“A Mara je čovjek opsjednut vjetrom, zrakom. On želi disati i diše samo kroz svoju glazbu.” Ispisao je to Marko Tomaš, pjesnik, kolumnista Urban magazina, moj prijatelj i jedan od ponajboljih ljudi koje Mostar ima u vremenima u kojima čovječnost nije na cijeni, pišući prije dvije godine kolumnu posvećenu mostarskom kantautoru Sanelu Mariću Mari. Albumom “Kovilje” Mara nastavlja svoju dosljednu posvetu disanju punim plućima, koje se dešava u prirodnim prostranstvima, prostorima sjećanja, poeziji i muzici.

Piše: Tamara Zablocki

“Kovilje” smo čekali dugo, godinama. Sa snimanjem albuma Mara nikada nije žurio, svaki je nastajao polako, postepeno. Stvara najprije za svoju dušu, reklo bi se, a probrana publika strpljivo čeka na nove uratke. U međuvremenu valja brinuti o preživljavanju. “Neko je nekada napisao, ili sam ja rekao, da pjesme nastaju onda kad one hoće i zaista je tako”, kaže za Urban magazin, dodajući da je briga o preživljavanju i u njegovom životu konstantno stanje. “Nemojte se zavaravati i misliti da se od ovih mojih lišća, planina i vjetrova može živjeti. Naprotiv, u društvu u kojem živimo ljudi poput mene su često objekt ismijavanja, podsmijeha i omalovažavanja okoline. Za svoju dušu se uvijek mora naći vrijeme, kako biste imali dovoljno mjesta i za neku drugu, tako čovjek stiče prijatelje”, dodaje.

Iza Sanela Marića su dvije decenije rada, saradnje s muzičarima poput Damira Imamovića, Arsena i Matije Dedića, četiri albuma, od kojih je najveći uspjeh požnjeo “VasDuh”, u cijelosti posvećen stihovima bezvremenih hercegovačkih pjesnika Alekse Šantića, Antuna Branka Šimića, Safvet-bega Bašagića, Maka Dizdara, koje je Mara odlučio u pratnji muzike sačuvati od zaborava. Album “Kovilje”, sazdan od četrnaest pjesama, koje su, pored benda, odsvirali i gosti, Dino Šukalo na električnoj gitari i Sandi Kavara na mandolini, i sam je svojevrsna posveta Hercegovini i njenim pjesnicima, ovog puta savremenim, te je tu, pored Marinih tekstova, poezija Marka Tomaša, Mehmeda Begića, Gorana Karanovića i Nedima Ćišića.

Obrazovanje van nastave

U razgovoru se vraćamo do njegovih početaka, do samog otkrivanja muzike, a Mara smjesta priznaje da je o muzici i moćima gitare više naučio između časova i izvan škole, jer mu formalno muzičko obrazovanje nije pružalo ono što mu je trebalo. “Uz srednju školu paralelno sam pohađao Kulturno-umjetničko društvo Abrašević jer sam želio naučiti svirati gitaru. Većinu rifova i gitarskih dionica naučio sam po hodnicima te ustanove, čekajući profesore da nam održe čas. Klasični sistem zatvorenog, ograničenog, upakovanog načina obrazovanja mi se i tada dojmio veoma dosadnim i strogim, što je moje biće jasno prepoznalo i automatski odbilo, tako da je moje muzičko obrazovanje bilo upriličeno van nastave, ispred učionice, gdje su se znali zasvirati Džoni, EKV, Dylan, Springsteen…”

Za Maru, u to vrijeme na pragu punoljetstva, ratne godine su donijele više slobodnog vremena, koje je najradije provodio uz svoju gitaru. “Ratnih devedesetih sam često bio u društvu svoje gitare, koja mi je u tom trenutku pružala sve. Tako su nastale moje prve pjesme. Vjerujem da je to bilo vrijeme u kojem se čovjek mogao više posvetiti sebi i na taj način se dovesti u veoma čudno psihičko stanje u kojem dozvolite kreativnosti da vas ponese tamo gdje se pomalo i bojite ići. Kasnije spoznate da se radilo o strahu od onoga od čega ljudi često bježe, strahu od nepoznatog”, priča Mara, dodajući da je njegov muzički car u to vrijeme bio, a i danas je, Bruce Springsteen, a slijedili su ga Sade i U2.

Muzika je Sanelu Mariću poslužila kao pribježište u devedesetima, iz kojih se valjalo izvući živ, te je ostala njegova vjerna pratilja do danas. Rijetko se, kaže, osvrće iza sebe, a kad se to desi, napiše pjesmu. “Iskreno, neke pjesme koje sam davno napisao i danas rado preslušam, poput pjesme ‘Odlazim’, koja me još uvijek ‘provoza'”, dodaje. Jednostavnost, skromnost i samozatajnost, koje nije teško prepoznati prateći njegov rad, zadržao je do danas. Prijateljstvo, ljubav i avantura bili su mu i ostali najvažnije vrijednosti. “Imam dvoje predivne djece, dječaka Ishaka i djevojčicu Zaru, suprugu Aidu, ne toliko širok, ali zato pouzdan i veoma blizak krug prijatelja, a moj avanturistički duh je i danas rasut svuda. Ovog puta vodi vas u doline Kovilja.”

Bijeg u poeziju i prirodu

Pokretačka snaga iza Marinih pjesama je poezija. “Kvalitetna, pitka poezija me može odvesti na lice mjesta samog događaja, opisa, pejzaža ili bilo čega drugog i jednostavno se volim tome prepustiti. To me inspiriše i daje mi snagu, osvježava i udaljava od stvarnosti, grube i brutalne. Šta poezija čini drugim ljudima ne znam, ali sam siguran da je većina ne razumije, jer da je tako, svijet bi bio puno ljepše mjesto za život.” Slično kao i poezija, za Maru su planine, šume i njihovi damari prostor slobode u koji najradije bježi od tereta stvarnosti. “Vjetar, zrak, planine, lišće, šume, tu želim biti i ostati zauvijek. Samo tu sam siguran i do kraja ispunjen. To su moja mjesta bijega od lošeg, što često znaju biti ljudi. Odrastao sam uz šumu, djetinjstvo sam proveo u beskrajnim igrama u šumi, te je ona moje prirodno stanište. Dolaskom sve većeg broja ljudi i njihovim neplanskim naseljavanjem počinje moja borba za slobodu.”

Kovilje, rijetka vrsta iz porodice trava, na novom je albumu zaslužilo glavnu ulogu jer je riječ o biljci koja se mostarskom kantautoru još u djetinjstvu ukotvila duboko u pamćenje. “Kao klinci smo znali poći malo dalje od kuće i tada sam prvi put vidio polje kovilja, na obližnjem brdu iznad moje kuće. Bilo je čudesno, maglovito i sanjarski, na prvu me je oborilo s nogu. Bilo je nestvarno, vanzemaljsko. Kao djetetu mi se ta slika duboko urezala. Sjećam se da smo ostali čitav dan tu, igrajući se u polju kovilja. Povratkom u stvarnost kovilje biva zaboravljeno i gotovo izbrisano iz sjećanja. Na snimanju spota ‘S pričom u lišće i vjetar’ došao sam na tu istu livadu i to baš u trenutku kad je kovilje u najljepšem cvatu. Ostao sam paralizovan, sve mi se vratilo, osjećaji, slike, moje djetinjstvo ispunjeno bezbrižnošću, toplinom, prijateljstvom, ljubavlju.”

Crowdfunding kampanja

Novac za produkciju, mastering i digitalno objavljivanje albuma “Kovilje” skupljen je na neuobičajen način za Bosnu i Hercegovinu, putem crowdfunding kampanje na stranici Indiegogo. Za ideju kakvu kod nas mnogi još ne poznaju niti istinski razumiju zaslužni su Jonathan Voloder i Marina supruga Aida. “U Bosni i Hercegovini većina je ovu kampanju prepoznala kao vid humanitarne pomoći. Ljudi nisu shvatili ideju crowdfundinga, koji se zasniva na kupovini proizvoda prije njegovog izlaska. Album Kovilje je imao svoje troškove i taj novac trebali su obezbijediti ljudi koji žele i vole da posjeduju moj rad, da ga kupe, samo unaprijed. Ljudi koji su ga prvi kupili prvi su ga i dobili, a nama obezbijedili sredstva za završetak projekta”, objašnjava Mara, dodajući: “Mislim da smo mi još uvijek veoma daleko od iskrenog kulturnog osvješćenja, bilo ono besplatno ili za novac.”

Maru ćete većinom slušati kako svira sam, ali će, upitan za zasluge za konačni zvuk i izgled “Kovilja”, brzo preći s priče o vlastitom radu na onu koja se tiče zasluga čitavog njegovog tima, sastavljenog od prijatelja.

“Prijatelji su uvijek tu sa mnom, uvijek spremni dati sebe za ove moje bure i smiraje. Oni su Amir Grabus, moj sanjar, režiser skoro svih mojih spotova, pa i novog za pjesmu Grad; Sead Sašivarević, službeni fotograf Kovilja; Jonathan Voloder, kum, organizator crowdfunding kampanje i konsultant; Aida Marić, organizatorica crowdfunding kampanje, moja supruga i bezuslovna podrška; Ahmed Voloder i Amila Topčagić iz IT podrške, dvoje ljudi iz budućnosti; Jesenka Falak, službena prevoditeljica kampanje; i Aleksandra Savić, PR, prijateljica koja je uvijek tu kad je najteže i koja stvari čini mogućim. I na kraju, Đani Pervan, u kojem sam osim vrhunskog producenta dobio i prijatelja. Osim što je maestralno uradio svoj dio posla, Đani je album proslijedio na mastering u Njemačku, kod svjetskog majstora zvuka, master inženjera Kaija Blankenberga, u čijem su studiju Skyline Tonfabrik između ostalih masterizovani i albumi Lady Gage.”