Iskra Tabaković Hasić, psihologinja: Na kafi sa strahom

Piše: Iskra Tabaković Hasić, psihologinja

Prvi put sam ozbiljno osjetila strah u septembru 1991. godine. Imala sam četrnaest godina kada smo se vraćali s mora preko Knina, pored postavljenih barikada. Nakon samo tri dana, koliko sam išla u gimnaziju, u našu kuću se uselio strah. Moji roditelji su počeli govoriti o „crnoj listi“ i o tome da se oni nalaze na njoj. Saznali su to od prijatelja koji je bio pilot u tadašnjoj JNA i radio na aerodromu „Željava”. Savjetovao nam je da napustimo naš stan. Jedne kišne noći spakovali smo najosnovnije i otišli kod prijatelja noćiti. Nakon nekoliko dana napustili smo Bihać u koji sam se ponovo vratila nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Međutim, prije tri mjeseca počela sam se, nažalost, svakodnevno družiti sa strahom. Doktor, mi je, nakon opsežnih pretraga, dijagnosticirao kardiološku bolest. Bila sam šokirana, dijagnoza se nikako nije uklapala u sliku koju imam o sebi. Mislila sam: „pa, ja živim zdravo” i „pazim na sebe’’! Šta još treba?

Prva dva mjeseca nakon saopćenja provela sam u šutnji i strahu. Mužu, a ni bliskim prijateljima i prijateljicama nisam rekla niti jednu riječ. Počela sam opažati simptome preko kojih sam prije prelazila. Moje misli su se vrtjele oko umiranja, onoga šta ću ostaviti iza sebe i moga djeteta. Moj unutarnji prostor se skučio, smanjio, a strah se raširio, porastao i jednostavno – zavladao.

Trebala su mi skoro dva mjeseca da postupim po uzoru na jednu priču o Budi i Mari. Mara je u budističkoj mitologiji demon iluzija, obmana i sumnji. Po ovoj priči, Buda je sjedio i držao govor pred velikom grupom svojih sljedbenika kada mu je prišao njegov vjerni pomoćnik Ananda i rekao da je primijetio da se Mara šeta među učenicima. Buda je kratko razmislio, nakon čega je rekao: „Vidim te, Mara, dođi, popij čaj sa mnom’’.

Buda nije ustao u borbu protiv Mare, niti je odlučio da je ignorira. On se suočio s njom, ušao je s njom u dijalog.

Dometi straha

Iskustva iz psihološke prakse pokazuju da među najčešćim razlozima posjete stručnjacima za mentalno zdravlje – psihologu, psihijatru ili psihoterapeutu, prednjače anksiozni poremećaji.

Otprilike 85% dijagnoza iz Statističkog i dijagnostičkog priručnika za mentalne poremećaje u svojim dijagnostičkim kriterijima ima stavku koja se odnosi na probleme sa reguliranjem emocija. Drugim riječima, neadekvatan, disfunkcionalan način da se nosimo sa negativnim emocijama kao što su strah, ljutnja ili tuga sastavni je dio mentalnih poremećaja. Kao primjer ove nesretne regulacije mogu se navesti ovisnosti – alkohol ili droga, kao način da prigušimo glas emocija s kojima nismo u stanju da se nosimo na bolji način. Takvo izbjegavanje nelagodnih emocija, u ovom slučaju govorimo o strahu kroz alhemijsku reakciju između našeg uma i tijela, pretvara se u fizičku bolest, kroničnu anksioznost, ovisnost, depresiju i druge poteškoće.

Ispod svake od teških neželjenih emocija, koje vrlo često guramo od sebe, obično stoji strah. Strah od toga da nismo dovoljno dobri u onom što radimo; da nismo voljeni; da smo glupi, ružni, nesposobni; da će nas zadesiti neka velika nesreća, da ćemo se smrtno razboljeti, nastradati; strah od toga da će se oni koje volimo nasmrt razboljeti, nastradati; strah da će nas osoba koju volimo napustiti; da ćemo izgubiti posao; da nećemo nešto bitno postići; da ćemo ostati bez imetka; strah od budućnosti, od prošlosti, od rata, zemljotresa. I ova lista strahova ide unedogled.

Iza svih ovih različitih strahova krije se čovjekov najveći strah: strah od smrti.

Dobra strana straha

Evolucijski gledajući, strah je vrlo korisna emocija – spašavao nas je od predatora koji su vrebali. Iz ovog razloga smo neurološki programirani da u svakom trenutku i dan danas, kada ne postoje direktne, očite prijetnje za naš opstanak (ukoliko nismo u ratnom području) ”skeniramo” svoju okolinu na potencijalne opasnosti. Također, ovo je razlog zašto smo ”ljepilo” za negativne informacije, a ”tefal” za pozitivne. (Ovo je takozvana Tefal-Velcro theory.) Za naš opstanak je presudno da brzo uočavamo opasnosti, a danas to činimo kada slušamo vijesti, čitamo novine. Prvo ćemo primijetiti ono što nije dobro, a tek nakon loših vijesti ćemo se moći posvetiti onim dobrim. A to dobro će, baš kao što jaje brzo sklizne sa tefal tave, brzo iskliznuti iz našeg sjećanja, dok ćemo ono negativno vrlo lako moći prepričati prijatelju na kafi i danima, vjerovatno, još o tome razmišljati.

Dobra strana straha je da nas pokreće da nešto napravimo. Ako vidim moga sina kako skakuće na jednoj nozi po ivici trotoara, naravno da ću osjetiti strah. Upravo taj strah će dovesti do reakcije. Kao što je bilo u mom spomenutom primjeru, strah me je pokrenuo da potražim drugo mišljenje.

Strah nam, isto tako, može biti pokazatelj da smo izašli iz područja u kojem se osjećamo ugodno, sigurno i da zalazimo u nepoznate predjele. Dakle, prirodno je osjećati strah kada ostanemo bez posla ili kada ga mijenjamo. Kada dijete ostavljamo po prvi put u vrtiću. Kada prvi put držimo javni govor. Vodimo radionicu. Vozimo se cestom koja nam je potpuno nepoznata.

Nažalost, vrlo rijetko u ovim situacijama posmatramo strah kao znak da smo na pragu nečega novog, i da smo, baš tada, u situaciji u kojoj postoji veliki potencijal za pronalaženje rješenja.

Loša strana straha: mačija dlaka

Strah se od korisne emocije može pretvoriti u patnju kada strahovanje postane dominantna tema našeg unutarnjeg života, kao što je to, recimo, slučaj kod anksioznih poremećaja.

Ako rano u životu iskusimo strah – bilo da je vezan za iskustvo sa roditeljima ili van porodice, ovakva iskustva obilježe naš unutarnji svijet.

Možda ovo najbolje ilustrira eksperiment koji je rađen sa mladunčadi pacova. Kao i bilo koja druga životinja, kad dođu na ovaj svijet, mladunci pacova su bezbrižni, razigrani i radoznali. U ovom eksperimentu su u kavez u kojem su se nalazili razigrani mladunci ubacili mačiju dlaku. Dlaka je imala dramatične posljedice na ponašanje pacova. Prestali su da se igraju, bili su paralizirani od straha! Čak i nakon što su istraživači izbacili mačiju dlaku, oni se više nisu bezbrižno igrali kao prije. Mačija dlaka može biti metafora za ono što se desi s nama kada iskusimo strah u djetinjstvu, a i kasnije u životu. To iskustvo straha, kao mačija dlaka kod pacova, izmijeni našu percepciju okoline i naš odnos s njom.

Prirodna reakcija na strah, baš kao i na druge negativne emocije, jeste bijeg. A bijeg u ovom slučaju može imati različita lica.

Zbog kroničnog straha počinjemo nositi fizički oklop kojeg vrlo često nismo niti svjesni: ukočena ramena, tenzije u vratu, grlu, stisnute vilice, učestale glavobolje, stomačni problemi.

U domeni emocija, strah se vrlo rado preruši u drugu emociju kao što je ljutnja. Kad malo zagrebemo po ljutnji, vrlo često otkrijemo strah.

Iza tuge koju posmatramo u depresiji, vrlo često je skrivena prvo ljutnja, a nakon nje strah.

Strah je pokretač različitih ponašanja: od želje da kontroliramo svoju okolinu – druge ljude, pretjerane samokontrole te pažljivog planiranja svakog koraka tako da nam ništa ne bi izmaklo kontroli, do toga da previše radimo, previše konzumiramo, najgore od svega, drogu, alkohol, ili prakticiramo pretjeranu i nepotrebnu kupovinu.

Strah se može zamaskirati stavom ’’ja to sve već znam’’.

Vrlo često se strah sa kojim se ne suočavamo, od kojeg bježimo, pretvara u agresiju usmjerenu prema van. Grubijani su u svojoj unutrašnjosti satkani od papira.

Koristeći ovaj princip potrebe da se strah eksternalizira, političari, otkako je vremena i čovjeka, posiju strah, a onda s lakoćom mobiliziraju ljude da ubijaju druge ljude.

Sva gore navedena ponašanja imaju zajedničko da sužavaju naš svijet, otcjepljuju nas od drugih, onemogućavaju nas da možemo funkcionirati sa drugima. Umanjuju našu životnu radost. Dovode nas do toga da odustajemo od života u svoj njegovoj raskoši i raznolikosti. I svetosti.

Zato je možda korisno postaviti sebi pitanje: šta je moja mačija dlaka?

Mogući putevi iz transa straha

Još jedna korisna priča, a koja će na ovom mjestu poslužiti da govorimo o mogućim rješenjima, je ona o čovjeku koji se strašno bojao svoje sjene. Počeo je trčati, bez prestanka je trčao u nadi da će joj nekako pobjeći, na kraju je od iscrpljenosti umro. Sve što je trebao uraditi jeste pronaći hlad i sjesti. Baš kao sto je Buda na početku ovog teksta sjeo sa Marom da popije čaj.

Isto tako su meni trebala dva mjeseca da popijem kafu sa svojim strahom. Taj razgovor je doveo do toga da počnem pragmatično razmišljati i djelovati. Na jednu stranu, ovo je uključivalo razmišljanje o sastavljanju oporuke, a na drugu, razgovor sa prijateljicom koja je liječnica i traženje preporuke za kardiologa kod kojeg bih mogla otići po drugo mišljenje.

Ipak sam uradila ono što jedan dio pacijenata ne uradi: nakon početne dijagnoze odlučila sam da se suočim sa svojim strahom. Prema istraživanjima o kojima govore Robert Waldinger, direktor Harvardske studije o razvoju odraslih (Harvard study of adult development) i Roshi (Zen učitelj), pacijenti koji dobiju preliminarnu dijagnozu, a ne učine ništa, jer je njihova reakcija na strah da ga odgurnu od sebe, nažalost, često budu dio crnih statistika. Razlog je izbjegavanje suočavanja sa strahom.

Na moju sreću, i enormno olakšanje, opsežni nalazi koje sam još jednom napravila pokazali su da je moje srce, ipak, zdravo.

Jedino kada prihvatimo strah i uđemo u dijalog s njim, mijenjamo naš odnos s onim čega se plašimo. Ovo je proces koji najbolje možemo izvesti kroz podršku druge osobe s kojom smo izgradili odnos zasnovan na povjerenju i s kojom se osjećamo sigurno. Ponekad je dovoljno da to bude prijatelj ili prijateljica ili, u slučaju složenijih problema, psihologinja ili psihoterapeutkinja.

Iskra Tabaković Hasić je psihologinja (mag. kliničke psihologije), IIN Health Coach, instruktorica Shinrin Yoku, mindfulness učiteljica u edukaciji (Tara Brach i Jack Kornfield program Mindfulness Meditation Teacher Certification Program) i edukantica u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji (CIR Zagreb).

Predaje na International University of Sarajevo (IUS), vodi Biophilia psihološko savjetovanje i inicijatorica je prvog polivagalno informiranog projekta u regiji Male oaze ljubavi i sigurnosti koji se sprovodi u školi Internationale Deutsche Schule i vrtiću Montessori Kindergarden Sarajevo. Možete je pronaći na Instagramu i na web stranici www.iskratabakovic.com.