Slaviša Mašić, režiser i vizionar: Atelje Figure – kulturni bastion Sarajeva

Razgovarala: Elma Hodžić

Slaviša Mašić – režiser, vizionar, poeta. Čovjek s kojim satima možete pričati o umjetnosti i kulturi, i naprosto uživati u razgovoru, što je, priznaćete, danas rijetkost. Na bogatom profesionalnom putu je djelovao na televiziji, u eksperimentalnom filmu, bavio se fotografijom, pisao poeziju. Redovan je gost kulturnih događaja u Sarajevu. Rekla bih, ozbiljan konzument umjetnosti, ali me strah da se ne naljuti. Tako smo nekako i započeli drugarstvo – mojim oprezom, njegovim strogim pogledom, par pozdrava i replika o Stendalu (čini mi se). Iako formalno u penziji, produktivniji je od većine profesionalno aktivnih kulturnjaka. U Ateljeu Figure, prostoru kojeg je imenovao i oblikovao, neumorno stvara i predstavlja najrazličitije programe. Trebao bi mi ozbiljan prostor/vrijeme da iskažem oduševljenje prema viziji i nesebičnom zalaganju Slaviše Mašića da pomogne umjetnicima da se izraze, a nama, publici, da uz pomoć umjetnosti lakše podnesemo ili bolje razumijemo život. Od pozivnice koju slobodno možemo čitati kao komad dobre poezije do virtuoznog režiranja događaja – sve je u Figurama jedinstveno. Jedino u Figurama je umjetnost toliko isprepletena sama sa sobom i sa čovjekom da tu simbiozu ne možemo nikako uprostiti i prekinuti. Umjetnost je, figurativno rečeno, život.

 

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki: A kto su te, šta su te Figure?

Figure, one s kojima trošim vrijeme, uglavnom su pijuni. Svi smo pijuni, to smo što smo, pješaci kud ćeš više, bolje. Pijuni u šahu imaju tu perspektivu da se prometnu u nešto drugo, ipak i u životu ima onih koje talenat izdvoji pa ih možemo zvati i kraljevi, kraljice, a zovemo ih figurama (nasuprot nazvanim topovima i konjima, iako konjima ništa ne fali). Naziv Ateljea Figure, nekako je nastavak TV serijala Figure.

U serijalu su na BHRT/BHT1 realizovane 64 emisije, baš koliko je i šahovskih polja, u kojima su akteri bili figure, istaknuti poznati i pozitivni kreativci, a razgovor s njima su vodili poznavoci teme i djela, dakle ne baš novinari, bili su to i pisci, glumci, reditelji… oni su bili ravnopravni u razgovoru, a i na šahovskoj ploči, a dio emisije je da se i šah zaigra. Jedno od pravila serijala je da se niko ne obraća gledaocima, i da je to kao intiman razgovor, a kamere zuje okolo i proviruju kroz otvore, prozorčiće scenografije (scenograf Dino Sadžak) u intimu i filozofiju. Serijal nije prihvaćen na prvu (da se radi), ali imao sam podršku Nenada Veličkovića u konstrukciji, a upornost i moja tvrdoglavost su ipak izgurali svoje. Gradeći ovaj serijal i kao autor i kao reditelj imao sam u startu namjeru nazvati ga pijuni crni i bijeli. Kako ništa nije crno-bijelo, pronašao sam naziv koji ne sugeriše suprotstavljene stavove.

Kako su nastale Figure? Kulturnjaci imaju običaj reći da su Figure, kako za koga, komad prosanjanog ili nedosanjanog svijeta. Nekom Menhetn, nekom Monmartr, nekom Indija, nekom najljepše od Sarajeva. Šta su Figure za Vas – što ste ih baš oblikovali tako kako izgledaju?

A  Atelje Figure, kažeš najljepše od Sarajeva, em je ljepota inače precijenjena, em nam Sarajevo nije okvir. Programi koje radimo nemaju gradske granice pa ni neke druge, valjda je to karakteristika kulture i umjetnosti u njoj – univerzalnost. Niz je autora iz svijeta, još više Sarajlija rodom a sad rasutih po planeti, koji su našli svoje trenutke i donekle satisfakciju u Ateljeu. A Figure su nastale u prostoru, u privatnom stanu moje porodice, koji je bio zanimljiv i po položaju, a i po tome što je to bila ljetna rezidencija bivšeg gazde (prije Drugog rata), koji je imao više kuća u gradu, a ovdje je, vjerujem, održavao i koktele i balove. Između ratova služio je za nagurano stanovanje, više porodica, Mašići su opstali, stan otkupili. A onda je 1992. kreirala scenografiju, sve je izgorilo, nebo se zaplavilo tamo gdje je bio oslikan plafon. Ipak, kuća je donekle obnovljena, tako da izvana blista, secesija, a za unutrašnjost, trebalo je i hrabrosti i ideje da se zadrže ogoljene cigle i da se ono što je po mojoj mašti kako ga je (a iako nije) koristio primarni vlasnik, da se nekako nastavi, i programi su počeli. Ima tu logike, sestra (Vesna) mi je vrsna glumica, njen muž (Josip) isto tako, imao sam podršku – a reditelj živi u meni. Ambijent je to inspirativan, treba ga koristiti, ne pitam šta košta, a košta. Prostor se počeo puniti, neko je želio da njegova violina bude tu, kupim klavir, neko je donio trubu, gitaru, balalajku, kupim razglas, slikari vole da tu imaju sliku na zidu, neko donese ćilim, kupim drugi, treći, stolice kupim… stvari se gomilaju, ali još uvijek nalaze mjesto, puni se duša.

Ima u Figurama poseban bonton. Možemo li progovoriti koju i o tome? Ko je ko, rečeno figurativno? Yesterday i tako to.

Ko dolazi na programe zna da je ta pjesma uvijek početak programa, to je i znak da se žamor smiri. U početku Yesterday je bila tu s namjerom da jedino ona govori o prošlom, to jest da se bavimo sadašnjicom ili neposrednom budućnosti. To je jedna od najizvođenijih pjesama u svijetu, zanimljivo je i to da nam je, kad je gostovala i imala koncert u Figurama, Dana Gillespie (London, više od 70 solo albuma) ispričala kako je prisustvovala nastanku pjesme, i kako je Paul najprije imao muziku, a riječi su nadolazile. Priznajem, sve je više tema i godišnjica gdje to Yesterday itekako ima bukvalnu funkciju.

On što ne volimo kad se izgovara na sceni, to su riječi zahvale, pa i one izvini, oprosti, nekako nam (mi) je  to licemjerno, čovjek koji zahvaljuje troši samo riječi, a ipak čini određenu distancu u kontaktima, ponešto ne treba govoriti, lica sve kažu, osmijesi.

A razgovor i druženje (po receptu Damira Nikšića) su nam vrlo bitni i uvijek ostavljamo vremena za te aktivnosti poslije programa, a uspijevamo obezbijediti i ketering, ugodnije je šta god ko mislio. Često mi kažu da neki dolaze samo da pojedu i popiju, divno, ako im treba, neka ih.

Napominjem da su i ulaz i ketering uvijek besplatni (kao u onom Nuićevom filmu Sve džaba), a za svaki događaj kreiramo i plakat (ne znam više gdje ću s njima) i flajere. Ne pitaš, a ostvarili smo više od 430 događaja, u četrnaestoj godini smo funkcionisanja.

Godine djelovanja u polju televizije su ostavile na Vama trag: svaki događaj je virtuozno režiran. Šta je za Vas dobra režija?

Odgovor je jednostavan, režija je uticaj na suštinu. U većini događaja u Figurama nastojim da zaboravim profesiju u korist spontanosti, ipak omakne se u korist aktera, da dođe do izražaja, na svoje. U Ateljeu je dosta toga i snimano (spotovi, filmovi, emisije), to ne režiram, prisutan sam kao domaćin i suzdržavam se da dam neki savjet, uputstvo, ideju dok se snima, ne bih da smetam – a nije lako zakočiti se.

Ono što je jako važno, a nismo o tome ni slova prozborili, da gotovo uvijek na istom mjestu spajamo uglavnom dva događaja iz različitih kulturnih oblasti, na temelju različitih oblika umjetnosti. Ne mogu se desiti promocija knjige ili likovna izložba ili projekcija filma bez da je muzikom začinimo, i to kvalitetnom, onom koja je u temi, ili je po izboru aktera, figura, ili je inspirisana djelom (i to je neka režija). Tu muziku ne zovemo intermezzom, bitna je pa je zovemo extermezzom. Uz koncerte najčešće imam i extermezza poezije, ili izložbe.

Postoje i oni događaji ni iz čega, koje u potpunosti kreiram, slatki zalogaji, kao što je recimo Izložba praznih ramova (Sead Žiga), ili Izložba plakata iz Ateljea Figure, ili priča o gostima koji su bili u serijalu Figure, sjećanja (Sidran, Ibrišim) i omaži, ali ove godine planiram emitovati mobitel sataraš, projekciju kratkih snimaka načinjenih amaterski iz niza prethodnih događaja, valja to sakupiti.

Još teže: šta je, po Slaviši Mašiću, dobra umjetnost? Ovo je prostor da progovorimo o svemu pomalo: šta slušate, o čemu pišete, o čemu maštate?

Dobra umjetnost, umjetnost je tako velika riječ, pojam, pa ga izbjegavam koristiti, da, mnogo toga je formiralo moj karakter. Prije svega, filmovi. Ali na filmu je sada umjetnosti ponajmanje, umjetnost filma se utopila u pričanju priča, drama, scenario je prevladao, ne volim filmove koji se mogu prepričati. Film ima svoj jezik, treba da govori najviše slikom, sve drugo (muzika, ton) je nadgradnja. U novijim ostvarenjima, kad naiđem na takav pristup, gle moje sreće. Dodam ih na spisak na kojem su Fellini, Welles, Kurosawa, Bertolucci, Tarkovsky, Bergman, Forman, Fon Trier, Polanski, Menzel, Kieslowski, Danisov Pakao, ah da, da ne zaboravim još Mimicu, Zafranovića, Petrovića, Karanovića, Nikolića, Šijana, Đorđevića, Pavlovića, Čengića, Idrizovića, Matića, Jasmilu, recite mi šta sam, koga sam zaboravio.

Ne volim dva puta gledati isti sadržaj, isti film, ode dragocjeno vrijeme, ali neke filmove ovih autora bih rado ponovio.

A umjetnost, eto je opet na vratima definisanja, svaki napor da se nešto napravi treba cijeniti, kaže i likovnjak Zoran T. Živković, a svojim radovima Jusuf Hadžifejzović, ipak posebno zadovoljstvo čini prepoznavanje nekog djela umjetničkim i svrstavanje u ladicu sopstvenog izbora bez obzira na mišljenje okoline. Volim i da parafraziram Ismara, za njega nije umjetnost ako radi nešto što zna da radi, što je naučio i izučio, već kad napravi nešto što izmiče pravilima i iznenadi ga.

Evo, poznavao sam i niz likovnih umjetnika, o nekima sam radio i emisije i izložbe u Ateljeu, koji su uticali na mene kako svojom kreativnom snagom – a bili su posebni, figure, giganti – tako i svojom ljudskošću: Tahirović, Hozo, Obralić, Mikulić, Nevjestić su uži izbor, a nema ih, po riječima mog Nesima, u bijelim su prostranstvima.

A mlađi, za njih ima (ako imam) vremena za programe u Figurama.

Treba reći i da je u Ateljeu promovirano više od 70 knjiga, a spisak onih koji su govorili, kao promotori, recenzenti, kritičari proteže se na nekoliko strana, gdje bi to stalo. U mladosti sam čitao, gutao literaturu, to se s vremenom bitno promijenilo (naočale za čitanje smetaju, u njima se skupljaju mrvice i fleke od obroka, muka živa), ali uvijek nastojim da pročitam knjigu koja se promovira, pa i dok sam režirao na TV, jednostavno sam morao pročitati knjigu o kojoj je riječ.

Ako pitaš da li je to pomoglo, ne pitaj, znaćeš.

Pravi li se u Figurama godišnji kulturni plan i program ili ima neka drugačija logika po kojoj se urede stvari? Šta se novo kuha u Figurama?

Htjeli ili ne plan se pravi, jer konkursi za sufinasiranje to zahtijevaju. Često razmišljam da odustanem od tih konkursa, ali valja živjeti, zahtjevni su a berba skromna. Na primjer, na jednom prošlogodišnjem konkursu dobili smo 1000 KM, a ostvarili 18 događaja. Prijava nešto košta, pravdanje odnese oko pola te sume, dakle ni 100 KM nismo dobili po događaju, a pravilo kaže da treba staviti logo na plakat, pa i onaj ko bi nastupio besplatno, kad vidi logo, misli – eto novca, gdje sam tu ja. A ta pomoć je otprilike dovoljna za štampanje plakata (pamtim bolja vremena).

Projekat za ovu godinu nazvali smo Krugovi. Već su se održala tri koncerta sjećanja na ZOI ‘84, uz snimke od prije 40 godina, u krugovima su se našli i oni koji su bili u emisiji Figure, koje reemitujemo s razlogom, kao sjećanja i na Sidrana i na Ibrišimovića. Sidran je govorio, ko nema smisla za muziku i za šalu, nema šta tražiti u književnosti. Na ovom događaju njegova kći Miranda će čitati priču koju je njoj napisao, a Violeta treba da svira muziku koju je napisao njen tata Avdo. Abdulah i Avdo.

Spadate u endeme koji obilaze kulturne programe u Sarajevu, a sa posebnom strašću govorite o filmskoj umjetnosti. Šta mislite zašto nam je kultura važna?

Naravno da nam je važna, hrani duh, dušu, poetična je. Sve drugo u ovim našim nevjerovatnim, neobjašnjivim, a tako dragocjenim životima prozaično je. Od onih sam koji se realizuju kroz kulturu, koji na javi sanjaju i više znaju od onih koji u snu sanjaju (Edgar Alan Poe), i koji se sklanjaju od dnevne politike, sve dok ne uzavrije.

Evo nas opet kod filma, da, nekada, eh nekada sam radio filmove, nazovimo ih eksperimentalnim, po karakteru su amaterski, bez novca, sve sam. E sad bi trebalo plasirati riječ dvije o priznanjima i nagradama, a bilo ih je, i za alternativni film i za filmove, i onih internacionalnih za TV programe i za poeziju i za fotografije, ali šta s njima, mislim da su negdje naslagane u jednoj od onih desetak sehara u Figurama, ne znam ni u kojoj, naslagane i zaboravljene, reći ću jedino zaboravu potrebne, prašini. Prah smo, zvjezdani ili ne…

A muzika preživi, od one uživo izvedene u Figurama: Joan Baez, Dana Gillespie, Sarajevska Kosa, Karamazov, Violeta, Sunday Story, Konvoj, Halka, Vučina, Likić, Imamović… Ma previše je toga za nabrajanje, važno nam je ono pravilo da se s nosača zvuka u Ateljeu radi atmosfere prije i poslije događaja vrti isključivo muzika s originalnih CD-ova. Ako već izvođače ne možemo platiti, barem da ih na ovaj način ispoštujemo.  A u samoći, ako sam razumio pitanje, za svoju dušu alternativni rock mi je na prvom mjestu – Hendrix, Moody Blues, Pink Floyd, Genesis, Led Zeppelin, Coldplay, Muse, ali dragi su mi i Bach, i Beethoven sve više, i Piazzola, posebno Ravell. A i u jazzu i u sevdahu znam uživati, isključivo uživo.

I na kraju, važno mi je ako me ko pita, da dok gledam TV programe i filmove koje sam radio prije ihahaj, više od deset godina, da ti programi i danas funkcionišu, svježi su, unatoč patini. Ponekad se i iznenadim kad vidim neka rediteljska rješenja na koja sam zaboravio, Mašiću, dobro ti je ovo, vrijedilo je a prašina.