Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Europe House

Da bi čovjek odgovorio na određene likovne teme je jednostavno potrebna hrabrost. Jedna od takvih tema je molitva. Kako prikazati praksu koja je stara vjerovatno koliko i sam čovjek? Potreban je univerzalan, dostojanstven, kontemplativan likovni jezik – upravo takav karakter ima umjetnost Safeta Zeca. U svakom ciklusu, Safet Zec se drži svog kontinuiteta: virtuozno tretira svaki pedalj površine, ne odustajući od tema koje su bliske njegovom osjećaju svijeta. Prije nekoliko godina mi je pripala čast da radim na postavljanju izložbe „Zagrljaji“ Safeta Zeca u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, u kojem ga još uvijek spominjemo po neusiljenoj srdačnosti, poštovanju s kojim se obraćao svakom članu našeg radnog tima i težnji da profesionalno isprati svaki dio postavke u hladnom muzejskom prostoru. Za razliku od tame iz koje su progovarale slike Safeta Zeca u muzejskom prostoru, nedavno otvorena izložba „Molitva“ dominira u transparentnom i svijetlom prostoru tek otvorene Europe House u centru grada. Potpuno drugačiji likovni pristup, uporedimo li ova dva različita izložbena prostora – a osjećaj isti. Divljenje prema umijeću ljudskih ruku da naprave sebe, da se regenerišu od dvodimenzionalnog platna, da ispričaju još jednu ljudsku priču koristeći takoreći isti impuls. Bjelina pretvorena u svjetlost, u nebesko. U jukstapoziciji: smeđa podloga, ona začudna zera zemaljskog. I ruke koje se izdižu nad zemljom, nad vlastitim bićem – komunicirajući s transcendentalnim.

Izložba “Molitva” je otvorila Europe House, dugoročni komunikacijski projekat Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini. Riječ je zapravo u novom višenamjenskom, multimedijalnom centru smještenom u srcu Sarajeva koji će u budućnosti ugostiti brojne radionice, konferencije, izložbe.

Sve je bilo jednostavnije

Kako je sve počelo? Kako ste spoznali da ćete biti umjetnik?

Odmah sam znao! Nikad nisam ništa drugo želio da radim. Moja temeljna ljubav je bila umjetnost. A ovako je sve počelo… Mi smo bili rogatičke izbjeglice poslije Drugog svjetskog rata i dolazimo u Sarajevo. Babo je na čaršiji kupio kuću. Uz neku sreću koju smo imali i opštu neimaštinu, imao sam lijepo djetinjstvo. Živjeli smo u jednom zanimljivom vremenu, koje je podrazumijevalo druženja. Društveni život je bio na visokom nivou. Moj otac je bio obućar – rano je postao invalid zbog povrede. Otvorio je kafanu, prvo u Rogatici, pa u Sarajevu… a poslije će biti barmen u Domu kulture „Hasan Kikić“. To spominjem zbog izleta koje je organizirao. Bilo je to vrijeme u kojem nije bilo mnogo kafe, stizala nam je kafa iz Trsta, a čitava porodica je sudjelovala u procesu pravljenja kafe. Kafa se stavi u mlin, pa svi pomalo melju… Znala se mjera kafe, i tako. Sve je bilo jednostavnije, čini mi se. U školi je bio jedan drug Željko, koji je tako dobro crtao. Ja sam bio ljubomoran na njegovu vještinu. On je otišao kasnije u neku tehničku školu, a ja u umjetničku – hoću da kažem da početni parametri često nisu jasni. Želio sam da savladam proces. To je kod mene bilo intenzivno i stalno – koncentrisano na područje određene forme… Zanimali su me najveći. Uvijek je bilo nešto što sam trebao da dostignem – a uvijek će se kasnije kroz život to nešto pomjerati. Recimo, dok sam bio na Akademiji bila mi je zanimljiva rana renesansa. Kasnije otkrivam Špance, Holanđane, različite umjetničke škole i izražaje. Cijenio sam školu: kroz školu učiš kako da nešto oblikuješ, kako da prebaciš trodimenzionalni kamen u vodi u dvodimenzionalno platno. Za mene je Ismet Mujezinović bio virtuoz, volio sam gledati umjetnost u izlogu na ulici, ulične umjetnike. Sve mi je bilo zanimljivo. Posmatrao sam i iz svega učio.

Veliki poraz je za mene bio kada nisam bio primljen na Akademiju u Beogradu. U Sarajevu me već prepoznaju i hvale – valjalo se vratiti i živjeti. Kako reći ocu? Propituješ sve… Iako sam primijetio da je sarajevska škola koju sam prethodno završio zaista bila na visokom nivou, sljedeće dvije-tri godine sam bio izgubljen. Postao sam drugačiji. Bio sam pod pritiskom i tema i stila koji me okupirao. Nisam mogao odustati od toga, a vidio sam šta društvo smatra vrijednim. Pomišljao sam da napustim sve. S dubokim razočarenjem sam počeo ići u kinoteku da gledam filmove, počeo sam svirati gitaru. Okrenuo sam se onda potpunoj naivi, primitivizmu. Bila je tada jaka tendencija naive. Ili poetski pristup umjetnosti. Nakon poraza i krize je bračni par Srbinović kupio jednu moju sliku. Taj gest mi je dosta pomogao. Postepeno sam izašao iz početničke arhaičnosti i ulazim u nove motive. Bila je tu jedna grupacija prijatelja koja je na neki način dijelila ovaj sentiment u kojem sam se i ja prepoznao i koji će me voditi dalje…

Kada ste prvi put stavili nešto na likovnu plohu i znali da je to dobra slika? Je li potrebna zrelost za osjećaj mudrog zadovoljstva?

Tu sam imao jedno zanimljivo životno iskustvo zbog kojeg se danas pomalo i kajem. Ja sam prve stvari koje sam pravio, prvih nekoliko godina, doživljavao kao vježbu. Tek nakon dvanaest godina rada, godine akademije pa godine specijalke, sam pokazao svoje radove. Ja sam fantastično uništavao svoja djela. Sjećam se da sam dobivao blokove za crtanje, donese mi jedan komšija A4 format, a ja to do podne sve iscrtam. Crtam drugove, majku kako spava, otac klanja. Sve te crteže ja sam bacao.

Zašto?

Nisam imao okruženje koje bi mi skrenulo pažnju na važnost onog što radim. Bio je jedan divan profesor, Vlado Vojnović, koji me je znao upozoriti. Ja sam stalno crtao… Tek kasnije sam postao svjestan koliko znači potpora na bilo kojem nivou – potpora prijatelja, profesora. Škole su nekada vrlo praktične, a rijetko razgovaramo o onome što nas konkretno čeka kada izađemo na ulicu. Niko ne skrene pažnju omladini da je važno da uče jezike, da istražuju svijet. Evo prilike da im to kažemo: sačuvaj to što radiš. Ja danas ovoj svojoj djeci kažem da upišu i datume na crteže. Možda to danas ne znači mnogo, ali će doći vrijeme kada će značiti. Taj otisak u vremenu, taj dnevnik…

Primijetila sam da nerijetko pravite ozbiljne dnevnike i studije prije nego osvojite veliko platno. Da li je skica kao zametak ideje važna?

Slike se rode i prije nego nastanu. Rode se dok piješ kafu, dok šetaš, dok sjediš u vozu. Dragocjene su te male zabilješke i likovna razmišljanja. Nastaju neposredno, svježe. To je dio procesa bez kojeg ne možeš „napasti“ platno od dna metra. Ja sam neki radio veliko platno i brzo sam bio zadovoljan figurom. Međutim, figura mi je otišla ulijevo suviše rano pa sam morao dodavati dijelove. Zato su skice važne… one pomognu da planiraš proces i rasporediš površinu. Iako potpuno degradirane, skice su dio velike cjeline.

Šta je za Vas umjetnost? Šta Vas u umjetnosti najviše provocira?

Moja nepresušna fascinacija je predstava, slika napravljena rukom. U vrijeme kada sam ja odrastao i sazrijevao, cijenilo se ono što nastaje rukom. Ja sam to istraživao. Posmatrao sam umjetnike, najčešće strance, dok stvaraju na čaršiji. Uzbudljivo je to. Neko radi olovkom, neko bojom – mogao si vidjeti sve te različitosti. Najvažnije je da si mogao vidjeti kako nastaje djelo. A znate koliko je truda i vremena potrebno da nastane jedno djelo? Korisno, zanimljivo djelo. Ja sam htio da budem dio tog svijeta koji stvara. Odrastao sam u zanatskoj porodici. Često sam stajao i posmatrao na hladnim sarajevskim zimama slike. Gledao sam potpise, uočavao njihove specifičnosti. Ja sam tada radio gola platna, miješao sam prah umjesto boje da bih slikao. Falilo je puno toga – ali snalaziš se.

Slikarstvo je čudan posao

Je li teško zadržati svoju umjetničku slobodu i ne pristati na ono što je trend u umjetnosti?

Kako god, ali ti se ipak na kraju legitimirati. To se zove neki tvoj stil, rukopis. Nerijetko potreba za originalnošću dovede do potpunih budalaština. Zamislite, 500 ili 600 godina likovnih jezika u prošlosti… a ipak, pojedini umjetnici su uspijevali da nađu neki svoj pečat, neku autentičnost. Borba je umjetnost. Borba sa materijalom, sa samim sobom. Ima jedan važan strah u svijetu umjetnosti o kojem ne govorimo: šta kada završiš školovanje? Ostaješ bez vrućeg ateljea u prostoru akademije, neke male stipendije koju možda imaš. Još je složenije ako nađeš prijateljicu, partnericu sa kojom želiš da živiš i budeš u braku. Društvo nekad ne može da prati potrebe umjetničke scene. Iako, ranije su se pravili ti prostori i prilike. Stasale su dobre firme, koje su vršile narudžbe umjetničkih djela. Pravile su se i velike kompozicije i dio kolača je uvijek bio rezervisan za kulturu. I za umjetnike. Kad završiš školu, onda počinješ da braniš ono svoje. To je naročito teško kod ovih kao što sam ja, koji su svoj fokus suzili na nešto… Na neku temu, na izraz. Slikarstvo je zapravo čudan posao. Lijep i ugodan kad ti ide, kad uspijevaš da tvoje djelo nađe puteve. Bolan kad nije tako. Danas je drugačije. Nema budžeta, ukrade se, prebaci negdje…

Molitva: dio likovnog kontinuiteta

Izložba „Molitva“ u Europe House je otvorena krajem 2023. godine. Možete li nam, molim Vas, reći nešto više o izložbi?

Za mene izložba „Molitva“ nije drugačija od onog što ja inače radim. Ona je dio kontinuiteta, dio mog vladanja i istraživanja motiva ruku. Ja to, nekom pameću i osjećajem, organiziram u cikluse – posvećujem ih svojim likovnim željama. Jako me dotiču određeni ljudski, civilizacijski problemi. Raduje me što je ovaj grad dobio jedan multimedijalni prostor na strateškom mjestu, u jednoj od najljepših palata. Pozvali su me, na moje veliko zadovoljstvo, da otvorimo ovaj prostor javnosti. U ovom ciklusu sam krenuo od onoga što je meni blisko, od muslimanske molitve u kojoj sam odrastao. Mene zanima fenomen ruku koje mole i upućuju… Drago mi je što me još uvijek uzbuđuju stvari koje diraju i druge ljude. Primijetio sam uzbuđenje ljudi koji posmatraju ovaj ciklus, a to znači da prepoznajemo skupa svi jezik teme. Tu je i uvažavanje ručnog rada koje se suprotstavlja tehnologizaciji svijeta i svega oko nas. Ručni rad se i dalje cijeni. I ja ga cijenim. Nekad navečer prođem pored izložbe i posmatram te radove kao da ih nisam ja napravio. Lijepo je što smo dobili prostor koji je osvijetljen i dostupan, otvoren prema publici. Nadam se da će nastaviti sa izložbama i kulturnim programom. Naglasio sam i na otvorenju izložbe da imamo, za mene, dva veselja: prvo novi prostor za kulturu, a onda i „Molitva“.

Zaljubljenost u ono što radiš

Kako gledate na nagrade i priznanja koja ste u posljednje vrijeme dobili?

Priznanja su važna. U svemu postoje nekakvi kriteriji. Umjetnost je polje na kojem je teško uspostaviti sistem. Ono što meni smeta je nepostojanje kriterija. Neko pravi ovo, neko ono – ali se znaju vrijednosti. Potrebno mi je bilo da se znaju kriteriji. Nagrade pomažu da se vrednuju postignuća u nekim oblastima. Dokle smo dobacili?

Pomalo me boli što izuzetni majstori, doktori, inžinjeri nemaju mjesta u javnom prostoru – a dostignuća se u pojedinim zanimanjima pretjerano prate. Odražava se to i na obrazovanje, na mladost. Kako očekujemo da neko uloži deset, dvadeset godina u studij nečega što našem društvu nije uopšte važno? Izuzetni ljudi nemaju adekvatnu društvenu poziciju, a dajemo prostor traču i banalnim pričama. Nema lake pare… To trebamo učiti mlade. Postoje vrijedne stvari u toj životnoj skali – idi ka njima! Trebamo puštati kvalitetnu muziku, razgovarati, trenirati svaki dan. Vježbajmo ono u čemu se želimo profilirati.

Može li Safet Zec da ne vježba svaki dan?

Ne može! To je kod mene sada već jedna devijacija, deformacija. Čovjeka dok drži zdravlje, on može djelovati. Porazni su ti poslovi u kojim moraš otići u penziju, kada te društvo natjera da se penzionišeš. Rad znači da si i dalje na nogama, da si dio neke zemaljske egzistencije. Kod mene to još uvijek funkcioniše. Kad to prestane… Važna je zaljubljenost u ono što radiš. Svako u svom poslu. Sve se svodi na taj čudni prostor zaborava. Kad staneš na skije i kad kreneš niz planinu, ti sve zaboraviš. Fokusiraš se na instinkt: da ne padneš, da skreneš. Ta utakmica je zanos, lijepo odsustvo… Neki rezultat će doći, nešto ćeš napraviti. U svemu postoji neka ljepota.

Kada govorimo o rezultatima koji će doći, možete li nam reći malo više o onome sutra? Možemo li nešto novo najaviti? Smijemo li pustiti u eter vijest da ćete izlagati na najprestižnijoj izložbi savremene umjetnosti u svijetu – pred Vama je Venecijansko bijenale?

Naravno! Velikim slovima. Dok sam živio u Veneciji, bio sam tužan kada je bijenale… Mnogo ljudi, Talijani kažu „bella gente“. To je potpuno novi svijet u odnosu na turiste. Ti osjećaš da se nešto veliko otvara i nisi dio toga. Razumiješ, ali ne učestvuješ. Izlažem u paviljonu Venecije. Pored mene će biti još tri umjetnika. Veliki prostor, velika izložba. Konačno. Tek smo primili vijest, pa ćemo uskoro početi raditi na pripremama. Biće zanimljivo! Na sreću još uvijek imam snagu i volju da radim. Lijepo je biti dio takve predstave…