Aduti Sare Renar na sceni su glas, looper i gitara, a njene suptilne melodije najbolje pristaju manjim, intimnijim koncertnim prostorima, u što će se ovog septembra uvjeriti publika u mostarskom OKC Abrašević i sarajevskoj Jazzbini. Tekstove i muziku piše sama, a nerijetko igra i uloge ton majstorice, vozačice, producentice i rediteljke. Bez obzira na sav taj multitasking, našla je vremena i za razgovor o svojim muzičkim počecima i novom albumu, Gdje povlačiš crtu?

Zagrebačka kantautorica Sara Renar, za koju su publika i kritika složne u ocjeni da se radi o jednoj od najzanimljivijih recentnijih pojava s indie muzičke scene našeg govornog područja, na turneji kojom će obuhvatiti Sarajevo i Mostar predstavlja svoje najnovije muzičko-scensko djelo Gdje povlačiš crtu? Objavljen na vinilu, snimljen uživo i sastavljen od tri kompozicije, ovaj album se po pristupu razlikuje od prethodnih Djeca, Jesen i Tišina. Osebujna muzičarka poznata po svojoj scenskoj karizmi, Renar je i diplomirana arhitektica koja se odvažila napustiti posao u arhitektonskom uredu nakon što je dobila Hrvatsku glazbenu nagradu Porin u kategoriji najboljeg novog izvođača, a njena biografija obiluje i drugim zanimljivostima, poput one da je prodala auto, naslijeđenu staru škodu, da bi platila izdavanje prvog albuma, statirala u seriji Igre prijestolja, sarađivala na projektima angažovane teatarske skupine Montažstroj bivajući glumicom, te kao specijalna gošća otvorila koncert Darka Rundeka u Zagrebu.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Zvonimir Ferina

Budući da prvi put razgovaramo za naš časopis, pitaću te nešto o samim počecima u području muzike. Kako se muzika „desila“ Sari Renar? Ako se dobro sjećam, pročitala sam da si svirala violinu u osnovnoj školi, ali osnovno muzičko obrazovanje rijetko koga dovede do kantautorstva. Kad i kako si počela stvarati autorske radove?

Zapravo, cijeli život osjećam veliku potrebu za glazbom, međutim dugo nisam imala nikakvo samopouzdanje što se tiče vlastitog izvođačkog i autorskog potencijala. Kad sam se oslobodila i shvatila da je prepuštanje i igra ono što je toliko privlačno u glazbi, ne samo tehnika i teorija, puno toga se razjasnilo. I onda, kao da se počelo intuitivno sintetizirati iskustvo iz arhitektonske struke, muzičko obrazovanje i iskustvo sa teatrom u vlastiti izričaj. To se sve počelo događati tek negdje u mojim srednjim dvadesetima.

U međuvremenu, diplomirala si arhitekturu i čak stažirala u arhitektonskom birou. Kako se desilo da potencijalnu karijeru u arhitekturi u potpunosti zamijeniš muzikom? Rekla bih da je to hrabro, odnosno, malo bi se ljudi odvažilo na takvo nešto nakon iscrpljujućeg školovanja u tehničkoj struci. Kako danas gledaš na tu odluku?

Mislim da bi bilo krajnje glupo od mene da nisam pokušala i da se onda cijeli život pitam „što je moglo biti“, pogotovo nakon osvojenog  Porina. I jesam i nisam puno razmišljala. Vodim se nekom suludom kombinacijom racija i intuicije, čini mi se da je to jedini način. Osim toga, ništa nije bačeno vrijeme – projektiranje je vrlo usporedivo sa skladanjem. Iskustva idu u oba smjera – banalan je primjer, ali na turneji prođeš toliko različitih wc-a i kupaonica, da sam puno pametnija sad nego na faksu glede rješenja sanitarija.

Nastojim imati otvorene oči, uši i srce

Da se zadržimo malo na počecima: na kakvoj si muzici odrastala, ko su muzičarke i muzičari koji su te na neki način oblikovali? Ili da proširim temu uticaja i pitam koji su ti sve umjetnici i umjetnice oblikovali ukus; vjerovatno je tu bilo i pozorišta, i filma, i književnosti, pored muzike?

To je uvijek nezahvalno pitanje. Mogla bih sad nabrajati ove iIi one autore kako biste mislili da sam ne znam kako načitana i naslušana, ali prava istina je da je puno toga rezultat slučaja. Kao klinac stvoriš afinitete; kasnije slušaš te bendove, čitaš te knjige drugim očima i ušima – što si stariji, sve te je teže „izbiti iz cipela“. Fragmentarno kupim ideje i inspiraciju: naučila sam puno i od oldskul hip hopa, i od Nicka Cavea, od Tarantina i od Tarkovskog, od Meše Selimovića i od stripova. Nastojim imati otvorene oči, uši i srce…

I, kako stvari stoje danas, koji su tvoji izbori sa savremene muzičke scene, recimo ovog našeg govornog područja?

Ti, Pridjevi, Porto Morto, Bitipatibi, Vojko V, Pi, Svemirko, Igralom, Abop, Kries, Moskau.

Premda si nastupala s bendom ili makar s klavijaturistom, osim što si kantautorica koja sama piše muziku i tekstove, u prošlosti si često sama producirala i režirala spotove, te bila vlastita ton majstorica i vozačica. Je li situacija danas drugačija ili još uvijek voliš držati sve konce u rukama? Koliko ta samostalnost oduzima energije?

Pa, nije pitanje da li volim, nego je li moguće financijski podijeliti posao. Koliko god naginjem „control freak“ spektru, apsolutno bih voljela delegirati ljude, međutim realnost je takva da je imanje vlastitog ton majstora gotovo pa luksuz ako želiš istog pošteno platiti. Konstantni multitasking oduzima strahovito puno energije. Jako je malo sredstava u ovom procjepu koji nit’ je formalno priznat kao kultura, nit’ je zabava koja prodaje pive – nekad mislim da smo svi mi koji plivamo u tome mali čarobnjaci.

Kad smo već kod kantautorstva i samostalnosti, kakvi su uslovi za kantautorice na ovdašnjoj muzičkoj sceni? Nailaziš li na drugačiji odnos u poređenju s muškim kolegama, pri stvaranju, organizovanju koncerata, u opštem pristupu? Koliko je, općenito, teško održavati se na površini u muzičkom svijetu?

Teško je u muzici biti žena, kao što je teško biti žena i u bilo kojem drugom poslu. Muškog kolegu će rijetko tko pitati kako misli balansirati karijeru i obitelj. Prosječni tonac pretpostavlja da žena na sceni ne zna čemu koji kabl služi. Ili situacija gdje ti random pijani sredovječni tip dobacuje da zakaj si tak ozbiljna. Ili tužna. Ili bilo što što mu se pripitom dobacuje… E sad, ne treba na to čovjek nužno biti ogorčen – to su sve razumljive situacije jer su generacije i generacije odgajane u patrijarhatu, a i opis posla je takav da si izloženiji ili izloženija kritici. Međutim, konstantno dokazivanje uzima svoj danak. Naprosto se kao žena malo više umoriš. A s vremenom se naučiš nositi s raznim idiotima.

Propitkujemo granice, kompromise, višeznačnosti pojma crte

Na albumima se uvijek baviš teškim i velikim temama, odrastanjem, samoćom, ljubavlju, smrću. Šta te pokreće da istražuješ određene teme koje završe u pjesmama?

Život.

Gdje povlačiš crtu?, album koji ćeš predstaviti i bh. publici u Sarajevu i Mostaru, muzičko-scenski je recital, možda i performans, izveden live. O kakvom se konceptu radi, po čemu se on razlikuje od prethodna tri, recimo od Tišine, koja je naišla na izvrsnu recepciju publike i kritike? Šta novo nudi publici?

Gdje povlačiš crtu? sniman je u potpunosti uživo. Glazbeno-scenski performans sam originalno napravila na poziv Trećeg programa Hrvatskog radija za manifestaciju Rođendan umjetnosti. U međuvremenu je projekt doživio devet izvedbi i ovjekovječen je na vinilu. U timu je četvero muzičara – Konrad Mulvaj, Vedran Peternel, Zdeslav Klarić i ja, dvoje glumaca – Dora Lipovčan i Ivan Laić, te naš tonac (Izidor Vasilić ili Mateo Patekar). Propitkujemo granice, kompromise, što se prelazi i što ne prelazi kroz zvuk, govor, humor i sve prekrasne višeznačnosti pojma crte.

Osim što je dosta specifičan po tome da se sastoji od tri kompozicije, ili radije poglavlja, i traje tek oko pola sata, ovaj album je, kako si već rekla, objavljen na vinilu. Zašto si se odlučila za taj nosač zvuka?

Činilo se primjereno ovakvo djelo, koje puno traži ali puno i daje, izdati na mediju koji je i dalje broj jedan za audiofile. Osim toga, ploča te prisili na koncentrirano slušanje, moraš se fizički dignuti i okrenuti je. Bonus je što je i konkretan predmet, izrazito zanimljiv za dizajn.

Najbolje te poznajemo po autorskoj muzici, ali si aktivna i u pozorištu, iza tebe su saradnje s teatarskom grupom Montažstroj u kojima si nastupala i kao glumica, a među njima i u provokativnom, aktivističkom projektu Mali čovjek želi preko crte. Čemu te je to iskustvo naučilo?

Prvenstveno me naučilo koliko je važna dobra režija u svim izvedbenim umjetnostima. Plesni performans, koncert, predavanje, razgovor s prometnim policajcem: sve je to teatar.

Kad već spominjemo ovaj iznimno angažovan scenski komad, pitaću na kraju koliki potencijal društvenog angažmana vidiš u umjetnosti? Koliko ti je aktivizam neke vrste važan?

Strahovit. Umjetnost komunicira ideje, a ideje su najopasnije.