U novoj zbirci priča, Nikuda ne idem, makedonska kratkopričašica Rumena Bužarovska pozabavila se temom koju živimo i u Bosni i Hercegovini, temom egzodusa čitavih mladih porodica iz Makedonije. Na već prepoznatljiv način baratajući groteskom, Bužarovska je u sedam priča ispripovijedala ovdašnju stvarnost beskonačne tranzicije, traženja sreće na drugom kraju svijeta, planovima koji se češće izjalove nego što uspiju, porodičnim odnosima koji ne nude zaklon od čitavog tog meteža nesnađenosti i neuspjeha.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Umar Timol

Kad smo prvi put razgovarale, a ima tome skoro tri godine, bosanskohercegovačka čitalačka publika je knjige Rumene Bužarovske mogla pronaći tek u ponudi hrvatskih izdavača, i to samo u rijetkim bh. knjižarama. I sama sam zbirke priča Osmica i Moj muž otkrila slučajno, prenoćivši kod prijateljice iz susjednog „inostranstva“, čija je bogata kućna biblioteka sadržavala i ove naslove. Moj muž je otad postao regionalna uspješnica i objavljen je i u domaćoj izdavačkoj kući „Buybook“, a otprilike istovremeno kad ovaj tekst bude izašao na svjetlost dana u istoj izdavačkoj kući pojavit će se i najnovija zbirka priča vrsne makedonske pripovjedačice Nikuda ne idem. U ono malo radosnih misli što ih novinarska profesija dopušta svojim djelatnicama i djelatnicima ubrajam i uvjerenje da je prvi razgovor koji sam vodila s Rumenom doprinio interesu bh. izdavača za njeno pisanje i raduje me da će se knjiga Nikuda ne idem, za razliku od prethodnih, gotovo istovremeno naći pred čitateljkama i čitaocima u Makedoniji, Srbiji i Bosni i Hercegovini, jer to zaslužuje.

U sedam priča koje tvore zbirku Nikuda ne idem Bužarovska se drži svog omiljenog tematskog okvira, porodičnog okruženja, ovog puta šireći ga na aktuelnu problematiku odlaska s naših prostora u bolji svijet – koji je uvijek isključivo na Zapadu – gradeći svoje likove oko kompleksa niže vrijednosti koji Makedonci osjećaju u odnosu na Zapadnjake i kompleksa više vrijednosti ovih potonjih. U ovim se pričama susrećemo sa cankarijanskim protagonistom koji je svoju sreću potražio u Australiji, a po povratku kući u Makedoniju se postidi majke. Ili radije, sve to makedonsko, anahrono, siromašno, domaće, njemu se, naprosto, gadi. Sveprisutna je binarna opozicija civilizovano/necivilizovano, pa tako kontejneri u „civilizovanoj“ Americi ne smrde jednako kao oni u Skoplju, ali protagonistkinje i protagonisti koji su se dočepali „civilizovanog“ svijeta nikako da dosegnu visine kojima streme, a na tom putu zakoračuju u prostor karikature. Tragično i komično ponovo su omiljeni amalgam makedonske spisateljice, od kojeg ona i ne nastoji pobjeći smatrajući ga životom samim.

‘Obožavam nabijenu kompleksnost forme priče’

Knjigom Nikuda ne idem ostala si vjerna formi po kojoj si prepoznatljiva, kratkoj priči. Poslije iznimnog uspjeha zbirke Moj muž jesi li osjećala pritisak da posegneš za formom romana, koja se, koliko poznajem izdavaštvo, iz nekog razloga smatra „korakom dalje“ ili „stepenicom više“ za kratkopričaše? Zašto si ostala vjerna kratkoj formi?

Ne mogu lagati i reći da ne osjećam taj pritisak, koji me nervira i koji smatram neosnovanim. Svaki put kad me neko pita zašto ne napišem roman, bude mi žao formata priče: kao da nije dostojan, kao da je neki nerazvijeni romančić, tužni dječak koji zna da nikad neće porasti. Zapravo, priča je predivna forma, refleksija kompleksnih epizoda naše svakodnevice, forma koja odgovara našoj stvarnosti i načinu života. Pišem kratke priče jer obožavam nabijenu kompleksnost te forme, što ne znači da ne volim i romane (i drame, i poeziju…).

U fokusu Nikuda ne idem ponovo je porodica, okrnjena i puna raznolikog nasilja, i svi njeni uobičajeni akteri, žene, njihovi muževi, djeca. Šta je to u porodičnom okruženju što je tvoja trajna fascinacija? I šta je porodičnom okruženju, ako je ono već tako često izvor nesreće, alternativa?

Porodice – one klasične heteronormativne, „nuklearne“, o kojima pišem – idealizirane su jedinice društva: nameću ogromna očekivanja pojedincu, stvarajući mu pritisak da se prilagodi određenom načinu života koji možda i ne želi. Porodični pritisak je bolno nasilan, a užasno čest, i o njemu se rijetko govori. Porodice, također, ne biramo, a očekuje se da u njima vladaju ljubav, razumijevanje i harmonija, što baš i nije tako. Kao alternativu ovog načina života vidim mogućnost izbora vlastite porodice koji zajednica neće osuđivati. Voljela bih da živim u svijetu u kojem se heteronormativne modele ne nameće tako drsko i vulgarno kao što se to radi u današnjem svijetu putem medija i kulture općenito.

Majčinstvo je također jedna od tvojih opsesivnih tema – zapravo, dekonstruisanje mita o majčinstvu koji glasi da majčinstvo usrećuje svaku ženu, pa žene, kad ne znaju šta bi sa svojim životom, obavezno trebaju da se „odaju“ majčinstvu. Za tvoje junakinje majčinstvo je često prostor uvreda, poniženja, nesreće, boli, pa ipak, kako kaže jedna od njih: „Čim kažem da sam majka, ljudi me ozbiljnije shvataju.“ Zašto je iskren razgovor o majčinstvu i dalje društveni tabu?

Uloga majke je jedina uloga koju društvo priznaje ženi, jedina uloga u kojoj žena ima autoritet. Idealiziranje uloge majke kao svetice, to insistiranje da tu ulogu može igrati isključio, naravno, žena, omogućuje negiranje drugih uloga koje žene imaju. Dekonstrukcija te uloge i razgovor o tome koliko je ona neugodna i teška destabilizira mit o majčinstvu, a s tim dolazi i neprijatno priznanje da nam je društvo punilo glave idejom da je to najviše što žena može postati u životu i da je, ukoliko ne uspije proizvesti djecu, neuspjela.

Na više mjesta u knjizi tematizuješ načine na koje društvo raspolaže tijelom žene. Zapravo, čini se da tijelom žene svi raspolažu više nego ona sama: partner koji učini da prisilno zatrudni, ucjenjuje je fotografijama koje posjeduje, dijete koje odlučuje kad će prestati dojiti, okolina koja dojenje osuđuje. U kontekstu posljednjih napada na pravo na abortus u SAD-u, vrlo mi je bitno da pričamo o ovome. Koliko žene imaju autonomiju nad svojim tijelom u današnjem društvu?

Žensko tijelo i u današnjem vremenu ostaje najvažnije područje borbe za očuvanje patrijarhata. Štaviše, žensko tijelo je najvrednija imovina ovog sistema. Svaki put kad se postigne progres u svijetu na području ljudskih prava, reakcija na to manifestira se u kontroli nad ženskim tijelima. Tu se religija – što je krajnje apsurdno u 21. stoljeću – koristi kao glavni argument u korist takvog užasnog nasilja nad ženama. To vidimo i na našim prostorima, pogotovo u Hrvatskoj. Bojim se da sve što su feministkinje postigle za vrlo kratko vrijeme – jer, istorijski, jedan vijek jeste kratko vrijeme – možemo izgubiti u jednoj deceniji. To je naročito očigledno u SAD-u u namjeri da se poništi sudski proces Roe protiv Wade, čime bi se abortus zabranio u mnogim američkim državama. Nije slučajno da ovaj proces zovu rat protiv žena.

A nije samo tijelo u pitanju, u pitanju su čitavi životi kojima žele raspolagati drugi. „Ostavila si oca samog i zbrisala u Ameriku“, izgovara brat koji ostaje u blizini oca „samog“. Teret brige o roditeljima i djeci, sav taj neplaćeni „rad iz ljubavi“ uvijek je dužnost žena, te njen život ne pripada njoj već obavezama koje joj drugi dodjeljuju. S čim se sve žene moraju izboriti da bi slobodno raspolagale svojim vremenom i životom?

S tradicijom. Kapitalističkim društvom. Klasom iz koje dolaze. Etničkim porijeklom. Rasom. Seksualnom orijentacijom. Seksualnošću. Onda, s mikrokosmosom u kojem žive: posao, ulica, roditelji, partner, djeca… Ima puno toga.

‘U čitavoj regiji preovladava mišljenje da je život drugdje’

Nekoliko priča u knjizi smješteno je na drugi kraj svijeta, u SAD-u i u Engleskoj. Zašto si neke svoje junakinje i junake smjestila daleko od Makedonije, recimo u Arizonu, gdje se dive čak i kontejnerima, a neke iz Australije vratila u Makedoniju, gdje s prezirom posmatraju društvo koje su nekoliko godina ranije napustili?

Tema ove zbirke je kompleks inferiornosti našeg društva i kompleks superiornosti stranaca koji ovdje borave. Migracija prema Zapadu raširena je u Makedoniji, gdje se uspjeh mjeri po tome koliko daleko ste otišli od svog doma – ne samo koliko daleko nego i koliko daleko na Zapad. U čitavoj regiji preovladava mišljenje da je život drugdje: da traćimo živote ovdje, na ovom mjestu koje nam nikad nije i nikad neće ponuditi bilo šta. A to je štetno za društvo: ljudi ne teže tome da promijene stvari, već odlučuju da su kao individue važniji od društva i da neće napraviti ništa da bi učinili ovaj svijet boljim, već će jednostavno otići drugdje, pobjeći. Stoga je naslov knjige odraz uzaludnosti društva koje nikuda ne odlazi time što njegove individue žele otići nekuda, ali i prkosna tvrdnja da ne smijemo odustati.

Kad smo već kod Amerike, priče si, osim kod kuće, pisala i u drugim gradovima, pa i u Iowa Cityju, zahvaljujući književnim rezidencijama i Međunarodnom programu za pisce pri Univerzitetu u Iowi. Jesu li književne rezidencije najbolji prostor za pisanje u kojem spisateljica konačno ima „vlastitu sobu“ daleko od uobičajenih obaveza i očekivanja? Koji su uslovi tebi potrebni za pisanje?

Rezidencije su prije svega dobre zbog izloženosti drugoj kulturi, zbog novih iskustava u drugim zemljama, zbog osjećaja ranjivosti koji novi prostor i novo društvo nude. Nekad usamljenost i izolacija omogućavaju neprestani rad, no nekad nije tako lako raditi na tim rezidencijama: tako je, recimo, bilo u Iowa Cityju. Rezidencija je sjajna, ali autorice i autori imaju obaveza, uslovi za život nisu baš komotni, američka hrana škodi zdravlju, a i bezveze je propustiti druženje s piscima iz svih krajeva svijeta, ne ići na prevodilačke radionice i ne pratiti čitanja i druga zbivanja u gradu. Osim toga, rezidencije nekad uspiju promovirati autorice i autore: recimo, meni je Krokodilova rezidencija u Beogradu otvorila put prema tržištu bivše Jugoslavije. A što se tiče motivacije, najviše me motiviraju rokovi i boravak u mojoj kućici u Mavrovu.

Klasna pripadnost nerijetko određuje tok događaja u ovim pričama. Junakinje i junaci su pripadnici čitavog spektra, od ostarjelih, siromašnih ljudi koje je tranzicija pregazila, pa do bjelosvjetske elite koja kupuje vikendice na Azurnoj obali. Zašto ti je ovaj aspekt važan u izgradnji priče?

Volim stvari prikazivati realističnim: klasne razlike igraju ogromnu ulogu u našim svakodnevnim privatnim životima, a u malim tranzicijskim zemljama poput Makedonije nije rijetkost da se različite klase, na primjer, miješaju međusobno u istoj porodici. Također, ekonomske migracije, tema moje knjige, povezane su s klasom. Dešava se da osoba koja je pripadala srednjoj klasi i preselila se u drugu državu postane radnička klasa, a osjećaj očaja i neuspjeha koji obično prati ovaj pad u klasnoj pripadnosti vrlo je čest.

Ipak, dojam koji sam imala čitajući je da svoje junakinje i junake pomičeš preko granica realističnog ismijavajući društvene odnose i identitete koje živimo – neki od njih su pokondirene tikve, neki nesretne alkoholičarke koje, kao i obično ovisnici, vjeruju da su prevarile okolinu. Zašto su oni ponekad izgrađeni kao karikature?

Volim grotesku, jer izaziva humor. Zato nekad karikiram likove, dovodim ih do granice koja je na samom rubu realističnosti. Za mene je humor jako bitan element života, pa nastojim da ga koristim i u pričama, mada se često radi o crnom humoru jer sam shvatila da to ide dobro u kombinaciji s tragedijom.

U lično mi omiljenoj priči u ovoj zbirci, Kupine, atmosfera je ponešto drugačija od ostalih, ne samo zato što protagonistkinja odlazi da se odmori od nepodnošljive stvarnosti, smatrajući da na to ima pravo, već i zato što se dobija dojam da nada postoji – u samoći i prijateljstvu među ženama. Možda je to dobro pitanje za kraj: u čemu je nada, kamo pobjeći od neuspjelih porodičnih odnosa, od svekolikog nasilja, od besmislenog konzumerizma?

Pa, mislim da ideja nije da pobjegnemo, nego da napravimo korake da se suočimo s problemima koji nas muče, intimno ili društveno. U priči Kupine protagonistkinja je uspjela suočiti se s vlastitim demonima koji su društveno uslovljeni. Trenutak u kojem dolazi nada i olakšanje je trenutak ženske solidarnosti.