti i ono što sam sama zeznula. Primijetila sam da kada sam u stanju napisati priču i dobro se u njoj iskarikirati i narugati, a nakon toga svemu tome i nasmijati, velika je šansa da sam si oprostila neke stvari. Humorom opraštam i svijetu oko sebe.