Sarajka Sonja Milenković, dramski sopran i mezzosopran, diplomirala je pjevanje u klasi primadone Radmile Smiljanić, a muzikologiju kod prof. Zije Kučukalića. Nakon nekoliko sjajnih prvakinja i primadona iz redova sarajevske Opere i Muzičke akademije sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka koje su izgradile sjajne umjetničke karijere i u inostranstvu (Ljiljana Molnar Talajić, Milica Buljubašić, radmila Smiljanić, Vjera Miranović Mikić…), mlada Sonja Milenković ostvarila je uspješan angažman u Ljubljanskoj operi, a potom zavidnu karijeru u teatru Olimpia – Maria Callas u Atini, te drugim opernim kućama i internacionalniom opernim projektima. Radi i kao profesorica pjevanja na konzervatoriju Mazis u Atini.

Piše: Duška Amidžić
Foto: Edvin Kalić

Nakon koncertnog gostovanja u rodnom gradu i učešća u operama „Carmen“ i „Evgenije Onjegin“ na zadovoljstvo operne publike, evo je ponovo na sarajevskoj matičnoj sceni, u veličanstvenoj Verdijevoj operi „Don Carlo“, pod dirigentskom palicom maestra Ive Lipanovića. Sonju Milenković u rodni grad su dovele profesionalne obaveze, ali je to ne sprečava da nađe vremena i za svoje prijatelje i s njima podijeli svoj čarobni osmijeh i vedrinu, da prisustvuje kulturnim događajima u našem gradu, poput izložbe Safeta Zeca ili baletne premijere u Narodnom pozorištu. U jednom trenutku mi, smijući se, kaže da joj je Dino Merlin rekao da ima osjećaj kao da je zna sto godina. Sličan osjećaj imala sam i ja već od drugog e-maila i sve vrijeme dok sam radila ovaj intervju osjećala sam se sretno i sjetno, sjećala nekih bezbrižnih vremena i vraćala se u sadašnjost koja nije nimalo bezbrižna, ali je protkana trenucima zbog kojih vrijedi biti u ovom gradu.

Povod ovom razgovoru je najnovija produkcija Narodnog pozorišta Sarajevo, opera „Don Carlo“, najambicioznije djelo velikog italijanskog kompozitora Giuseppea Verdija, u kojoj vam je povjerena zahtjevna uloga.

Platon je rekao: Ako želiš da vidiš kakva je situacija u državi, treba da čuješ kakvu muziku sluša narod te države. Sarajevska opera postavlja na repertoar operu „Don Carlo“, što znači da smo na dobrom putu. U ovoj operi pjevala sam obje glavne uloge, prvo kraljicu Elizabetu u Ljubljanskoj operi, a onda, kako starim (smijeh), postajem princeza Eboli. Kada me pitaju kakve uloge mi se dopadaju, uvijek odgovorim „one zločeste” (opet smijeh), imaju neki karakter koji me privlači, valjda bi htio da budeš ono što nisi! Sarajevska opera ovom predstavom daje veliku šansu publici da vidi ovo Verdijevo djelo neprocjenjive vrijednosti, kako zbog libreta tako i zbog harmonskih i interpretacijskih momenata. Rađena je po tipu “velike opere”, u kojoj se prikazuju slikovite istorijske ličnosti i događaji. Princeza Eboli je napisana tačno za moju vrstu glasa (tamna boja s visinama), uloga je veoma izazovna kako pjevački tako i glumački. Dominira veliki preobražaj prelijepe, vesele Eboli u ljubomornu ženu koja pravi spletke, koje će rezultirati osvetom i gubitkom života. Broj blistavih solističkih glasova i izvođača je impresivan, a podjela uloga nije mogla biti bolja. Ima ih puno, da ih ne nabrajam. Dirigent je sjajni Ivo Lipanović, koji je sa mnom bio dvije godine na Muzičkoj akademiji, dok nije otišao u Zagreb. Publika ga je upoznala kada smo radili operu „Evgenije Onjegin“ sa skoro istom postavom. Zajedno s našom Ademom Pljevljak u podjeli za Elizabetu bit će mlada pjevačica o kojoj će se sigurno pričati u budućnosti, Katarina Kikić. Eboli ćemo interpretirati Sanja Anastasijevic, sjajna pjevačica koja gradi veliku karijeru u inostranstvu, i ja. l kao što sam rekla, u ostalim ulogama su fantastični pjevači, sve jedan bolji od drugog. Bit će to spektakl!

Kako biste opisali svoje prve muzičke korake?

Moji muzički koraci (smijeh)… Korak prvi: sjedim za radijatorom u svojoj sobi i sviram. Korak drugi: stavljam naopako kutiju od bombonjere na sto i opet sviram. I onda čujem tatu kako govori mami: “Šta misliš,možda bi Sonja htjela da je upišemo u muzičku školu”? l tako počnem svirati klavir! U srednjoj muzičkoj školi sam nastavila pjevanje na jedvite jade… Naime, ja sam pošla u školu kada mi je bilo pet godina (opet na svoju ruku… pobjegla s rajom da ne ostanem sama ispred nebodera), tako da sam imala 13 godina kada sam stasala za srednju školu. Profesorici Blanki Kurpiel bilo je veoma teško da me tako mladu primi na pjevački odsjek, ali na kraju sam uspjela da je ubijedim i počnem s pjevanjem. Imala sam lijep glas, ali sam uvijek bila među najgorim pjevačima, tako da nisam išla ni na takmičenja ni na koncerte, ali znala sam da nisam trebala da idem da se “ne provalim”. Kada je došlo vrijeme da idem na akademiju, položila sam prijemni ispit kod profesora Zije Kučukalića i upisala se na muzikologiju, koju sam obožavala, a paralelno sam nastavila pjevanje u srednjoj školi. Godinu dana kasnije svi mladi pjevački talenti naše generacije bili su odbijeni jer su te godine čuvana mjesta za neke superwow talente iz cijele Jugoslavije, niko se nije ni usudio da se javi na junski rok. U septembru ja sjedim na klupi ispred učionice za pjevanje i smijem se na sav glas (imam neki vještičiji smijeh, haha, u pjevačkom stilu). U tom trenutku prolazi maestro Faidiga Marjan i kaže mi: “Vi morate na pjevački odsjek.” Uveo me u sobu za pjevanje, gdje je bila moja profesorica iz srednje škole, koja nije imala visoko mišljenje o meni i koja se iznenadila kada me vidjela. Maestro joj je objasnio da želi moj glas u klasi jer su razne „zvijezde“ odustale od naše akademije… I tako ja paralelno s muzikologijom počnem da učim i pjevanje.

Diplomirali ste kod primadone Radmile Smiljanić, nekadašnje solistice Sarajevske opere. Znamo za njen veseli duh i humor, možete li nam nešto reći o radu tokom studija s primadonom?

Da, s profesoricom Radmilom Smiljanić je počeo moj prvi pravi rad. Dvije godine sam učila pjevanje sa svojom profesoricom iz srednje škole i nisam imala rezultate, pa su mi predložili da nastavim muzikologiju, na kojoj sam imala izvrsne rezultate. Maestro Faidiga i korepetitorka Ratka Dragomanska ubijedili su me da odem u klasu nove profesorice koja je dolazila iz Beograda kao gostujući profesor. To je bila Radmila Smiljanić, koja mi je pri našem prvom susretu, kad me je čula, rekla u svom stilu „nemaš pojma o pjevanju, ali imaš glas koji se zlatom plaća”. Nakon šest mjeseci izabrana sam na audiciji za predstavnika naše akademije na susretima muzičkih akademija Jugoslavije u Skoplju i pjevala Habaneru iz opere „Carmen“. Bila sam izvrsna, dobila sam nevjerovatne kritike od najstrožijih kritičara.

Opersku karijeru ste počeli u Sarajevskoj operi, nastavili u Ljubljani, a potom vas je život odnio u Grčku, gdje ste solistkinja Teatra „Olimpia – Maria Callas u Atini.

Ubrzo nakon „Carmen“ dobila sam stalni angažman kao najmlađi solista Sarajevske opere. Sa samo 22 godine pjevala sam Santuzzu, a sa 23 Leonoru u „Trubaduru“, koja je bila i moja postdiplomska predstava sa tada najpoznatijim maestrom Miroslavom Homenom, s kojim sam poslije uradila niz glavnih uloga dramskog faha. Rad u Sarajevskoj operi za mene je bio kao najljepši san… Uživala sam u poslu i sve je teklo bez problema. U vrlo kratkom roku došlo je moje prvo gostovanje u Ljubljani, u kojoj sam poslije izvjesnog vremena bila angažovana kao prvakinja te opere, a zatim i prvo gostovanje u Njemačkoj s jednim od najpoznatijih režisera na svijetu, Jurijem Ljubimovom. Mogla bih vam danima pričati o tom čovjeku, našim šetnjama po parku i o tome šta sam sve naučila od tog velikog umjetnika. Bila mi je čast a i velika sreća da sam doživjela tako nešto. Karijeru sam nastavila u Ljubljanskoj operi, a kako je Ljubljana na jako dobroj poziciji tako sam počela da gostujem u skoro svim evropskim zemljama, a naročito u Švicarskoj i Italiji. Ako me pitate koju predstavu pamtim, rekla bih vam „Nabucco“ na festivalu u Oderzzu, na otvorenoj sceni pred deset hiljada ljudi. Pjevala sam ulogu Abigaille (ultradramska rola za koju je legendarna Maria Callas govorila da je “zemljotres za glas”). Ta uloga je ona koja me prati i karakteriše kroz cijelu karijeru. Imala sam sreću da sam u Ljubljani upoznala dvije osobe koje su me spremile tehnički i interpretativno za najteži dramski repertoar i njima sam zahvalna što sam postala operska primadona. Prva je Alenka Dernač-Bunta, moja vokalna pedagoginja, koja je bukvalno posvetila sve svoje vrijeme i znanje da bih mogla da opstanem u tom svijetu i s kojom još uvijek imam najbolje odnose. Druga osoba je bio Loris Voltolini, maestro izuzetnih kvaliteta koji je sa mnom radio isključivo interpretaciju uloga. Nakon tri godine angažmana u Ljubljani odlučila sam da se preselim u Grčku i osnujem porodicu, moj ponos, te da nastavim karijeru u Atinskoj operi s ulogama kao sto su Tosca, Fedora, Elvira, Madallena, Abigaille… I s još puno uloga i koncerata u prekrasnim prostorima kao što je Platonova akademija u Atini ili Atinska lirska scena, kao i manje scene na prekrasnim grčkim ostrvima.

Je li sistem rada u grčkoj operi drugačiji u poređenju s operom u Bosni i Hercegovini, i kakva je vaša pozicija u njoj?

Grčka opera ima sistem rada kao mnoge druge opere širom svijeta, vrlo malo pjevača ima stalni angažman, angažuju umjetnike prema repertoaru, znači po potrebi. Zbog toga sam prihvatila mjesto profesora na Atinskom konzervatoriju, ako u nekom periodu ne bih imala predstave da budem ekonomski situirana. Inače, opera kao opera, svaka ima svoje dirigente, neke jako dobre, neke malo manje dobre, ali svi smo ljudi, svi imamo da damo nešto dobro, svi se trudimo i svi imamo svoje mjesto pod ovim divnim nebom koje nas pokriva. Uvijek sam govorila da su glasovi kao hrana, nekome se sviđa ljuto, nekome slatko… Ja sam imala tu sreću da se moj glas sviđao dirigentima, tako da se ne sjećam da nekad nisam prošla neku audiciju. Dobila sam dosta prvih nagrada na internacionalnim takmičenjima mladih pjevača, ali i meni jako važnu nagradu UNESCO grada Atine za ciklus pjesama “Mare”, talentovanog grčkog kompozitora Titosa Georgiadisa. Od grčkog operskog repertoara meni se najviše sviđa opera „Rhea“ Spyrosa Samarasa, u kojoj se izvodi i Olimpijska himna koju je on komponovao, te neke opere staro grčkog sadržaja, kao što je „Aleksandar Veliki” J. Benakisa! Šteta je što ljudi ne znaju grčki jezik, jezik na kojem su napisana velika djela…

Atina ima najbolju klimu na svijetu, tako da je raj za pjevače. Osim toga, more je moja velika Ijubav, dugo sam bila članica sarajevskog ronilačkog kluba, a u Grčkoj sam u moru skoro cijelu godinu, pa su mi zaprijetili da će me izbaciti s FB-a ako nastavim stavljati slike s kupanja u novembru ili februaru (smijeh). Život u Atini, i pored ekonomske krize za koju ste sigurno čuli, za mene i moj način života je kao san. Bez tate sam ostala prije dvije godine, a dosta mi nedostaju i moje divne sestrice i mama, ali se viđamo ili u Grčkoj u ljetnom periodu ili u Kanadi ili Americi, gdje one žive.

Kakva su vaša sjećanja i emocije na gala koncert 2016. godine povodom 70 godina postojanja i rada Sarajevske opere u kojoj smo imali priliku čuti i vidjeti velika imena iz svijeta opere?

Gala koncert… Jasmin Bašić je genije koji se sjetio da napravi proslavu koja će ostati u istoriji pozorišta. Svaki lik posebna sjećanja… Ja ću početi od onih koji su mi nedostajali. Moj partner s kojim sam pjevala sve uloge Avdo Beganović, naša solistica s kojom sam pjevala svoju prvu ulogu i koja me podržavala od mojih prvih stopa Paša Gackić, koja je tada zbog zdravstvenih razloga bila u bolnici, moje kolegice solistice Noris Mulabdić i Fazila Uglješa, legenda Sarajevske opere Miroslav Homen, koji je takođe odsustvovao zbog bolesti… Nedostajali su mi puno u toj prekrasnoj slici koju sam imala pred očima. Kakav osjećaj! Kakav koncert! Kakva priprema od strane sjajnih dirigenata Vučića, Bomoštara. Druženje s dragim osobama solistima, horom i orkestrom… Svim onim „nevidljivim“ ljudima iza scene s kojima smo sarađivali toliko godina. Sretna sam i čast mi je bilo učestvovati na takvoj proslavi koja će se pamtiti godinama.

Za kraj, ne manje interesantno, a vezano za vas. Kao studentica svirali ste klavijature u kultnoj sarajevskoj grupi Elvis J. Kurtovich?

Elvis J. Kurtovich i ja… Kakvo ludilo, kakvi derneci, kakva putovanja… i koncerti s mojom koševskom rajom! Sva naša raja s Koševa okupljala se u Ijetnim večerima uglavnom ispred drugog nebodera, gdje sam živjela, i satima smo sjedili i smijali se, tamo su se rađale i prve simpatije… I naravno, pjevalo se i sviralo do kasno u noć. Bilo je vrlo interesantno da se nikada niko od komšija nije bunio zbog buke, sve to mi sada izgleda kao neprocjenjiva vrijednost našeg komšiluka. lz te naše faze rodile su se dvije muzičke grupe: Elvis J. Kurtovich (u kojoj sam svirala klavijature) i Zabranjeno pušenje! Ista raja, ista filozofija, dvije grupe jedna duša. Tih nekoliko godina mog života bilo je nešto što se ne zaboravlja. New primitivs band… Svi smo imali “narodna“ imena. Ja sam bila Sutka. Postoji jedna pjesma o meni u kojoj je sve tačno objašnjeno. Jedina greška je kad se spominje moj muž jer piše da je niži od mene, a puno je viši. (smijeh) Ali u to vrijeme se desila i jedna velika tragedija… Moj naj-naj jaran Zijo poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Sjećam se kao da je bilo danas, bila sam na nekom koncertu susreta raznih umjetnosti na Bjelašnici kada sam čula za tu tragičnu vijest… Ne mogu ni da pričam o tome koliko mi je teško! Otprilike pola godine prije te nesreće prestala sam da sviram zbog početka moje ozbiljne pjevačke karijere. Oboje nije moglo ni u ludilu, pjevanje zahtijeva strašnu disciplinu!