Nakon izuzetno uspješnog literarnog prvijenca pod nazivom „Moramo razgovarati“, koji je ovjenčan nizom priznanja, hrvatska autorica, Sinjanka nastanjena u Splitu, Tanja Mravak u izdanju Hene com ponovo je objavila knjigu kratkih priča imena „Naša žena“. Ova majstorica kratke priče i beskrajno duhovita autorica stvorila je remek-djelo uz koje je, zahvaljujući spomenutom humoru, lakše apsorbovati sve naše slabosti i nesavršenosti.
Tanja Mravak je bila gošća prvog Sajma izdavača/nakladnika „Knjige u nišama“, koji je krajem novembra održan u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu. Sajam kreiran s namjerom da vrati dignitet knjizi imaće svijetlu budućnost ako nastavi s ovakvim gošćama i gostima.

Piše: Kristina Ljevak

POKUŠAJ HUMORA UVIJEK ZAVRŠI SAMO NA POKUŠAJU

Jednom prilikom si rekla kako s humorom nema šale i smatram da je to najtačniji opis zahtjevnosti uzvišenog oblika komunikacije putem humora. Kako bi definisala vlastiti humor, koji te, uz nesvakidašnji pripovjedački dar, pozicionira na najvišu stepenicu južnoslavenske savremene kratke priče?

Teško je nešto vlastito definirati, ali humor mi je nužan preduvjet za normalan život. U pričama ga koristim više-manje spontano, kad lik ili situacija imaju temelje za humor. Ne bih rekla da su moje priče prvenstveno humoristične, nisu s tom namjerom nastajale, humor je u njima tek začin, nekoliko zrna soli da ne bude bljutavo. Humor zapravo pokazuje svoje pravo lice baš onda kad situacije nisu smiješne. On sublimira stanja, emocije, odnose, za humor je potreban živahan i slobodan mozak. Humor nastaje van granica uobičajenog i očekivanog i možda je baš zato, s određene udaljenosti od situacije, on može najbolje objasniti. Takav vrckav i jogunast u trenu vraća čovjeka na njegovo mjesto. Zato volim humor, zato ga i koristim, on je vrlo brz i ekonomičan način da priči udahnete mrvu čovječnosti. Znate onaj poseban ponos kad u trenu smislite kakvu dobru dosjetku, onaj koji obično nevješto skrivamo, onaj trenutak kad vam mozak tako brzo radi da vas same iznenadi što je proizveo. To se ne može naučiti, takvi ili jeste ili niste. Pokušaj humora uvijek završi samo na pokušaju.

Zbog perpetuiranja patrijarhalnih obrazaca među ženama nažalost najčešće nedostaje solidarnosti. Kako si odlučila da na potpuno netipičan način ispišeš priču o ženskoj solidarnosti u svom remek-djelu, naslovnoj priči posljednje knjige „Naša žena“?

Za solidarnost je potrebna velika zrelost i ona ne nastaje onda kada ste u istoj situaciji s onim s kim se solidarizirate, to je empatija i istinsko davanje sebe. Žene u patrijarhalnom društvu često upravo suprotno reagiraju, kao u onoj izreci „nije meni što je moja krava krepala, nego što nije i susjedova“. Čini mi se da iz tih razloga podržavaju patrijarhalne obrasce kao jedini način da se s tim nose, kao da im je lakše što ih više ima. To je donekle razumljivo, ali ne rješava situaciju. Nikome neće biti lakše ako je svima loše. U priči „Naša žena“ dvije žene se posve neuobičajeno udružuju i ne vidjevši se. Njihov je odnos veliki otklon od uobičajenog, obje su trebale veliku dozu zrelosti da rade to što su radile. Njih dvije na koncu imaju bolji odnos, tako bez riječi i slike, nego s muškarcem kojeg dijele. Jedna je posve blesava, druga je prilično potištena, ali nalaze način da komuniciraju. Nije to bila neka odluka, ne pišem toliko svjesno, više me je intrigirala te neobična situacija i htjela sam vidjeti može li to u priči funkcionirati. Možda mi je to najdraža priča koju sam ikada napisala.

TREBA UŽIVATI U TUĐIM I VLASTITIM USPJESIMA

I sama kažeš kako voliš u priči napraviti neočekivani obrt. U „Našoj ženi“ si uspjela sve iznenaditi. Rekla si i da si se najviše radovala pisanju te priče. Znam da ne postoje recepti za priče kao za jelo, ali može li se opisati barem dio procesa od rađanja tako genijalne ideje do njenog prenošenja na papir?

Ponekad me neka ideja toliko okupira, razmišljam o njoj danima, likovi mi se stvaraju, razmišljam što bi napravili u kojoj situaciji, što bi rekli, kako se oblače, kako se odnose prema drugima. Kad ih osmislim, onda ih nije teško prenijeti na papir. Osim što volim te neočekivane obrate, nastojim da priča prenese atmosferu koju sam zamislila. Ako ćemo govoriti o cilju pisanja, onda bih rekla da mi je to jedan od bitnijih ciljeva, da se osjeti to nešto među likovima, intenzitet njihovih emocija. Veliku ulogu igraju mi dijalozi kojima to nastojim postići. Najkraće rečeno, puno mislim o priči, tek je gotovu prenesem na papir, iako se ona tako na papiru zna oteti i krenuti malo drugačijim tokom. Pišući ona se materijalizira, oživljava i ponekad uočim da početna ideja možda i nije najbolje rješenje.

Da li si bila potpuno rasterećena izazova „druge knjige“ i kako ti uspijeva da ne mistificiraš vlastiti način pisanja?

Moja prva knjiga doživjela je, za mene, neočekivan uspjeh. Ja tu knjigu nisam čak ni namjeravala objaviti, pomalo sam pisala priče, slala ih na natječaje, bivala u tome uspješna, a jedan od tih natječaja, Prozak, donio je nagradu objave knjige. Imala sam početničku sreću pa nisam morala rukopis slati izdavačima. Nakon svih nagrada, priznanja, gostovanja pomalo sam počela živjeti taj književni život. Međutim, moj profesionalni život također je vrlo intenzivan. Radim u Centru za autizam u Splitu i to od mene traži veliki angažman. Bilo je trenutaka kad sam mislila prestati pisati jer mi je tako nategnut raspored stvorio priličan stres. No, nekako me to nije puštalo, dobila sam priliku pisati kolumnu u Jutarnjem listu i onda sam se pomalo vratila pisanju, s puno pametnijim rasporedom i sviješću o vlastitim ograničenjima. Tek kad bih imala dovoljno vremena za cijeli proces pisanja, pisala bih. Dovoljno je vremena prošlo od vrhunca moje prve knjige da taj pritisak nestane, da uspjeh spremim u vlastitu prošlost i rasterećeno pišem drugu. Zaista ne mistificiram vlastito pisanje, više se oduševljavam nekim tuđim pismima. Ljudi imaju različite sposobnosti i talente, netko dobro crta, pjeva, radi stolove, kuha, šiva, netko se dobro organizira, vješto vozi. Ali ništa od toga nije mistično, nego je lijepo i u tome treba uživati. Kako u svojoj sposobnosti, tako i u tuđima.

Divno je kada geografija obilježi rukopis. Mnogo Sinja se može pronaći u „Našoj ženi“, mada postoje i neke univerzalne karakteristike koje pronalazimo na svim našim balkanskim prostorima. Koliko je za pisca važno da zna slušati, posebno u tvom slučaju, gdje pisanje podrazumijeva potpuni izostanak proživljenog?

Ne mora nešto biti osobno proživljeno, ali treba biti promišljeno da bi se o nečemu pisalo. Čak i kad je nešto osobno proživljeno, ne pišem to kao ispovijed nego kao priču s otklonom od sebe. Zapravo, bitno je da je književno relevantno, da je dobro i uvjerljivo napisano, a to može biti i naše i tuđe. Slušam i gledam puno, ja sam društveni voajer. A onda od toga u mislima stvaram svjetove. Nisu moje priče istiniti događaji, one mogu biti potaknute tek jednom rečenicom koju sam negdje čula, ali me ta rečenica odvede u analizu karaktera, odnosa. Često se zamislim u takvim situacijama, zabuljim se, to su momenti kada prikupljam materijal. I kad budem loše društvo (smijeh). Što se tiče geografskih obilježja, ona se više reflektiraju u dijalektu nego u situacijama. Iako je taj dijalekt posve razumljiv, obična štokavska ikavica. Sve drugo je univerzalno, svaka situacija se može dogoditi bilo gdje.

ZAJEDNIČKI HUMOR NIJE DALEKO OD EROTIKE

Uz „Našu ženu“ u knjizi imamo i „Ničiju ženu“, sjajnu priču, koja mi je važna zbog teme nesposobnosti da oni koji život provedu zajedno smijeh i sreću pronađu u malim životnim neobičnostima. Je li „skrojena“ od nekoliko različitih primjera iz života i šta je tebi bilo najvažnije da njom ispričaš?

Nije ta priča skrojena od stvarnih primjera, ona je posve zamišljena. Ili izmišljena. Međutim, osnovna ideja priče veoma je stvarna. Pišem u njoj o paru koji živi miran, pomalo dosadan život, a tu dosadu razbija slobodna djevojka koja u njihovom susjedstvu kupuje kuću. U druženjima izlazi na vidjelo da suprug i ta djevojka imaju isti smisao za humor i tako se zbližavaju. Nema tu neke erotike, iako zajednički humor nije daleko od toga. S druge strane, on ne dijeli sa svojom ženom taj humor. Divno je to opisao Wittgenstein: „Kako je to kad ljudi nemaju isti smisao za humor? Ne reagiraju prikladno jedno na drugo. To je kao da među nekim ljudima postoji običaj da jedna osoba baci drugoj loptu, koju bi ova trebala uhvatiti i baciti natrag, a ona je ne baci natrag nego je stavi u džep.“ Da iskoristim tu misao, rekla bih da taj suprug i nova susjeda stalno jedno drugom bacaju i vraćaju lopte, dok njegova supruga loptu vraća u džep. Meni je to tužno vidjeti. Važan mi je humor u životu, u odnosima, tek kad se smijem s ljudima, znam da mogu s njima i plakati. Ali i ne samo to, kroz humor se vidi odnos prema sebi i drugima, ako uspijevate primiti šalu na svoj račun i smijati joj se, sva je prilika da ste izgrađena ličnost. Vrlo često mi takav humor znači da sam postigla najviši stupanj bliskosti s nekim. Priča „Ničija žena“ nije bazično smiješna, ali puno govori o humoru.

„Kristal, porculan i beštek“ priča je o demenciji, koja uvijek pregršt zbunjenosti i tuge donese bližnjima (onda kada postoje bližnji). Koliko ti je važno da kroz pisanje daješ glas onim nečujnim, koji čim kroče u treću dob, pa i bez demencije, postaju nevidljivi?

Psihički i mentalni poremećaji veliki su tabu u našem društvu. Ljudi ne znaju kako bi s tim osobama, o tome se malo govori, oni su izolirani i često to dobro osjećaju. I sama bih voljela da malo više znam o takvim poremećajima pa da mogu o tome više pisati. Poznajem ljude s raznim oblicima shizofrenije ili nekih rubnih poremećaja ličnosti, njihov odnos sa svijetom i sa sobom je oštećen, to me zanima, zanima me kako funkcioniraju u društvu i odnosima. Demencija je jedno od takvih stanja i donosi u obitelj velike i neočekivane promjene, s kojima se treba nositi. Priča o baki Eciji i njenom unuku takva je priča, ona ga doživljava kao svog muža, dođe tu i do smiješnih situacija. Čini se da je u cijelom tom stanju jedino njoj dobro. I u priči „Trešnja“ govorim o starijim ljudima, ne toliko starim, ali na pragu starosti, koji traže novu ljubav. I to je tabuizirano, ta ljubav u nekim, ne više mladim godinama. A meni je to lijepo. I daje nadu (smijeh).

RAZUMJEĆEMO DRUGE KAD SE POMIRIMO SA SOBOM

Priča „Meso“ je još jedna u kojoj tvoj humor dobija savršen ram. A u njoj srećemo jednu polužrtvu savremenih diktata ljepote. Kakav je tvoj stav o novonametnutim pravilima koja, osim toga što podrazumijevaju da moramo biti lijepe, nalažu da moramo biti sretne?

Rekao je hrvatski pisac Ivica Prtenjača: „Uništit će nas potraga za srećom.“ Mislim da je važnija potraga za vlastitim mirom, upoznavanjem sebe, rješavanjem bliskih odnosa, onda dođe i sreća. Tražiti od nekoga ili nečega da nas usreći neće dobro završiti. I velik je to teret nekome kad osjeti da treba usrećiti drugoga, da tuđa sreća ovisi o njemu ili njoj. A ovo što nas bombardiraju tim moranjima ljepote i vječnog zadovoljstva čini upravo da smo stalno nezadovoljni i nedovoljno lijepi. Ljudi iskrive sliku o sebi, misle da su debeli, ružni, nesretni. Danas nas i reklama za margarin tjera da budemo nezadovoljni svojom obitelji koja namrgođena doručkuje. Da ne govorim o teleoperaterima, pa oni kao da trguju antidepresivima, a ne impulsima i gigabajtima. Dogodi se da ljudi zaborave što zapravo žele i povode se za medijskim diktatom. Da slijedite sve savjete o ljepoti, mogli biste se po cijeli dan samo time baviti. I što onda? Što i da ste najljepši na svijetu, imate najravnije zube i najsjajniju kosu, pa ne čini nas to sretnim nego miran i ugodan život, dragi ljudi oko nas, samopouzdanje, ostvarenost. Do sebe treba držati, ali do onog trenutka dok to drži nas.

Dio tih novopravilnih aktivnosti podrazumijeva i nužnost našeg sveprisustva. Koliko ti pozicija koja podrazumijeva život van glavnog grada i rad u nečemu što je daleko od svjetala pozornice uz književni uspjeh i pisanje kolumne stvara udobnost iz koje je lakše i živjeti i pisati?

To mi stvarno nije napeto niti imam toliko vremena. Idem tamo gdje me nešto zanima. Događaju se stvari i u Splitu, u kojem živim, a posjećujem one koje mi se da. A moj rad s djecom s autizmom i život na relaciji Split – Sinj doista nije život na svjetlima pozornice i neka nije. Radije provodim slobodno vrijeme na planini ili u vrtu ili u krugu svojih prijatelja i obitelji. Ne volim čak pretjerano ni ići na kavu, što je u Dalmaciji vrlo čest oblik provođenja slobodnog vremena. Točno mogu odrediti što me i tko me zamara i uglavnom se jednostavno od toga maknem. Doduše, volim ja otići u glavni grad i glavne gradove, udahnem malo, provjerim što ima u svijetu i vratim se kući. Volim svoj mir. Svoj sveti mir, kako se kod nas kaže.

Neke od priča u novoj knjizi mogle bismo podvesti pod naslov prve knjige „Moramo razgovarati“. Kad ćemo početi da se razumijemo umjesto što mantrično ponavljamo da moramo razgovarati?

Zanimljivo je da ljudi prešućuju nešto uglavnom zato da bi zadržali o sebi dobro mišljenje kod nekog drugog ili dobar odnos s nekim. A mislim da je ključ u razumijevanju i prihvaćanju sebe. Dok sebi ne kažemo iskreno neke stvari, nećemo ni drugima. Kad si miran sa sobom, kad tvoja sreća ne ovisi o drugima, onda mi se čini da možeš puno bolje odnose ostvariti i više toga s manje dramatike reći. Prije sam znala raditi svari koje mi se ne da, ići gdje mi se ne da, a sve da bih udovoljila nekom ili zadržala neko mišljenje o sebi, neku vezu ili prijateljstvo. Nije to pitanje kompromisa, on će uvijek postojati, ali tajimo puno pa onda to negdje izbije na neki ružan način. A bezveze. Mislim da ćemo razumjeti druge onda kad se pomirimo sa sobom.

UPOZNALA SAM I PRIMILA U ŽIVOT DIVNE LJUDE

„Naša žena“ počela je svoj postizdavački promotivni život, koji uključuje putovanja, poput nedavnog u Sarajevo i aktuelnog u Istru. Koliko ti sve ono što prati život knjige prija ili bi više voljela da su neka druga vremena, kada bi bilo dovoljno da se knjiga „samo“ napiše?

Ufff, prijalo mi je to prije jako, počeo je s tom mojom prvom knjigom moj novi, dupli život. Sad sam usred tih predstavljanja, sajmova, festivala, putovanja, a uz sve to i redovno idem na posao. Voljela bih zapravo da imam petlje pa da se manje pojavljujem, a onda mi žao i knjige. Napisala sam je i pustila u svijet, ne mogu je sad baš posve ostaviti samu. Danas je tako, pisanje i objava knjige nose sa sobom i druge obaveze, čak i ugovorno. Ponekad se umorim, a opet, upoznala sam i primila u život divne ljude i nije mi žao.

I na prethodnoj, kao i na ovoj knjizi, sarađivala si s Krunom Lokotarom. U Sarajevu, na sajmu „Knjige u nišama“, razgovaralo se između ostalog i o tome „gdje je nestao urednik“. Je li privilegija kad je situacija obrnuta, kad urednik postoji i kad komunicirate?

Kruno je jedan od tih ljudi o kojima sam prethodno govorila. S njim stvarno imam odličnu suradnju i on je jedan od onih urednika koji se brinu o knjizi i nakon što je objavljena. Kruno zna što sam ja htjela napisati pa eventualno nisam uspjela. Ali ne onako kako bi on, on zna kako sam ja htjela pa sam se negdje poskliznula. On je dobrim dijelom zaslužan za moj književni put. I nisam jedina od njegovih autora koja tako misli. Brine se i o autoru i o djelu i nakon objave, čovjek je to silne energije. Imati uza se dobrog urednika velika je sreća piscu. Teško je objektivno sagledati vlastito djelo, a on to vrlo precizno čini.

Jesu li te počeli smarati pitanjima kad će roman? Hoćeš li i dalje ostati na „braniku“ kratke priče, kojom tako majstorski vladaš?

Stalno netko postavlja to pitanje. Ja guštam u kratkoj priči, pisati je i čitati. Na taj način razmišljam i promatram svijet. Kao mozaik kratkih priča. Možda jednom i napišem roman, ali neću to napraviti samo zato što bi to lijepo izgledalo u bibliografiji ili jer se nešto negdje očekuje od mene. No, kad i ako dođe vrijeme, nemam ništa protiv okušati se i u romanu.