Tekst je izvorno objavljen 15.2.2015. u mjesečnom bh. časopisu Urban magazin.

Da bi se jedna pjesnikinja, uz to zaljubljena u poeziju, okrenula formi romana bila je potrebna tema koja će opravdati ovo “skretanje s puta”. Majčinstvo, tema zapostavljena i nedovoljno ozbiljno obrađena u južnoslavenskoj književnosti, opravdala je tu odluku bosanskohercegovačke književnice, nagrađivane pjesnikinje Tanje Stupar-Trifunović i obogatila bh. književnost izvrsnim romanom pisanim u lirskom tonu, tokom svijesti, knjigom koja nam lik majke predstavlja u njegovoj punini, trodimenzionalnosti, razotkrivajući sve ono što majke pokušavaju sakriti od svoje djece. Jer, “previše vidljiva žena u majci u svima budi neprijatnost, čak i u njoj samoj. Gdje bi s njom?” I zbog toga “vičem, hoću da znam ko si! Kakva si žena bila, briga me što si mi bila majka”, piše Stupar-Trifunović, na putu otkrivanja stvarne osobe u svojoj majci, ali i svoje majke u samoj sebi. Pripovjedačica uzima pauzu od sopstvenog života i vraća se u majčinu kuću u malom mjestu, “maloj zajednici baba, utvara i uspomena, udovica, zidova i zmija”, u hladan majčin podrum, u sobu punu fotografija, tragajući za odgovorima, bez kojih je odrastanje nemoguće.

Piše: Tamara Zablocki

Majke, najbolje svjetske iluzionistice

Kvalitetu knjige Satovi u majčinoj sobi prepoznao je i žiri NIN-ove nagrade, te je iz susjedne Srbije u januaru stigla vijest da je prvi roman Tanje Stupar-Trifunović uvršten u uži izbor za ovo priznanje, što znači da se našao među 11 najboljih od 161 knjige pristigle na konkurs. Čak i ako ne cijenite previše književne nagrade, na ovaj uspjeh književnice iz Banjaluke trebalo je obratiti pažnju: u šest decenija dugačkoj historiji NIN-ove nagrade, samo ju je četiri puta dobila žena, a autorice su rijetke i u užim krugovima ovog izbora. Roman Satovi u majčinoj sobi , koji je kritika spremno prihvatila, bio je povod da s Tanjom Stupar-Trifunović razgovaramo o majčinstvu, položaju žene u patrijarhalnim društvima naših prostora, poeziji i prozi, književnim nagradama i izdavaštvu.

Bavljenje likom majke, njenim unutrašnjim burama, majkom kao ženom, kao osobom, kao nositeljicom radnje, u južnoslavenskoj književnosti je vrlo rijetko, gotovo zanemarivo. Šta vas je nagnalo da se pozabavite upravo ovom temom?

Jednostavno je, pisanje je moja unutarnja potreba, i svom radu sam tako pristupala da osluškujem i ne zanemarujem taj unutarnji glas koji je sobom nosio svoje teme i opsesije. Ta tema se oblikovala u meni tri-četiri godine i onda je krenula da ‘radi svoje’ i dobila konačnu formu ovim romanom.

Je li suočavanje s majkom, s njenom nutrinom, neminovan dio odrastanja?

Majka je vidljivi dio našeg nevidljivog polazišta. I kao takva ima bitnu ulogu u pokušaju da dosegnemo i domislimo i onaj nevidljivi dio. Odrastanje je stalan proces, ko prestane odrastati prestao je i istinski živjeti. U tom smislu je uloga i mjesto majke jedno od centralnih mjesta oko kojih se vrti naš svijet, u djetinjstvu bukvalno, a kasnije u simboličkoj ravni.

Lik majke je u književnosti naših prostora gotovo obavezno gurnut u stranu, submisivan, pokoran, gotovo u potpunosti predvidiv, označen isključivo odnosom koji ima prema djeci i porodici, u njemu se nikad ne vidi žena, osoba koja je bila prije te svoje uloge. Zašto su majke toliko zanemareni, plašni likovi u našoj književnosti? Šta to govori o statusu, položaju žene u našim društvima?

Problem nije u tome što je lik pokoran, nego pokoren, do pokornosti i prihvatanja se stiže unutarnjim duhovnim sazrijevanjem, a pokorenost je nametnuta od strane jačeg. Do dana današnjeg žena se blažim, ali ne manje rigidnim sredstvima ‘drži pod kontrolom’. Žena u našem društvu je često u metaforičnoj situaciji kakvu nalazimo u narodnoj pjesmi Zidanje Skadra. ‘Zazidana’ je, žrtvovana i iz nje kapa mlijeko da nahrani potomke, ona je hraniteljica kojoj se uskraćuje nekad suptilno, a nekad manje suptilno, sloboda. Kada se čitaju, pa i neka uspjelija djela naše književnosti, vrlo je lako uočiti kod mnogih autora problem u odnosu sa ženom koji počiva upravo na tom mitskom odnosu sa njom. To su prečesto likovi bez psihologije, svedeni na nekoliko osobina koje ih određuju i nadomještaju im karakter. U ženama oko sebe možete često i u životu prepoznati ovaj ‘literarni’ postupak poništavanja njenog bića nakon što postane supruga i majka. Ona često ne raste ili duhovno ne odrasta u zajedništvu, već infantilno regresira – kao takva je društveno prihvaćena i ‘dobra’. Naše društvo generalno ne teži i ne treba zrele ljude, već infantilne bogalje koji traže onu već pominjanu ‘zazidanu dojku’ na koju će se prikačiti, nekom je to politika, nekom novac, nekom zabava, droga, alkohol, svako već pronađe neki surogat življenja. Književnost je ta koja bi nam trebala ponuditi više i uporno nas gurkati u odrastanje, nažalost, ni ona nije lišena opšteg taloga pomanjkanja autentičnog življenja i stalnog preispitivanja istina, nego kako ste već pomenuli, mnogi autori podliježu lakšem i praktičnijem fabrikovanju ‘plošnih likova’  koji ne nose sobom život, već nežive slike iza kojih je lako ‘provaliti’ nekad bolje, nekad lošije upakovano afirmisanje određenih poželjnih političkih ili društvenih obrazaca. Ovo zna biti blagorodno za pisce, ali ne i za knjige i književnost. Ali to je stara boljka u koju iznova upadaju ‘novi’ junaci.

Foto: Aleksandar Čavić

U romanu se dotičete tradicionalno nepravednog odnosa prema ženskom djetetu, ženama koje su trpjele muževe nasilnike, “gadne pijanice ili siledžije” u brakovima… Žive li danas, nakon toliko decenija borbe za ravnopravnost, žene bolje ili je borba još uvijek na početku?

Iako kada se ovako formuliše zvuči borbeno, nisam za borbu nego za prihvatanje. Ne bih muško i žensko stavljala nasuprot, nego pored. Žene danas definitivno žive bolje, i njihova ‘borba’ je išla upravo u tom pravcu, prihvatanja žene kao ravnopravnog bića uz sve posebnosti i ograničenja koje njeno biće sobom nosi. Da ne bismo upadali u onu zamku koju svi ‘nadmudrivači’ vole povući kao argument kako one ne mogu fizički ovo ili ono, ili oni ne mogu roditi, mogućnost odvijanja svijeta počiva na ovim i mnogim drugim razlikama i niko ih niti želi niti može ukinuti i osporiti. Ono što je bitno je da se učimo prihvatati drugog upravo s tim razlikama bez da ih nastojimo poništiti ili proglašavati nešto boljim ili gorim. U tom smislu, mi smo jedno prilično kruto i nefleksibilno društvo  koje svaku promjenu doživljava katastrofično, a često ulažemo i ogromnu energiju u to da od svega napravimo katastrofu. Ponekad mi mnoge stvari izgledaju kao uporno insistiranje da se na vatru prosipa benzin i očekuju dobri rezultati.

Igra skrivača koju vode majke

Pripovjedačica u romanu kroz upoznavanje majke, svih osobina te žene koju nikada ranije nije imala priliku upoznati, pokušava razotkriti i sebe samu, premda je to ujedno i njen veliki strah. Koliko smo svi označeni, determinisani majkama, onim što su nam one otkrile i onim što su sakrile od nas “zato što svaki život boli”?

Ona zapravo pokušava upoznati ono što je slutila iza ‘predstave’ koju za nju igra njena majka da bi je zaštitila od života. Istina je da je djecu nemoguće zaštititi ili ih je pogotovo nemoguće zaštititi na takav način da im se uskraćuju istine o bolnim stranama života, pošto kada se takve stvari konačno otkriju (a pojedinac nije naučio s njima da se nosi i živi), nivo bola je višestruk. Svako je od nas u manjoj ili većoj mjeri ‘žrtva’ ove igre skrivača koju su vodile naše majke, a većina nas koje smo i same postale majke itekako dobro zna koliko je teško oduprijeti se prezaštićivanju djeteta i svim drugim vaspitnim ‘igrama’ koje se revnosno prenose kroz porodicu s koljena na koljeno. Kada bi tako revnosno prenosili ljubav, svijet bi blistao noću i bez struje. Ne osjećam ih odvojeno u sebi. Zasad, a moguće je da će se to promijeniti ukoliko nastavim pisati prozu, na isti način pristupam i jednom i drugom. Ako ih posmatramo kao medij, puno je lakše sa čitaocima komunicirati kroz roman, to sam i direktno iskusila objavivši roman, koji pobuđuje neuporedivo veće interesovanje nego ranije objavljene zbirke poezije, iako ne mislim da je čitljiviji ili bolji u odnosu na poeziju. Kod nas vlada nepravedan, neobičan i strašan zazor od poezije. Nasuprot tome, lično imam veću ljubav za poeziju nego za romane. Sve što može roman od dvije stotine strana može i jedna jedina pjesma. Ali mi generalno bježimo od esencijalnih stvari, a poezija je jedna od najesencijalnijih.

Ovo pitanje zavređuje jednu ozbiljnu analizu i istraživanje da bismo mogli dati jasan odgovor. Nemam tako širok uvid u svjetske nagrade, tu i tamo čujem ili pročitam o najznačajnijim književnim nagradama. I tu bi se mogle praviti paralele između parametara kako se u kojoj zemlji oblikuju i određuju književni kanoni, šta je odlika jednog živog književnog života, kakvi su kriterijumi za nagrade, koliko nagrade kod nas nude manje u svakom smislu, od novčanog pa do upitnosti njihovog kredibiliteta, posebno u našoj sredini koja već godinama pokazuje tendenciju da nagrađuje knjige koje nemaju nikakav domet izvan lokalnog. Kada bih se posvetila tome, ne bih imala vremena pisati. Iskreno, ne zanimaju me kanoni, ni nagurivanja u njih, ni ‘škole’, ni ‘struje’, ni dominantne poetike, godinama sam radila kao novinarka kulture i ispratila lokalnu književnu atmosferu i bila upoznata sa pozadinom svih ovdašnjih nagrada i mogu reći samo da mi je mučno.

Koliko nagrade, na našim prostorima i šire, uopšte pomažu piscu? Za NIN-ovu nagradu često se kaže da ona pomaže knjizi da bude prodata. Je li to još uvijek način dolaska do publike ili je tehnološko doba donijelo i nove načine informisanja književne publike?

NIN-ova nagrada, dobro je to rekao ovogodišnji dobitnik Filip David, parafraziraću ga, dobra je za knjigu i štetna za pisca, jer ga izlaže velikom stresu. Ona donosi, što joj je velika prednost u odnosu na ostale regionalne nagrade, jednu vrstu i uzbuđenja i napetosti oko samog izbora. Veliko interesovanje javnosti pokazuje da ta nagrada nije izgubila kredibilitet, a tu je i medijska pažnja i veliko interesovanje za knjigu. Ona još ima efekat koji bi i ostale književne nagrade u regionu trebale imati. Uspijeva skrenuti pažnju na knjigu, to je već velika stvar.

Kako stvari stoje s izdavaštvom u BiH i regiji? Jeste li zadovoljni prilikama za izdavanje knjige, distribucijom, promocijom?

Nisam. Nemam ni jedan jedini razlog koji bih navela da ide u prilog izdavaču, pogotovo u Bosni i Hercegovini, u oba entiteta su izdavači braća blizanci u neozbiljnosti, pomanjkanju distribucije, odnosu prema autoru, promociji i uopšte potpunoj nezainteresovanosti za knjige koje objavljuju, s časnim izuzecima, ako ih uopšte ima.

Koji su pisci i spisateljice u najvećoj mjeri uticali na vas kao čitateljku i kao književnicu? Šta čitate trenutno?

Zaista bi bilo teško izdvojiti i procijeniti koji su to pisci odigrali poseban uticaj, ali pobrojaću nekoliko koji mi padnu na um od onih koje volim i koje sam uživala i uživam čitati: od proznih pisaca Dostojevski, Kafka, Ernesto Sabato, Fuentes, Cortázar i mogla bih ovdje pobrojati još dobar dio latinoameričke književnosti, zatim Marguerite Duras. Što se tiče poezije, spisak bi bio prilično dug, staviću akcenat na pjesnike i pjesnikinje poljske i rumunske poezije jer u ovim književnostima se nalazi puno vrsnih pjesnika meni bliskih. Također odlične pjesnike, nedovoljno afirmisane u nekim svjetskim okvirima ima i srpska književnost, poput Novice Tadića i Vaska Pope za koje bih mogla reći da su mi najdraži, ne mogu zaobići ni Sylviju Plath. Savremena srpska i bosanskohercegovačka književnost također ima interesantnu mlađu i srednju generaciju pjesnika i pjesnikinja, poput Ane Ristović, Jelene Lengold, Tatjane Bijelić, Adise Bašić, Faruka Šehića, Šejle Šehabović i mnogih drugih. I od svih posebno mjesto zauzima pjesnik Fernando Pesoa. I pitali ste me šta trenutno čitam, to su dvije sjajne spisateljice – Susanna Tamaro i Julia Kristeva.