Razgovarala: Elma Hodžić

Senadin Musabegović rođen je u Sarajevu 1970. godine. Od 1990. do 1993. godine studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a godine 1995. studij nastavlja na Sienskom univerzitetu u Italiji gdje je 1999. godine diplomirao političku filozofiju. U Firenci završava doktorski studij. Tokom studija pohađao je nastavu i na New York University i boravio na London School of Economics kao gost istraživač. Kao vanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu drži nastavu na Katedri za historiju umjetnosti iz oblasti teorije kulture i vizuelne umjetnosti. Autor je nekoliko knjiga, a njegova djela prevedena su na poljski, italijanski, engleski, francuski, švedski, arapski, turski, mađarski i španski jezik.

Senadina Musabegovića sam prvo upoznala kao univerzitetskog profesora na Katedri za historiju umjetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Tokom studija, profesor Musabegović je pred našom klasom otvarao različite teme, u širokom spektru predmeta koje je predavao i izučavao: od teorije umjetnosti do filmologije. Zahvaljujući predavanjima profesora Musabegovića započela sam procese iščitavanja slika, vizualiziranja poezije – a negdje se nakon studija ispitna nervoza oko kompleksne filmologije pretvorila u nasladu dekodiranja filmskog jezika. Vremenom sam otkrila da profesor Musabegović piše eseje, poeziju, a njegova promišljanja o povezanosti umjetnosti i rata kroz knjigu “Rat – konstitucija totalitarnog tijela” koristim, takoreći, kao udžbenik.

Povod razgovora sa Senadinom Musabegovićem je nova knjiga, projekat koji će ubrzo biti predstavljen pod okriljem izdavačke kuće Buybook.

Važnost interdisciplinarnog pristupa

Kako je najbolje predstaviti oblast u kojoj Vi djelujete?

Ja sam pjesnik, koji se bavi akademskim radom. To moje kreativno iskustvo pjesništva mi je dosta pomagalo dok sam se bavio teorijskim radom. U stvari, moja tema je da se bavim tijelom u ratu – kroz naučni rad, kroz poeziju. Tako ja povezujem naučni i kreativni rad.

Kako je krenula Vaša povezanost sa humanističkim naukama? Zašto ste se odlučili da upravo kultura bude polje na kojem ćete djelovati?

Mogu reći da je moj pristup interdisciplinaran. Prije rata sam izlazio u kafanu Zvono. Tu je bio Saša Bukvić, Semezdin Mehmedinović… mnogi umjetnici. Tamo sam se družio sa slikarima, ljudima koji su gledali filmove, bavili se raznim kreativnim stvarima. Moje traženje je bilo da vidim kako mi je najprirodnije govoriti. Kroz poeziju sam govorio o principu fotografije, a zanimanje o filmu sam preinačio u prozu. Uvijek sam se bavio interdisciplinarnim žanrovima. Bavio sam se i filozofijom i nastojao sam kroz filozofiju da pomirim principe umjetnosti. Uvijek su mi bili zanimljivi filozofi kao što su Kierkegaard i Kant koji su, u neku ruku, bili umjetnici.

Na tragu filozofije umjetnosti

Kako Vi definirate umjetnost?

E, to bi bilo preopširno za odgovoriti… Govoriću o tome kako ja vidim svoju poetiku. Moja poetika se bavi fragmentarnim tijelom, tijelom koje je rasuto. Tu fragmentarnost sam nastojao da pomirim raznim žanrovima. To je ujedno moje nastojanje da kroz poeziju izrazim neki životni princip, nešto što se dešavalo u našem životu, čega nismo bili svjesni ili što smo potisnuli – kako bi se to aktiviralo. Umjetnost govori, dakle, o nekim životima, o nekim mogućnostima koje se nisu desile, a mogle su se desiti. I dio su nas.

Foto: Milomir Kovačević Strašni

O porijeklu savremenog nihilizma

Kako je rat utisnut u Vaš poetski izraz?

S jedne strane, mene zanima lično iskustvo… ili kako rat otvara traume koje su nam bile utisnute u nekoj našoj prošlosti, a da toga nismo svjesni. Neka drama u ljudskoj percepciji, u doživljaju sebe. Mi ne znamo zašto se to dešava, a desilo se. Rat je omogućio da nam naše patnje budu vidljive, jasne, precizne. Tada, u ratu, imao sam jednu fascinaciju. Ljudska lica su bila čista, otvarala su se, jasno su izražavala sebe za vrijeme rata. Ne trebaš da dođeš do jednog sloja da vidiš šta je ispod lica, već se sve jasno iščitava i jasno izražava u ratu. E, to je bilo moje iskustvo opsade: s jedne strane užasi i ubijanje, a kroz sve to se dešava i neka snažna povezanost sa životom. Život vrvi sa svih strana. I tvoj zadatak i imperativ jeste da tu iskru života uhvatiš, da je artikulišeš, da te ona pokrene i da se prepoznaš u njoj. U teorijskom radu, to je bio problem jer sam prepoznao kako neki sistem gradi sliku i predstavu o ratu. Za mene je bilo fascinantno da istražujem Prvi svjetski rat koji je bio jedna sveopšta Evropska klaonica. Tu je došlo do međusobnog ubijanja i istrebljivanja kroz koje se depersonalizira Drugi. Zanimljivo je istraživati pojedine engleske pjesnike koji su vjerovali da će kroz rat otkriti muške vrijednosti, novog sebe… Bili su ratnički raspoloženi, pa su otkrili da je Prvi svjetski rat jedna besmislena klaonica u kojoj se ljudi koriste na nivou statistike, a da se neprijatelj depersonalizira. Da tu ničega nema junačkog i da se tehnika i nauka, za koju se vjerovalo da će dovesti do emancipacije, koriste za eliminaciju samog života. To je neka klica savremenog nihilizma, koju prepoznajem i koju živimo i danas.

Dotakli smo se važne teme. To je uloga i pozicija umjetnika na etičkom nivou u procesima kreiranja slike pojavne stvarnosti i javnog mnijenja. Koliko je važna etička dimenzija umjetnosti?

U neku ruku jeste važna, ali ne trebamo ni idealizirati. Mnogi umjetnici nisu bili moralni. Tu su brojni pisci koji su podržavali fašizam ili su imali predrasude prema drugim ljudima. Umjetnost je bitna jer ima potencijal da otvori perspektivu iskustava koja su ostala nezamijećena. Nama historijski fakti ne mogu otvoriti ponore ljudskog iskustva kao što to može umjetnost. Sartre se svojevremeno pitao da li da mladi čovjek ode u pokret otpora ili da se brine o svojoj majci. I jedna i druga odluka će biti napravljene nauštrb druge. Ostaviće drugove ili će mu majka umrijeti u samoći. Ovaj primjer dobro pokazuje kako je čovjek često ukliješten u drami odlučivanja. Šta možemo? Možemo da osvijestimo to iskustvo. Možemo da osvijetlimo kroz umjetnost sve te životne mogućnosti i čovjekovu poziciju unutar njih. Kada se osvijesti užas rata i užas stradanja kao što je to uradio Goya kroz sliku “Treći maj 1808. godine”, pokazuje se dubina nasilja – a onda se stvara mogućnost prihvatanja svijeta.

Kakva iskustva nosite iz akademskog svijeta – kakav je rad sa studentima? Zašto su nam univerziteti važni? Čini mi se da se sve češće dešava sistemska dekadencija humanističkih nauka. Imate li neki komentar o tome?

To ste apsolutno u pravu. Administracija pobjeđuje, a birokratija postaje dominantna nad slobodnim mišljenjem. Aplikacije, ankete, statistike… dominiraju nad kreativnim zapažanjima. Gubi se harizmatski uticaj nauke.

A što se tiče mog profesorskog rada, to najbolje Vi možete da kažete kao moja studentica.

Odsutno tijelo moći

Možda da se opet vratimo na književnost. Pišete li?

Uskoro treba da izađe moja nova, četvrta teorijska knjiga. Prva knjiga je bila “Rat – konstitucija totalitarnog tijela”, pa onda “Umiruće tijelo politike”. Tu je i knjiga “Sado – društvena stvarnost u estetici slike”, koja govori o teorijskoj i estetskoj misli mog oca, Sadudina Musabegovića. Moja nova knjiga pod nazivom “Odsutno tijelo moći” izaći će u izdavačkoj kući Buybook.

O čemu govori knjiga?

Između ostalog, govori o iskustvu Bosne. Knjiga analizira kako je iskustvo Bosne povezano sa političkim, svjetskim iskustvima. Bosna je uvijek bila simbol raskrsnice i susreta kultura – ali je uvijek imala nešto svoje. Imala je nešto specifično, neki svoj idiom. Kako je Jugoslavija išla prema sistemu nesvrstanih, Bosna prema mom mišljenju postaje simbol poveznice između civilizacija.

Kako, prema Vašem mišljenju, muzeji kao baštinske institucije mogu pomoći boljem razumijevanju savremenosti?

Naš problem je što se sistematski uništavaju muzeji i galerije. Sve ono što govori o kulturnoj tradiciji i kontinuitetu se urušava. Nema se sluha za muzeje jer su muzeji podsjetnici na zajedničku prošlost, koja se pokušava reducirati. Muzeji su danas pod naporom da trebaju biti samofinasirajući i profitabilni. Muzej predstavlja opšte dobro i ne može biti samofinasirajući.

Član ste PEN-a – koliko je važno da kultura pruža, pa i kroz strukovne organizacije, otpor destrukciji?

Nedavno je PEN organizirao čitanje poezije palestinskih autora. Mi iz Bosne smo prošli slična iskustva, pa možemo razumjeti i reagovati.

Možete li nam za kraj preporučiti neku knjigu za čitanje?

Ja sada čitam klasike. Ponovo čitam Isaka Samokovliju. Mislim da je on veliki pisac. Ponovo čitam Semezdina Mehmedinovića, Andrića. Neki dan sam govorio o knjizi Jasne Šamić. Čitam i govorim o Vešoviću i Karahasanu. “Knjiga vrtova” Dževada Karahasana je jedna od najljepših knjiga eseja napisana na našem jeziku.

Zašto nam je važna interdisciplinarnost i možemo li je primijeniti u svakodnevnom životu?

Ako se bavimo historijom umjetnosti, moramo poznavati literaturu, poeziju, film… Moramo dobro razumijevati veze između medija i analizirati politički i društveni kontekst. To razumijevanje nam može pomoći da bolje osjetimo trenutak u kojem živimo.