Piše: Kenan Zuković

Kad bih morao odabrati dvije fotografije iz porodičnog albuma koje bih sačuvao, zasigurno bih izdvojio sliku Mediterano cirkusa napravljenu u fotografskoj pauzi, na kojoj sjedim pored djevojčice sa bijelim džemperom i crvenim trešnjama, koje su u prirodnoj veličini upletene na njene rukave. Osmijeh na licima precizno oslikava vrijeme u kojem je slika načinjena, sretno djetinjstvo skriveno pod veliki cirkuski šator, jedne sarajevske tople večeri.

Druga slika je ova, slikana u Skenderiji 29. novembra neke godine, na dan pionira. Fotografija daje prikaz jedne društvene, kulturne i političke epohe, te jedne mladosti. Slika će pričati svoju užasnu priču nakon dvadeset godina, kroz užas Isaaca Asimova: “Život je ugodan. Smrt je mirna. Prijelaz je taj koji nas brine”. 

Svaka slika u koju su se sakrili živi i mrtvi izgleda poput prozora s kojeg gledamo u prošlost. Na ovoj slici se vide dječja lica na koja se nikad neće navući bore, i godine koje nikad neće doći. Ostaće vječno djeca. Dvorana puna istih malih bića, minijaturno bilje u kojem buja život pred apokalipsu.

U sredini, na slici, stoji onaj koji ovo piše. Prvi sa moje lijeve strane okrenut poput mene je Emir Sladić. Snajper će ga ‘92, u Sarajevu, pogoditi u kičmu. Njegovo potpuno bezgriješno krep lice prepoznat ću na bolničkim nosilima UN-a, na televizijskom ekranu, malo prije što ga sa sarajevskog aerodroma izmjeste u Francusku. U istom mjesecu, te iste godine, Ekrema Zahirovića koji stoji s moje desne strane, takođe ću vidjeti na televizijskom ekranu. U bolničkoj sobi sjedi na pogužvanoj postelji, sa lijevom rukom koje više nema. Prozor iza njega zakucan je UNHCR folijom. Hrabro, kao da se ništa nije desilo, priča svoju životnu priču. S moje lijeve strane, neuhvaćenog lica, sjedi Ramiz Čizmić. Njega više nema među živima. Kad se proljeće predavalo ljetu te iste godine, na putu od česme do kuće, pala je granata. Nije ga uhvatio objektiv kamere. Ostao je zauvijek na ovoj fotografiji sakriven, kao da je fotograf tog dana slikao lica onih kojima je sudbina namjenila da ostanu živi.

Prvi razred jedne škole. Pioniri. U Skenderiji gdje mrak iza naših leđa guta mnoštvo dječjih lica koje ne vidimo, i koje je vjerovatno zadesila ista ili slična sudbina.

Kompozicija je strašna, toliko tragedije u jednom kadru. Deformacija koju slika ne može prešutiti je petokraka na našim čelima. Svu tragičnost i paradoks rata predstavljaće upravo ta zvijezda. Širina kadra je odrezana i smrtnički umotana. Da je postojao neki sarajevski Pavo Urban, sigurno bi ispustio dušu ispod tramvajskih žica na Skenderiji, hvatajući u objektiv pinzgauere boje maslina, iz kojih narodna armija isporučuje smrt.

Slika, za razliku od knjige, može ispričati nekoliko i bezbroj priča, zavisi kako se posmatra. Slika je uokvirena sa jednom kolektivnom i nekoliko ličnih tragedija. Fotograf je uokvirio smrt, ne znajući da dolazi mrak, inače bi mu ruka zadrhtala pri stvaranju ove fotografije. Ovako smo spokojni u sadašnjosti, jer ne vidimo budućnost. Odlažemo naše fotografije u kutije od cipela, izvlačimo ih i posmatramo, i čini nas sretnijim to što poznajemo prošlost.

Na bilo kojojj ličnojj fotografiji, ne sjećam se motrišta, niti fotografa koji me je slikao, samo se sjećam konačne slike, kao da sam fotografisao sam sebe. Ima tu nekog smisla, u toj jednodimenzionalnosti, u razgovoru sa samim sobom, gdje onaj ‘ti’ sa slike rezgovara sa svojim ‘ja’ nakon deceniju ili dvije. Detalji mi se obično poput čička lijepe za pamćenje, tako i Ekremove ruke sa fotografije, gdje desna brižno čuva lijevu, kao da predosjeća da će se jednog dana otrgnuti iz stiska. Dugo sam, nakon tog događaja, razmišljao kako da postupim kad ga ponovo sretnem, i koju ruku da mu pružim dok se budemo rukovali.