Piše: Duška Amidžić
Foto: Edvin Kalić
Samina Tanović – dizajnerica koja oblikuje prostor i kroz prostor otjelovljuje različite priče. Akademska produkt dizajnerica, scenografkinja, kostimografkinja, art direktorica, umjetnica sa širokim spektrom djelovanja i još širim izražajnim mogućnostima. Djeluje u području televizijskih medija, pozorišta, interijera, dizajna namještaja i mobilijara, sajmova, kampanja, tj. svih prostora koji zahtijevaju kreativno promišljanje kroz unikatna i industrijska rješenja. Jedna od stalnih tema njenih umjetničkih promišljanja su muzej i prostori sjećanja, što je rezultiralo brojnim muzejskim postavkama koje plijene pažnju publike. Dobitnica je nagrada i priznanja za televizijsku i pozorišnu scenografiju i dizajn interijera. Kao koordinatorica velikih produkcijskih projekata savladava izazove timskog rada i s velikim profesionalizmom i radošću otvara nove teme i nove priče.
Kako je izgledao Vaš edukacijski put? Gdje ste prikupljali znanje? Recite nam nešto o prilikama za profesionalna usavršavanja u Vašoj struci?
Moj dodir s umjetnošću se desio vrlo rano. U toku ranog školovanja imala sam sreću da me je učiteljica likovne kulture pozvala da se uključim u likovnu radionicu, što sam rado prihvatila. Tu sam se susrela s tehnikama grafike i batika, i imala prilike putovati i izlagati svoje radove po Evropi. To iskustvo me motivisalo da započnem formalno umjetničko obrazovanje kao učenica Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Nakon toga je uslijedila Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu, odsjek za produkt dizajn. Ovdje moram spomenuti profesora Stjepana Roša, koji me je usmjeravao i podržavao, a s kojim se i danas rado konsultujem. Profesionalni put me od tada vodi u različita područja, od kojih je rad u mediju televizije posebno dragocjen, jer televizija kao živi organizam pruža mogućnosti učenja brze transformacije i reakcije u savladavanju konkretnih radnih zadataka. Nerijetko sam prihvatala velike izazove, koji su možda tada bili krupni zalogaji – ali sam uvijek vjerovala da ću ih nekako riješiti. Danas se često pitam kako bi izgledao moj život da me učiteljica u osnovnoj školi nije uključila u likovnu radionicu, ili da nisam imala podršku roditelja u svojim željama. Ne znam. Ali pouzdano znam da mi je obrazovanje u umjetnosti pomoglo da bolje osluškujem potrebe društva u kojem živim.
Kako izgleda Vaš radni proces? Koje su faze stvaralačkog procesa od skice do realizacije?
Područje mog djelovanja je veoma široko, ali svako se veže za prostor, bio to javni ili privatni, otvoreni ili zatvoreni. Svakom zadatku uglavnom pristupam na isti način. Prvo započinjem istraživanjem teme i analizom sadržaja i informacija kojima se bavim. Detaljno istražujem pojmove i tražim poveznice među elementima sadržaja. U svakoj priči postoji neki element koji povezuje ili dominira širom slikom, i ja ih nastojim otkriti kako bih napravila adekvatnu dramaturgiju prostora. Moram priznati da se najduža faza procesa odvija u mojoj glavi: mnogo analiziram, razmišljam, povezujem, procesuiram. Mnogo propitujem, posebno sebe i svoja rješenja. Faza kada krenem da skiciram je već poodmakla faza misaonog procesa. U većini slučajeva, skica i krajnje rješenje, iako djeluju da su “na prvu”, zapravo su rezultat intenzivnog misaonog procesa. Koncept se dalje nadograđuje i podložan je izmjenama, ali je kostur prvobitne ideje nešto na čemu se gradi i realizira ideja. Taj dio “rađanja” ideje je najbitniji, ali i najteži. To je, za mene, najodgovorniji dio posla.
Koja je svrha prostornog oblikovanja?
Scenografija zapravo prenosi određeni sadržaj. Sadržaj je osnova scenografije, prostora, rješenja. Prostor je za mene okruženje, mjesto i pozornica – može isključiti, uključiti, pojačati, uvjeriti ili prevariti. Kada je ideja jasna, realizaciju doživljavam kao materijalizaciju ideje i to je sljedeća faza. Zapravo i realizacija je proces koji je slojevit i zahtijeva mnogo vještina: poznavanje materijala, tehnologija, sposobnosti organizacije i koordinacije, a često i improvizacije. Ponekad je od presudne važnosti brza reakcija i kreativnost u savladavanju prepreka na licu mjesta, jer često se desi da stvari ne idu kako su planirane, pa se u samoj proizvodnji, realizaciji ili postavci odmah moraju donositi nove odluke. Često u toku procesa, kada još jasno ne vidim ishod, sa uzbuđenjem pomislim kako će to izgledati.
Šta Vas najviše intrigira u oblikovanju prostora i vizualizaciji ideja? Koji su vizualni elementi kojima pridajete najviše pažnje – šta čini Vaš likovni rukopis?
Ono što me najviše intrigira jeste sam prostor i sav njegov potencijal transformacije – doživljaj i iskustvo koje prostor može ponuditi. Posebnu pažnju u mom pristupu projektima predstavlja odnos između događaja koji tematiziram i prostora, te kako događaj transformiše i rekonstituiše funkciju prostora u kom se dešava. Vodim se uvijek činjenicom da postoje različite percepcije prostora. Mi prostor percipiramo intuitivno, kognitivno i asocijativno – skup svih ovih percepcija je doživljaj i iskustvo koje će posjetitelji ponijeti sa sobom. Odabir likovnih elemenata i formi zapravo diktira potreba prostora: šta je to što prostor treba da stimulira i da ispriča? Recimo, televizijska scenografija je nešto što prvo percipiramo kada konzumiramo televizijske sadržaje. Činjenica da gledatelji TV programa najprije vide sliku, a tek onda čuju ponuđeni sadržaj, izazov je koji obavezuje. Scenografija, dakle, ostavlja prvi dojam i može odigrati odlučujuću ulogu da li će se gledatelji zadržati na sadržaju. Ona treba biti platforma koja pomaže prenošenju sadržaja. S druge strane, izložbeni prostor je otvoren za istraživanje posjetitelja. Tu dizajn uvodi novu dimenziju prostora, praveći ritam i atmosferu prostornom organizacijom, atmosferom i zvukom. Sadržaj i informacije postaju intenzivno pokazane priče, koje se apsorbuju u dijalogu tijela i prostora.
Radili ste na brojnim projektima. Na koji projekt ste naročito ponosni?
Radila sam na mnogobrojnim projektima. Mislim da se sada već mjere stotinama. S radošću se sjećam svojih početaka rada u pozorištu sa Studijom lutkarstva Sarajevo u SARTR-u. Također, moje dugogodišnje iskustvo rada u televizijskoj produkciji zaista ostavlja bogat i dinamičan profesionalni dosje. Ono uključuje mnogobrojne scenografije koje su imale svoje izazove i različita iskustva koja su sigurno utjecala na moj opus, ali izdvojila bih scenografiju za emisiju Upitnik, za televiziju Hayat, koja mi je donijela Grand Prix nagradu ULUPUBiH-a, na godišnjoj šestoaprilskoj izložbi Collegium artisticuma.
Moram priznati da me posebno čine ponosnom projekti kojima sam pomogla da se ispričaju i predstave nepoznata iskustva ili skrene pažnja na osjetljive teme u našem društvu. Bilo mi je veliko zadovoljstvo oblikovati Muzej heroja u Sarajevu, stalnu postavku “Koracima onih koji (nis)su prešli” Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari u saradnji s Historijskim muzejom Bosne i Hercegovine, kao i raditi na scenografiji svečane ceremonije otvaranja EYOF-a 2019.
Nedavno je otvorena stalna postavka Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari. Vi ste radili vizualno oblikovanje izložbe. Možete li nam reći nešto o izložbi “Koracima onih koji (ni)su prešli”?
Na poziv direktorice Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine Elme Hašimbegović upustila sam se u izazov promišljanja velike historijske teme s jako osjetljivim sadržajem. Veliki je zadatak postaviti izložbu u prostoru koji ima historijsku važnost, a koji je danas mjesto sjećanja. Moram priznati da sam imala strah koji je proizvela odgovornost prema temi o kojoj govorimo – prvi put, koliko mi je poznato, muzejskim jezikom. Izložba “Koracima onih koji (ni)su prešli” sačinjena je od nekoliko vizualnih nivoa. Osjetila sam potrebu da reagujem na eksponate koje su kustosi pronašli na terenu. Tako su nastale dvije umjetničke instalacije, prožete eksponatima i narativima. Instalacije su mi pomogle da olakšam uspostavljanje odnosa između posjetilaca, teme i muzejskog predmeta – a da vizuelnim oblikovanjem potičem publiku na promišljanje i stvaram dodatno iskustvo. Višemjesečni predani timski rad s kustosima Azirom Osmanovićem, Elmom Hašimbegović i Elmom Hodžić, kao i grafičkim dizajnerom Bernardom Pavlinovićem, omogućio je da izložba vizualno podržava ono što historijski narativi i eksponati govore. Zaista sam zahvalna što sam imala mogućnost da sudjelujem u ovom procesu muzealizacije i doprinesem čuvanju sjećanja.
Da li je i kako moguće vještine organizacije posla i koordiniranja projekata prebaciti na nivo svakodnevice i porodičnog života? Kakva je Samina Tanović iza scene?
Čini mi se da kod mene ne postoji svijet iza scene. Uvijek mi se dešavaju procesi promišljanja, analiziranja, posmatranja i balansiranja između različitih životnih uloga. Ja sam majka, supruga, kćerka… Kako i suprug Hasan i ja imamo dinamične i odgovorne poslove i gust dnevni raspored, trudimo se da porodične aktivnosti dobiju potrebno vrijeme i prostor, i da što više kvalitetnog vremena provodimo zajedno s našim divnim sinom Fatihom, od ove godine prvačićem, na kojeg smo mnogo ponosni. U organizaciji obaveza i porodičnih projekata pomaže nam ozbiljna produkcija – čine je članovi naše porodice koji nam pružaju podršku i pomoć za koju smo im zaista zahvalni.
Koji je naredni korak u Vašem profesionalnom usavršavanju?
Kroz iskustvo sam uvidjela da prostor i okruženje utiču na ponašanje ljudi. Od prostora može da zavisi kako će se ljudi kretati i kako će razmišljati. Fascinira me ta spoznaja i mislim da ću svoja buduća istraživanja mnogo detaljnije razvijati na psihologiji korisnika prostora i na emocijama koje proizvode. Planiram raditi dalje, svakim danom istraživati prostor sa svim njegovim segmentima. Nadam se da ću uspjeti razmišljati izvan zidova i ustaljenih formi i oblika.
