Piše: Mirna Paočić

Volim da se igram igre potraga za blagom odnosno simbolike i metafore, koje autori vješto (svjesno ili nesvjesno) sakriju i utkaju u svoju priču.

Ne mogu a da se ne zapitam zašto baš Josip Broz. Ali ipak je vrlo logično. Ovo nije djelo koje glorifikuje lik i djelo Josipa Broza, ali njegova ličnost poznata je širokim narodnim masama i različitim generacijama, samim time autor ukazuje da je i samo djelo za različite generacije.

Život djeda podudara se sa nastambama u kojima živi tokom života. Dok je mlad, pun poleta, snage i entuzijazma život provodi u šumi, na polju, na otvorenom, potpuno slobodan i samo nedostaju krila da poleti. U zreloj dobi on živi u porodičnoj kući koja odaje čvrstinu (zahvaljujući hrabrosti i domišljatost nene Zinete) i kafani (jer u tom periodu čovjek nosi i dosta briga). Na izmaku života i snage i njegova kuća je takva, trošna, stara i ruševna. Kao da je ovim upućeno na važnost doma i zajedništva ne samo kao osnov društva nego i osnov ljudskog postojanja. Djed je na kraju ostao usamljen, ne samo fizički nego i po idejama, jer je još uvijek vjerovao u nešto što su mnogi već odavno zaboravili.

Djed Sulejmen je čitavog života bio okupiran likom i djelom Josipa Broza i proveo je, možemo reći lucidno dio života, što nam ukazuje da nikakvi idoli ne bi trebali da postanu ideali naših života, te da je jedinstvena porodica jedini konstantni ideal budućeg društva.

Kao što u romanu imamo priču nepouzdanih svjedoka o djedu, tako i danas nepouzdani svjedoci pišu historiju.

Konstantno dokazivanje djedovog poznanstva i susreta sa Josipom Brozom kao da predstavlja stalno traženje „dokaza“ da li je vladavina Josipa Broza bila ili nije bila dobra. Ali može biti i poruka da stalno dokazujemo drugima nešto, kao da živimo više za druge nego za sebe, baš kao što je djed više živio za Josipa Broza nego za sebe i suprugu Zinetu.

Susret djeda sa Brozom opisan je prizorom kao iz bajke – kao da ukazuje da „bajkovitu“ prošlost neki smatraju nestvarnom, da bi je čak u nekom trenutku mogli i pobiti. Kao i paradoks da oni koji su pobijedili fašizam, najveće zlo tog vremena, smatrani su „najvećim zlom“ ovog vremena. Aludirano je na to da današnjica postaje sutrašnjica, a potom ubrzo prelazi u historiju, a za kasnije naraštaje u mit. Da li je važno šta će ta mitologija ispričati? Važan je sadašnji trenutak. A dio historije uvijek će pisati i pripovijedati najglasnije oni koji tu nisu ni bili, ili su sve promatrali iz sigurnog prikrajka.

Kada smo kod govora ostao mi je vrlo upečatljiv detalj kada mucavac (koji ne može da govori) ušutka mutavca (koji ne zna govoriti). Kada čovjek progovori istinu (iako je mutavac) odmah ga proglase za mutavog i to oni koji „mucaju“, kada je sudija gori od osušenika.

Ljubav i mržnja su dva najveća životna pokretača i pisca historije. Oni su djeda doveli na put u partizane nakon čega je ispisana njegova daljnja sudbina. Koji od ta dva razloga je imao veći uticaj na njegove odluke nije najjasnije, kao da se čitaocu ostavlja na izbor da vjeruje u ono što želi te kao da nam time poručuje da i sami biramo koje priče će biti ispričane kroz historiju.

S obzirom na to da cijelo vrijeme nismo sigurni šta je stvarnost i, kako i sam autor navodi, da sada ima nametnutu sliku djeda, tako i danas blateći i pričajući ponekad i izmišljene priče utiru se istinita i stvarna sjećanja i počinje sve više da se vjeruje u novo (izmišljeno) nametnuto.

Djed je znao „okasnit“ sa odgovorom, te da mu prava riječ odmigolji negdje u pravom trenutku, da bude odsutan duhom kada se traži najveća pribranost. Pa zar ne prepoznajemo sami sebe, zar ne prepoznajemo u ovome i našu ulogu u društvu.

Za vrijeme Josipa Broza, u pozorištu, kroz predstave izvodile su se revolucionarne pjesme. Tada su svi težili da idu u takve ustanove i da se uzdižu intelektualno ali i kulturno i duhovno. Danas tu rijetko ko odlazi. Bojimo se valjda da nam se ne desi neka revolucionarna promjena.

Humorističan detalj, kada se djedu prilikom susreta sa Josipom Brozom, svi smiju iz razloga što nije mogao da pokaže zube, umjetne, jer ih je zaboravio staviti. Kao čovjek nije oštar i ne umije da pokaže zube svima je povod ismijavanja.

Na kraju svi žale za nečim iz prošlosti. Djed za tim vremenom, autor za vremenom kada je nena Zineta bila živa. Žalimo ne za prošlošću kao takvom, nego zbog onog dijela nas koji je ostao u toj prošlosti, u dobi kada smo bili mlađi, zdraviji, sposobniji… A stvarna uloga Josipa Broza u djedovom životu (i ove knjige u našim životima) je da se zapita šta radi, zašto je tu, koji su mu motivi.

Na kraju knjige dolazi pismo koje je trebalo biti pismo djeda Sulejmena prepuno izlizanih fraza tog doba koje je autor svjesno preinačio u ljubavno pismo djeda upućeno neni Zineti, jedinoj ženi koju je istinski volio i bez koje nije mogao da živi. Meni u ovoj izmjeni takođe postoji simbolika. Ukoliko se mlađim naraštajima ne sviđa historija i događaji iz prošlosti, neka slobodno naprave promjene u sadašnjosti da bi u budućnosti imali poželjniju historiju.

I simbolično za kraj, ovo je vrijedno djelo stvoreno u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti koje povezuje i objedinjuje prošlost i sadašnjost, ujednačenim lijepim stilom. U ovom djelu imamo puno toga. Imamo misteriju, imamo historiju. Imamo ljubav, imamo i mržnju. Imamo idole i prave i idole stvarne. Imamo hrabrost, imamo i bijeg od svakodnevne stvarnosti. Imamo likove, imamo ljude, jedino što trebamo je pronaći našu stvarnost.