Piše: Elma Hodžić
Foto: Esad Hadžihasanović

O neraspletivoj isprepletenosti strukture umjetnost-društvo-država napisane su brojne studije. Ipak, takvu kompleksnost je najbolje posmatrati kroz studiju slučaja. Predstavljamo vam jednu od najzanimljivijih priča iz bosanskohercegovačkih kolekcija: priču o narodnim herojima Drugog svjetskog rata iz Zbirke Historijskog muzeja BiH.

U periodu između 1948. i 1953. nastajali su portreti narodnih heroja Drugog svjetskog rata BiH. Zadatak izrade portreta obavlja Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, a u produkciji kolekcije su učestvovali najznačajniji umjetnici tadašnje likovne scene: Vojo Dimitrijević, Hakija Kulenović, Ljubo Lah, Franjo Likar, Vlado Marjanović, Ismet Mujezinović, Rizah Štetić, Petar Tiješić, Nada Novaković… U istom formatu, usuđujem se reći serijski, je proizvedeno ukupno 104 portreta. Samo jednom su predstavljeni u sistemu u kojem su nastajali – a potom su povjereni na čuvanje Muzeju revolucije Bosne i Hercegovine.

Godine 2011. su portreti predstavljeni u okviru izložbe „Treasures of Socialism“ u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, zajedno sa prikazima važnih događaja i prizora iz Drugog svjetskog rata. Kustosi izložbe bili su Asja Mandić, Michael Fehr, Miran Mohar i Borut Vogelnik. Heroji su se, slikovito govoreći, ovog puta probudili u jednom potpuno drugačijem društvenom, političkom i kulturološkom kontekstu. Preimenovan je njihov vlasnik (Historijski muzej BiH je preimenovan u Muzej revolucije BiH). Preobražen im je i mecena. Čak i semiotika prostora je drugačija: portreti nastali kao didaktički alat i ilustracija osnovnom historijskom narativu su postavljani pod reflektore muzeja umjetnosti.

Godine 2013. Historijski muzej Bosne i Hercegovine predstavlja projekat „Restauracija u toku“, sa ciljem da se javnost uključi u proces čuvanja, zaštite i promišljanja o zaboravljenom naslijeđu. Kroz direktne doprinose građana/građanki je obnovljena polovina kolekcije portreta.

U 2018. godini heroji dolaze u novi okvir. Doslovno. Umjetnički kolektiv IRWIN, kroz postupak aproprijacije, inkorporira heroje u masivne Was ist Kunst ramove. Projekat zajedno realiziraju Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske i Historijski muzej Bosne i Hercegovine. Izložba je prvi put predstavljena u Banjoj Luci, a potom u Galeriji Božidar Jakac u Kostanjevici na Krki i Muzeju Maxxi u Rimu. Pandemija je poremetila putovanje heroja – ali je bilo zasigurno da će izložba u Sarajevo doći i da će publiku podsticati na dijalog. IRWIN interveniše dodavanjem propitivačkog okvira, koji suprotno uniformnosti formata jako dobro komunicira sa različitostima stilova i likovnih rukopisa koji čine esenciju ove postavke. Ramovi su unikatno napravljeni za svaki portret ponaosob. Ako je ram graničnik između ovog (pojavnog) i onog svijeta (umjetnosti), onda je važno da pronađemo novu poziciju posmatranja i prevođenja sadržaja slike u svijet izvan okvira. Važno je da pristupimo svakom pojedinačno, a da opet kolekciju posmatramo i kao cjelinu. Važno je da istražujemo.

Na otvorenju izložbe u Historijskom muzeju BiH publika traži odgovore na pitanja: Ko su autori ovih slika? Zašto se samo jedan heroj smije? Zašto neki nose uniformu, a drugi su civili? Gdje je Valter? Kome ovo pripada? Šta će biti sa herojima sutra?

Možda se neki od posjetitelja nikada ne bi zamislili nad predmetima koji se, poput relikvija, čuvaju u Zbirci todimenzionalnih eksponata – ali ih je zaintrigirao nečiji tajanstveni osmijeh ili mračni pogled. IRWIN je herojima dao neku novu inkaranciju!

A herojstvo? Možda je herojski što su dva muzeja odlučila zarad zajedničkog naslijeđa preći granicu (vlastitog) entiteta?

Šta je umjetnost?

Kolektiv IRWIN čini pet umjetnika: Dušan Mandič, Miran Mohar, Andrej Savski, Borut Vogelnik i, nedavno preminuli, Roman Uranjek. Grupa je osnovana 1983. godine u Ljubljani. IRWIN definira principe svog djelovanja: afirmiranje nacionalne vizuelne umjetnosti bazirane na nedvosmislenom eklekticizmu i simultanoj upotrebi raznolikih, često kontradiktornih stilova.

Was ist Kunst? Kako adekvatno imenovati i pojasniti rad pod nazivom „Was ist Kunst“ publici? Svakako, zanima me Vaš odgovor i na jedno krajnje teorijsko pitanje: šta je umjetnost?

Dušan: Was ist Kunst? Prvo je bilo „Was ist Kunst?“, a onda poslije skoro 40 godina „Was ist Kunst Bosnia and Herzegovina“. Prvi Was ist Kunst je bio 1985. godine u Skenderiji – naša prva izložba u Sarajevu, u Collegium Artisticumu. A Was ist Kunst – samo pitanje je ujedno i odgovor. To je permanentno pitanje unutar umjetnosti. Nedovršeno. Bilo bi završeno da je odgovor konačan.

Izložba je premijerno predstavljena u Banja Luci, u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske. Izazvala je veliku pažnju domaće umjetničke scene. Kako reagujete na pohvale i optužbe koje su pratile izložbu? Kako gledate na aproprijaciju u umjetnosti?

Borut: To su zaista kompleksna pitanja! Više problematičnih pitanja u minuti (ili manje)… Was ist Kunst je pitanje koje je za modernu umjetnost bitno, a pogotovo za konceptualnu umjetnost. Potencira značaj umjetnosti. Mi smo od početka aproprijaciju zvali „retro“ – a to smo preuzeli, defacto, od Gorana Đorđevića. Dušan je bio umjetnički vođa Studentskog kulturnog centra, gdje su se predstavljale izložbe – počeo je prvi da okuplja umjetnike među kojima je bio i Đorđević. On se smatra trećom generacijom konceptuale. Krajem sedamdesetih on počinje raditi aproprijaciju. Jednom smo bili u New Yorku zajedno – na Times Squaru je u istom prostoru bio Maljevich, Đorđević, Sherrie Levine. Neću da kažem da je Goran bio prvi, ali je njegovo shvaćanje aproprijacije bilo značajno za nas. Preko Dušana je aproprijacija došla u Ljubljanu. Mi smo svi vidjeli njegovu izložbu u Škuc-u. Biti dobro informiran u artu koji je projektiran u budućnost je izuzetno bitno. Loša komunikacija sa vremenom u artu je zaista problematična. Biti u situaciji i imati mogućnost komuniciranja sa vremenom je značajno – a to smo imali preko Gorana i Dušana. Što je nama aproprijacija bila bitna? Zbog konkretne situacije u kojoj smo mi tada bili, zbog lokalne mogućnosti produkcije umjetnosti u kontekstu Jugoslavije. Ovako je to tada izgledalo: čekalo se da se vidi što će se zbivati vani, pa se onda to importovalo. Svi su se pravili da su to originali, neke privatne verzije nečega. Niko nije obratio pažnju da je to sve bilo defacto direktno preuzeto. Što se koncepcija tiče, nije bilo nikakvih koncepcija. To je bilo kao u dućanu, uzmeš ono što ti se sviđalo. „Retro“ je bio naš termin. Kasnije smo osvijestili šta je aproprijacija. Naše stajalište je bilo da je art tog vremena u Sloveniji aproprijacija. Da svi to rade, a niko neće da prizna. Ta pozicija je apsolutno neizdrživa. Direktno smo naslovili art scenu u Sloveniji kao scenu kojoj smo odrekli bilo kakvu relevantnost. Mi smo bili u direktnom konfliktu sa svima. Potpuno. Insistirali smo na artu koji je apsolutno apropiran (prisvojen). Počeli smo graditi naš art sa ovog stajališta. To nije sve – to je kompleksno, zaista.

Koliko je postmoderna omogućavala aproprijaciju ili citiranje drugih autora?

Borut: Mi smo direktno negirali interes postmoderne, koja je igrala dvojnu igru. Aproprijacija se radila, ali se istovremeno insistiralo na originalu koji se izražava kroz subjektivan zapis, kroz personalni rukopis. Pojavile su se minorni elementi koji bi trebali da uspostave neki alibij, opravdanje za ovakve postupke. Naše stajalište je bilo obrnuto – naše stajalište je bilo direktno, otvoreno, transparentno prema aproprijaciji. Otvorena aproprijacija.

Dušan: Ready made.

A sada se postavlja pitanje „ready made-a“? Da li IRWIN koristi gotove industrijske proizvode koji se izlažu kao umjetnički predmeti? Vi komunicirate sa umjetnicima koji su stvarali prije Vas, a da li upotrebljavate industrijske predmete?

Dušan: Može se reći da, u nekom širem kontekstu. Ova kolekcija je nastala na osnovu izbora. Neko je odlučio da će ovo biti heroji, historijske ličnosti. Ti zapravo dobiješ isječak vremena. Onda je odlučeno ko su umjetnici koji će slikati portrete. Dobiješ u suštini nešto što je već selekcionirano.

Borut: Da, to je ready made. Dušan definira mogućnost uzimanja arta drugog kao ready made. Projekat heroja više nije samo art. To je kategorija državnog projekta, organizacije, paterna države i društva. To je aparat za komunikaciju sa društvom.

Dušan: Pokazuju vrednote tog vremena. Šta je značajno u tom vremenu da se predstavi kao herojstvo?

Borut: Art je tu u funkciji države. To nema veze sa artom kako ga inače shvaćamo, već sa ikonama. Što nas zaista ovdje fascinira? To je apsolutnost ovog projekta. Ti danas nemaš projekta gdje bi umjetnik mogao dotaknuti nešto ovako. Portreti su nešto što je apsolutno, što je pitanje države – a toga nema više. Pitanja arta su se kasnije tranformirala. U početku Was ist Kunst je pitanje diletantizma igralo važnu ulogu. I ovdje diletantizam igra značajnu ulogu. Zašto? Jer nije važan! Ovaj korpus govori pokraj/preko diletantizma. Mi smo uzeli nešto što izgleda kao normalne slike – ali nisu samo slike, nisu samo u polju umjetnosti.

Samo jednom su te slike izložene u sistemu u kojem/zbog kojeg su nastale?

Borut: Da. Ali znaš zašto se nisu izlagale? Zato što je Jugoslavija raskinula sa Sovjetskim savezom i na području arta. O tome je govorila Bojana Pejić. Jugoslavenski art neće više slijediti istočni model, već zapadni. Tako je Edo Murtić počeo raditi realizam koji je transformiran u apstraktnu formu. Državni modernizam. To je bio princip, koji je na našim prostorima služio državi.

Dušan: Was ist Kunst Bosnia and Herzegovina je nastavak retro principa, nekog našeg puta koji je počeo 1984. godine. Tada smo kombinirali modernizam s nekim zabranjenim pravcima. U Njemačkoj je to tada bila nacistička umjetnost, u Jugoslaviji umjetnost socrealizma. Na neki način se bavimo umjetnošću u relaciji sa društvom, sa nekim vremenom koje društvo živi. U jednom trenutku je u Sloveniji bilo zabranjeno ime Laibacha – mi smo se odlučili da napravimo seriju radova na temu te zabrane. Govorili smo o nekim stvarima koje se događaju u prostoru. Upotrijebili smo različite stilove i tehnike.

Andrej: Bila je značajna i Lacanovska škola. Mi smo hodali po predavanjima Žižeka kad smo studirali. Gledalo se na stvari kao na znakove nečeg šireg – nekih ideologija.

Borut: Naša struktura je zaista komplicirana. Pet ljudi. Četrdeset godina rada. Ovdje ima ozbiljnih zabuna, u svijetu umjetnosti i šire. Tek u posljednje vrijeme se više govorilo o nekim aspektima teorije Walter Benjamina. U teoriji Waltera Benjamina veoma direktno nađeš naslovljen rat koji se veže za preuzimanje prošlosti – to nije nešto što je tek izumnjeno sedamdestih i osamdesetih, tada se samo počinje prakticirati. Walter Benjamin to teoretizira puno prije, a ozbiljnije rasprave kreću tek prije dvaneaest godina. Benjaminova teza počiva na tome da početak nije izvor, nego vrtlog. Ti može stvar premjestiti i ponovo uspostaviti u relaciju sa drugima, i na taj način oživjeti.

Šta je IRWIN?

Na tragu Waltera Benjamina i njegovih teorija umjetnosti u relaciji sa savremenošću, zanima me kako koristite savremenost u radu IRWIN-a? Bježite li od savremenosti ili je upotrebljavate?

Borut: Uvjeren sam da je naš rad osamdesetih kada smo počeli raditi na Was ist Kunstu bio savremen. U kontekstu tadašnje art situacije Jugoslavije je bio odgovor koji je korespondirao sa savremenošću.

Dušan: Kad sam jedne prilike pričao o našem radu, kazao sam da mi upotrebljavamo socrealizam. Onda su svi skočili s pitanjem: kako, pa tek smo se riješili socrealizma? Mislim da kad smo nešto upotrijebili, nismo to radili zarad savremenosti i fascinacije, već smo htjeli progovoriti o nekim problemima i stvarima u društvu. Zašto bi se stidjeli prošlosti. Od prošlosti se uči.

Prošlost. Otvorili ste kompleksan termin – jer se nalazimo na historiografski slojevitom tlu. Svaka historija tvrdi za sebe da je kompleksna. Kakav je odnos historije i identiteta? Kako se identitet IRWIN-a mijenjao kroz historiju i zajedničko djelovanje?

Borut: Mi smo stvarali svoj vlastiti govor, kroz komunikaciju između sebe i u relaciji sa drugima. Nismo samo govorili o nečemu izvan. Mi smo kroz svoje funkcioniranje podsticali suživot pet autora. Nismo ni kolektiv, ni grupa. Mi smo sve vrijeme govorili IRWIN. Direktno, imenom. Ovu stvar smo gradili kao projekat. Umjetnost je bila izuzetno značajan element – ali mi smo bili svoj problem. Voditi komunikaciju i organizirati stvari u grupi je složen problem. Za to je potrebna ozbiljna politika. Sve što napraviš nije samo tvoje. Sve vrijeme je stvar u transformaciji, jer nisi sam. Značajna prekretnica je promjena sistema. Baš kad smo našli način kako da djelujemo unutar sistema i naučili vući prave poteze, sistem se transformirao. Mi smo mogli otvarati pitanja, a odgovori bi dolazili sa vrha Komunističke partije Jugoslavije. Svi su komunicirali. Vrh je komunicirao sa nama, a mi smo bili klinci. Poslije transformacije nije bilo šefa partije da komunicira s nama. Promijenilo se sve – i stupili smo u skroz novu komunikaciju. A i mi smo željeli novu komunikaciju.

IRWIN je u ratu dolazio u Sarajevo? Kako je to izgledalo? Što Vas je motivisalo?

Borut: Mi smo 1995. godine dolazili u Sarajevo. Veoma smo se loše osjećali što se ovdje vodi rat, a mi sjedimo u Ljubljani i dobro nam je. Neki ljudi su u Drugom svjetskom ratu išli i borili se u Španiji. Ako smo već previše strašljivi da se borimo, onda treba da platimo. Odlučili smo da predložimo Modernoj galeriji u Ljubljani da napravimo kolekciju za Sarajevo. To je trebala biti kolekcija skupih radova, toliko skupih da bi se mogli pretvoriti u supstancijalnu lovu. Tražili smo od umjetnika da ustupe svoje radove i daju dozvolu za prodaju radova. Htjeli smo doći ovdje i provjeriti da li se ljudi iz Sarajeva slažu s tim. Ušli smo UNFORFOR-ovim avionom, istim letom kao imam Cerić. Trojica IRWIN-a. Donijeli smo i nešto boja za Akademiju. Na osnovu tog puta, dobili smo pozitivnu reakciju, organiziran je još jedan dolazak NSK u Sarajevo.

Može li se umjetnošću prevazići mentalna granica dva entiteta? Možemo li zajednički propitivati naslijeđe i vrijednosti – recimo, herojstvo? Je li, u savremenom političkom i društvenom kontekstu, herojski propitivati heroje?

Borut: U jednom trenutku je bila utrošena ogromna energija da se napravi ovaj korpus. Ipak, proizašlo je iz ozbiljnog ujedinjavanja energija, mnijenja i, da, govori o nekom zajedništvu. Prije nego je rat u Bosni počeo, u medijima se govorilo o protestima u Sarajevu gdje se pominjalo ime Tita. Tito je bio ideja oko koje se nešto moglo povezati.

Došlo je do ozbiljnog zatiranja sjećanja u javnom prostoru, promjenom imena ulica, škola – u konačnici i promjenom naziva muzeja. Nove generacije su zbog silnih inverzija zbunjene. Može li nam ovaj projekat pomoći da iz neke drugačije pozicije posmatramo prošlost?

Borut: Smisla ima pokazati ova dejstva. Fakte. Kako se neka tvar stvori, razgradi, pa opet stvori. Apsolutno je nemoguće funkcionirati bez da si toga svjestan, da se organiziraš.

Andrej: Sve ide kroz neke transformacije, zar ne?

Borut: Čuj, možda bi se ovako dalo pogledati na ovu stvar. Što je bio problem biti umjetnik u Jugoslaviji? Problem je bio u tome što je historija počinjala sa Drugim svjetskim ratom. Historija koja je prethodila ratu se transformirala i brisala. Sad radimo opet isto. Sjeckana historija je skroz problematična. Sve ozbiljne države imaju kontinuitet svoje historije. To je okosnica koja drži stabilnost. Isjeckana historija je način da se uništi društvo. Sjecka se bogatstvo informacija.

IRWIN i budućnost?

Andrej: Ne radimo to organizirano, već neke ideje dođu kroz razgovor. Vidjećemo šta će biti sada i kako će stvari dalje funkcionirati.

Zbog čega je za Bosnu i Hercegovinu važan Was ist Kunst?

Borut: Ja ne znam koliko i zbog čega je Bosni i Hercegovini važan ovaj projekat. Kad smo prije 11 godina s Asjom Mandić i Michaelom Fehrom prvi put vidjeli slike, željeli smo napraviti nešto da portreti izađu iz depoa. Kada smo prije četiri godine dobili poziv iz Banja Luke, od Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, željeli smo, ako je moguće, napraviti neku poveznicu između Sarajeva i Banja Luke. Ujedno, željeli smo pomoći i nama. Predložili smo da korpus portreta uokvirimo u Was ist Kunst. Mi smo u Sloveniji tražili slike iz perioda socrealizma, ali ih nije bilo. Mahom su uništene ili skrivene. U isto vrijeme smo vidjeli mogućnost da kroz ovaj projekat sarađujemo. Da se povezujemo.