Ponavljamo kolumnu našeg dopisnika, Arhiviste Džedajskog vijeća, koja donosi javnosti manje poznate dokumente iz bujne historije naših naroda i narodnosti, spašavajući od zaborava drevne priče, dokumente i dnevnike, doprinoseći pomirenju nas sa nama samima.

Piše: Saša Madacki
Ilustracija: Aleksandra Nina Knežević

Ideja za tekst o fizici elementarnih čestica rodila se dok sam čistio tavan, sjetivši se da kuću nisam dugo redio, i u mnoštvu starih odbačenih stvari nađoh jedan predmet, prašnjav ali drag. Bio je to neobjavljeni rukopis mog dede o kvantnoj prirodi Balkana. Kako je Milena već bila otišla na posao, a ostavila je poruku da se neće vratiti do pola šest, odlučih da u tišini dana i tavana prelistam taj davno zaboravljeni rukopis. Na starom požutjelom papiru zabilježene su bile priče o našoj prirodi.

Dok je cijeli svijet drevne 1964. godine bio fasciniran teorijom o postojanju Higsovog bozona, malog prcvoljka koji je trebao da objasni svemir, u jednoj laboratoriji na brdovitom Balkanu, mala grupa naučnika dizajnirala je zanimljiv eksperiment. Naime, oni nisu vjerovali da su čestice manje od atoma bitne za razumijevanje svijeta. U njihovom modelu jugoton se smatrao nedjeljivom česticom. Jugoton je tvorio sve što je bilo bitno: fabrike i radnike, učitelje i  škole, vojnike  i rudare, i ratare i pastire uz frulicu kad zasvira, ukratko sve. Jedina čestica uz jugoton koja se smatrala gradivnom je titozon.

Jugoton je bio u privlačnoj sili s titozonom i predstavljao je standardni model. U tom prilično izolovanom polju, vođeni jakim i slabim nuklearnim silama, jugotoni su voljeli svoje rijeke i gore, svoje šume, polja i more, svoje ljude ponosne. To vrlo zanimljivo polje stvoreno je u velikom prasku za kojeg kažu: borba te je naša rodila, radnička te ruka stvorila. Jugotoni su živjeli sretno i kružili jedni oko drugih, stupali u interakcije jedni s drugima stvarajući začudne molekule (u kojima nije bilo slobodnih radikala): samoupravne interesne zajednice, saveze socijalističkog radnog naroda, štafetu, vegetu, negro bombone i Zdravka Čolića.

Vrlo ponosna na svoj laboratorijski rad, mala mala grupa naučnika uspavala se uz pjesmu laboratorija nam mala, al’ je institut velik’, uz nadu da će unutar svoja četiri zida mirno dočekati penziju. No, ne lezi vraže. U uspavanosti su zaboravili zalijevati biljku koju su trebali čuvati kao zjenicu oka svoga, kako im je to običavao govoriti Prvi upravnik, a koja je služila sintezi bratstva i jedinstva. Kako je krenula da vene, na institutu dolazi do promjena. Nova uprava, smanjen budžet, tenzije među uposlenima, gradnja novih postrojenja se ukida, novih molekula nije bilo. U takav tek probuđeni krmeljavi skup, dolazi novi upravnik, izdaleka neki svijet, za njih tuđ’.

Novi upravnik sa Univerziteta u Preepysdeeni, dr Freeman Nicefucker, najavljuje reforme. Odmah je priprijetio pitomoj skupini odjeljenja za atomsku fiziku da moraju odustati od nedjeljivosti jugotona i aktivirati rad na hadronskom sudaraču. Pokušali su mu objasniti da su njihova jedinjenja stabilna s povoljnim odnosom jakih i slabih nuklearnih sila, da Zdravko Čolić pjeva istim žarom kao i kad su ga sintetizirali, da rosno cvijeće ima isti miris kao nekad – te čemu sad te novotarije kad nemaju smisla. Il’ sudarač – il’ nek se kupe u materinu, bio je jasan Freeman.

Neki su otišli odmah, neki su uzeli godišnji odmor pa će onda, a oni s kreditom za vratom su ostali. Otišli su u garažu, skinuli ceradu s brako prikolice na kojoj je stajala zaboravljena komandna tabla hadronskog sudarača. Jedva su našli kablove. Skopčali su šta se skopčali dalo, ubacili jugotone u tunel. Freeman lično je uključio glavnu sklopku. Mala, sad još manja grupa naučnika, pratila je mjerne instrumente i suzu puštala dok su im se pred očima rađale nove, do tada nepoznate čestice: makedozoni, montenegrozoni, albozoni, krozoni, srbozoni, bošnjozoni i slovenozoni.

Iako uplakani, bili su začuđeni kako je slovenozon brzo napustio sve do tada predviđene putanje i otisnuo se u osmu dimenziju. Da je samo malo duže vibrirao u devetoj dimenziji, potvrdila bi se teorija struna. Suze su prestale teći kad su vidjeli malu, mirnu, skoro nepokretnu česticu kako se rotira oko sebe i ne proizvodi nikakve sile – ništa – elem, nazočili su stvaranju čestice montenegrozona, koja je odmah dobila naziv lijena čestica.

Vijest o eksperimentu procurila je u javnost, i Freeman je bio prisiljen pojaviti se na press konferenciji. Hladan, kakav je i bio, mater mu njegovu, počeo je izjavu rečenicom Pre šest vekova Srbija je ovde, na polju Kosovu, branila sebe. Ali je branila i Evropu. Novinari su bili u čudu, a jedan od njegovih bliskih saradnika mu je došapnuo Pogrešan govor, upravniče, na šta je on, nakašljavši se, rekao da je eksperiment u kontroliranom okruženju i da se ništa neće desiti. Na pitanje novinara, da li se ovim rizikuje otvaranje crne rupe, negirao je takvu mogućnost. Iako su sva mjerenja laboratorija širom svijeta registrovala pomake u očitanjima, uredno ih je opovrgavao.

Istina je nešto drugačija.

Formirano je Dejtonsko polje. Polje vrlo jakih odbojnih sila koje su onemogućavale interakciju novootkrivenih elementarnih čestica. Kako god bi se približile jedne drugima, vratile bi se u svoju volšebno zacrtanu putanju. No, tu nije kraj. Ono što je mala, do sada najmanja, grupa naučnika prešutila je pojava nove čestice, jako male, ali s potencijalom. Kružila je mirno, skoro po rubu standardnog modela, opisujući nepravilne putanje. Rodio se ostalozon. Bila je nevjerovatno lijepa u svojoj neponovljivosti, različitosti i nediskriminativnoj interakciji s drugim česticama. Opisivala je putanje po tzv. Sejdić-Finci modelu. Ali, najmanja grupa je znala – ostalozon može biti ključ za razumijevanje svemira. I to mu nisu htjeli reći. Rekli su Higsu.

I zanesen tom ljepotom, dobih želju za životom.