Ena Dujmović, modna dizajnerica: Poetika stvaranja odjeće

Za Enu Dujmović, osnivačicu brenda Plusminus, profesionalni put na polju dizajna započeo je neplanirano, ali je rezultirao stvaranjem prepoznatljivog brenda koji spaja umjetnost, dizajn i individualnost. Priča Ene Dujmović u svijetu kreativnosti je, poput njenih kreacija, jedinstvena i inspirativna. Kroz godine predanog djelovanja, Plusminus je postao zaštitni znak različitih generacija – dovoljno snažan da pomogne u procesu potrage za ličnim izražajem, dovoljno klasičan da komunicira univerzalnim jezikom. O poetici odijevanja, o stvaranju u modnoj industiji i izazovima pokretanja vlastitog biznisa govori Ena Dujmović, čija promišljanja mogu biti zanimljiva u sferi dizajna, ali i biznisa.

Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Maja Topčagić

Hoćemo li malo otputovati u prošlost? Kako si se odlučila da uđeš u svijet umjetnosti i dizajna?

Bila je to koincidencija, zapravo sam u neznanju željela upisati Prvu gimnaziju jer su mi svi prijatelji tamo išli. Neki ljudi budu ‘izrod’ pa znaju odmah kojim putem krenuti. Ja stvarno nisam bila ta, pri upisu u Srednju školu se još uvijek nisam pronalazila. Matematika mi je loše išla – iako sam se trudila. Probala sam na prvom roku upisati Prvu gimnaziju i matematiku nisam položila na prijemnom ispitu. Imala sam opciju da se cijeli raspust borim i pokušam savladati matematiku ili idem nekim drugim putem. Tada sam trenirala ritmičku gimnastiku, a moja trenerica je završila Srednju školu primijenjenih umjetnosti. Predložila mi je da krenem putem umjetnosti. To mi se činilo kao najbolja opcija – tako sam i ja krenula u umjetničku školu. Pitanje smjera… Mene je tada zanimala moda i kreativnost sam izražavala kroz odijevanje. Svaki dan sam imala outfit koji je prethodno osmišljen i uparen, uvijek noć ranije za naredni dan.

Pratila sam trendove više nego sada i nosila outfite inspirisane poznatim ličnostima. Tako sam, jednom prilikom, kao reper Nelly zalijepila flaster na lice, nosila njegov napuhani baloner… Mislim da sam u Sarajevu među prvima nosila uggsice u sedmom razredu osnovne škole i svi su mi se smijali, a nakon nekoliko godina svi su ih nosili. Tako da mi nije bilo teško odlučiti se za smjer i izabrala sam tekstilni dizajn. Nisam imala neki talenat za crtež pa su moji prvi crteži bili presmiješni. Poslije srednje škole sam upisala Akademiju u Linzu. Međutim, to ipak nije bila sredina za mene, kako zbog njemačkog jezika, tako i zbog konzervativnog pristupa škole koja je fokus stavljala na zanat šivanja, a ne na kreativni proces. Vratila sam se u Sarajevo i upisala Akademiju likovnih umjetnosti, Odsjek produkt dizajn. Prve dvije godine akademije me nisu toliko pokrenule, koliko druge dvije tokom kojih sam počela ozbiljnije da radim i da osjećam taj dizajnerski radni proces: kako dizajnirati i stvarati? Kako napraviti neki produkt? Ono što me počelo tada okupirati, a traje i danas, je pokušaj da napravim neki koncept. Tako je kao diplomski rad nastao Plusminus.

Iza svake kolekcije je priča

Simpatično je što je Plusminus još u naslovu podvojen i otjelovljuje, u jezičkom smislu, kontrast. Da li je bilo još nekih ideja za naziv brenda? Kako je zapravo nastao ovaj, danas prepoznatljivi, naziv?

Ja sam tada bila jako mlada. Smisliti ime je tako važna stavka radnog procesa – a to možda tek iz ove perspektive ozbiljnije razumijem. I danas o tome često razmišljam. Teško je bilo napraviti i imenovati nešto što već neko prije tebe nije uradio. Nisam željela da se brend veže isključivo uz moje identitet, već da ima veze s produktom. Na kraju mi je drago što Plusminus nije samo vezan za moje ime, već označava tim ljudi koji stoje iza radnog procesa. Plusminus je vođen idejom kontrasta, nastankom procesa kroz koji prolazi ploča za vrijeme obrade. Mislim da je naziv predložio tadašnji moj prvi saradnik, Boris Majstorović, koji je imao mnogo više iskustva. Kada smo vidjeli kako naziv Plusminus izgleda kao logotip, shvatili smo da to odlično funkcioniše. Probala sam kasnije da promišljam o logotipu, ali se uvijek iznova pokazuje koliko postojeće rješenje dobro funkcionira. Stoji to kako stoji. Sve te opcije su se vraćale na ovu.

Koja je ideja vodilja brenda Plusminus?

Nadam se da se osjeti ta prva ideja – da se osjeti rad ruke i crtež koji izgleda kao da je šaran rukom. Najviše koristimo bakropis, koji je najkvalitetniji za ovakav proces. Sloboda poteza ruke. To se naročito vidi kada radimo plavom bojom… Druga tehnika, linorez, na velikim formatima nam daje dobar efekat. U konceptu koji stoji iza crteža ostavljam slobodu mom dugogodišnjem saradniku, Denisu Haračiću. On je osjetio senzibilitet brenda i tačno zna šta je ono što je lijepo na odjeći, tekstilu. Uvijek imamo neku temu, priču. Kada radimo novu kolekciju, na sastanku odredimo pravac. Popričamo, napravimo dogovor, nadopunimo se. Osjetimo sadašnji trenutak i u toj vibraciji on kreira šare. Iza svake kolekcije je priča.

Moda i biznis

Malo je ljudi koji u svijetu umjetnosti i dizajna uspijevaju da se ohrabre na život od vlastitog rada. Šta te usmjerilo i okuražilo da uploviš u Plusminus?

Mislim da je dizajn komercijalniji od drugih oblika stvaralaštva jer ti daje mogućnost da napraviš proizvod koji može zadovoljiti neku vrstu potrebe. Moj fokus je bio na tome da kroz Plusminus pomognem da umjetnici kroz modu rade ono što vole i žive od svog rada. Željela sam iskoristiti potencijal umjetnika da stvaraju ono u čemu su najbolji – a ujedno da se njihov rad vidi i plati. Nisam razmišljala o tome da li ću moći živjeti od toga. Krenulo je kao diplomski. Od drugog posla sam ulagala u vlastiti brend i, jednostavno, nakon nekog vremena je krenulo. U početku sam kao reklamu koristila Facebook koji je tada bio jako popularan i smatram da je to mnogo pomoglo brzom rastu već u prvoj godini postojanja. Nemam problem sa strahom. Nisam se mnogo propitivala. Kod nas su ljudi nekako utučeni, obeshrabreni. Ja nisam dala da me to obuzme. Mogu reći da je za to zaslužna i moja mama, koja me od početka podržavala i davala mi samopouzdanje. Tu je neizostavna podrška moje porodice, saradnika i Igora, mog partnera. Pokazali su da im je važno to što radim, pa sam i ja u tom zanosu cvjetala kroz proces. U svakom trenutku sam bila zadovoljna – ali sam uvijek željela više. I u koroni sam tražila načine da radim. Mislim da sam taj poduzetnički duh naslijedila od tate. To je sve dovelo do toga da i ja i moja sestra Hanna, slikarka, živimo od umjetnosti. Kada sam tek otvorila Plusminus studio, mnogi su mi govorili da se pitaju koliko dugo će opstati u centru Sarajeva. Ali, ja nisam nikad o tome razmišljala. Važno je imati unutarnju energiju i volju, unatoč onome što se oko tebe dešava.

Iz tvog odgovora izvlačim dva nova pitanja. Prvo, krajnje lično. Kako je tvoja uloga majke promijenila način na koji radiš? Kakvi su izazovi za savremene poduzetnice koje postanu majke?

Moj svijet je drugačiji otkako je ona tu! Promijenilo se najviše to što nemam vremena ni za šta – a vrijeme koje imam usmjeravam prema djetetu. U poretku života su mi se promijenili prioriteti. Ja se osjećam kao da imam dvoje djece. Plusminus sam godinama gradila i daje mi motivaciju u životu. Iako ponekad izgleda da sam previše fokusirana na posao, mislim da samo znam dovoljno dobro procijeniti gdje i kako trebam reagovati. Balansiranje je izuzetno važno. Trebalo mi je dosta vremena da shvatim da se stvari mogu raditi bez mene – a ako je tako, ja onda mogu da se posvetim djetetu. To sam shvatila tek kad sam pustila da studio radi bez mene. Pritisak koji sam sama sebi stvarala je nastao jer nisam mogla da pustim… Imam stvarno dobar tim. Trenutak puštanja je najteži. Preporodila sam se kada sam shvatila da se rad može dešavati i bez mog prisustva, uz povremenu kontrolu. Iako radiš posao koji voliš, uđemo brzo u rutinu. Često sam vagala i nisam prisutna u trenutku: kada sam s kćerkom, razmišljam o studiju; kada sam u studiju, mislim na nju. Trebalo mi je vrijeme ili, bolje rečeno, umijeće življenja da se opustim i uživam, što mi je bilo najvažnije zbog Lu. Vrijeme brzo prolazi i ona je samo jednom ovako mala, smiješna i divna – shvatila sam da je najvažnije ne propustiti te trenutke.

Zašto je odjeća važna

Ko je idealan kupac Plusminus odjeće? Ko nosi Plusminus? Zašto nam je i dalje važno kako izgledamo u svijetu koji se urušava?

Stalno razmišljam o tome. Dosta žena je nesigurno u svoj izgled. Mislim da im mi u studiju popravljamo samopouzdanje i, naravno, činimo da lijepo izgledaju kroz naše odjevne kombinacije. Ja zapravo ne vidim te sitne nesavršenosti kod ljudi i želim da im pomognem da se posmatraju u cjelini. Momenat da pomogneš da se ljudi kroz odjeću ili pristup osjećaju bolje je, po meni, jako važan. Bude mi drago kada ljudi to osvijeste. Zašto je odjeća važna? Vizualni smo tipovi. Zaigra nam srce kada vidimo nešto lijepo. Tako se predstavljamo. Tako privlačimo ljude, ukoliko vole isto. Prepoznajemo se kroz odjeću. Mislim da je estetika našeg brenda svima privlačna, to je čini univerzalnom. U studio dolaze tinejdžerke i žene u zrelim godinama jer je Plusminus priča za sve generacije. Prilagođavamo se različitim potrebama kupaca i radimo po mjeri. Važno je da brend ima avatara, idealnog kupca, onog kome kreiraš – a ja razmišljam o svima. To je tema koju još uvijek moram da analiziram. Starije generacije više cijene naš slow fashion i ručnu izradu. Danas je slow fashion u modi, ali malo brendova zaista živi to što prodaje. Malo brendova zaista jeste slow fashion, jer ne možeš to biti ako daš da se stvari proizvode u fabrikama.

Šta je doprinijelo popularizaciji brenda?

Dosta ljudi sam poznavala u trenutku kada sam krenula stvarati Plusminus. Ljudi su podržali ideju – mislim da je to dosta doprinijelo promociji brenda. Facebook je dosta pomogao. Danas sam protiv te vrste oglašavanja, ali je u počecima bilo značajno uspostaviti komunikaciju. Prva narudžba je bila kada je jedan momak kupio set svojoj djevojci, sjećam se. Bila sam baš sretna. Prvi shooting sam radila tako što sam kontaktirala jednu od najboljih i najskupljih fotografkinja jer sam htjela najbolje. Fotografkinja Maja Topčagić je danas moja saradnica i prijateljica. I kada nisam imala nikakav budžet, ulagala sam u vizualni identitet. Preokret je bio otvaranje shopa. Tada sam vidjela da je Plusminus ozbiljno porastao.

Planiraš li širenje na međunarodno tržište?

U procesu smo. Moja ideja je bila da tim funkcioniše ovdje, lokalno, da smo sigurni… ali da razmišljam o širenju na tržištu. Morali smo proširiti proizvodne kapacitete. Sada idemo dalje.

Možda nije ni loše da određeni brend bude vezan za grad…

To je jedan od razloga što je teško izaći na vanjsko tržište, jer su svi okrenuti lokalnom. U pravo vrijeme će se desiti.

Koji su tvoji uzori i vrijednosti u profesionalnom smislu?

Ja nemam tu vrstu opterećenosti… Ne idealiziram ljude i ne bih mogla izdvojiti neko konkretno ime. Ipak, kada su u pitanju vrijednosti, smatram da je neizmjerno važno da mislimo na planetu. Važno je kako dolazimo do platna, kako se proizvode stvari. Tekstilna industrija čini 10% od cjelokupne količine zagađenja na godišnjem nivou. Plusminus je bio zasnovan na idejama koje podržavaju ekološku svijest i prije nego je krenuo ovaj globalni trend/potreba. Ja godišnje kupim možda pet stvari iz fast fashion industrije. Podržavam i domaće dizajnere. Ne moramo imati petnaest farmerki, možemo imati kvalitetnije i dugotrajnije odjevne predmete.

Na čemu trenutno radiš?

Radim na tome da skaliram cijelu priču. Odvojim vrijeme za kreiranje, ali i za organizaciju poslovanja. Moj tim zaslužuje više i želim da se širimo. Kreiram te putanje. Pravim strukture.

Kako vidiš Plusminus u budućnosti?

Ja uvijek pronalazim ciljeve. Ostvarim jedan, postavim novi cilj. Sada, dok radim na razvoju biznis ideja, pitam se da li i u kojoj mjeri Plusminus treba izaći na međunarodno tržište. Vidjećemo, vrijeme će pokazati.