Piše: Kristina Ljevak
Foto: Haris Čalkić/VTF studio
„Nitko od svih bosanskohercegovačkih muškaraca nikad ni u čemu nije bio četverostruki europski prvak i tri puta najbolji igrač kontinenta, nitko nije uz to s reprezentacijom uzeo srebro i na svjetskom prvenstvu i na Olimpijskim igrama, i još pride dva na prvenstvima Europe. Nitko od njih, čak ni najveći ikad Zlatan Ibrahimović nije sa šest klubova u četiri europske lige osvojio trinaest državnih prvenstava. I da je Razija muško, kao što su muškarci bili i ona šestorica giganata oko nje na svečanosti u ženevskoj Naismith Areni prošle subote, došao bi valjda u Kuću košarke u Švicarsku i netko iz Košarkaškog saveza BiH, stigla bi iz Bosne i Hercegovine vjerojatno i poneka stotina novinara i njihovih urednika, bili bi u Ženevi te subote i ministri i premijeri i sva tri člana Predsjedništva, pa da se slikaju s najvećim sportašem Bosne i Hercegovine svih vremena. Ugurali bi se uguzi na fotografije iz Ženeve da je Razija muško, i da patuljcima nije sramota biti manji od žene“, napisao je Boris Dežulović u Oslobođenju povodom ulaska Razije Mujanović u FIBA-inu kuću slavnih. Dio je to jednog od tekstova koji ne bismo mogli napisati i kad bismo se svi još jednom rodili/e.
Zato intervju s najboljom našom sportistkinjom svih vremena počinjemo ovim uvodom, uz zadovoljstvo zbog susreta i iskrene čestitke.
Kada ovaj broj ugleda svjetlo kioska, Razija Mujanović će u Tuzli umjesto prijema igrati na revijalnom susretu vječitih rivalki Jedinstva i Željezničara i time proslaviti još jedan uspjeh u blistavoj karijeri.
Kad se dese ovako lijepi povodi kao što je Vaš ulazak u Kuću slavnih FIBA-e, onda svi govorimo o uspjehu. Počesto zaboravimo na činjenicu koja podrazumijeva odricanje i trud koji su pratili karijeru jedne velike sportistkinje. Koliko je trebalo snage i energije?
Trebalo je mnogo odricanja i energije. Zaboravi se na sebe i vlastiti život ako se hoće biti profesionalac i najbolji u tome. Sve je u tom slučaju podređeno košarci i za sve drugo se ima manje vremena. Ali na kraju se sve i isplati.
Sve je to možda ipak bilo lakše u Jugoslaviji, ili možda nikada nije bilo dovoljno dobro kada je riječ o ženskoj košarci?
Iskreno, ni u onom vremenu nisu bili bogzna kakvi uslovi. Mi smo igrali za stipendije. Ali tada se nije maštalo o nekim novcima, nismo znali ni šta su ugovori. Danas se nažalost odmah priča o njima. A niko neće da se potrudi, da stvori nešto, jer kad se napravi rezultat, i ugovori dođu.
Naravno, nije ženska košarka tako plaćena kao muška, ni blizu, ali opet, kad se ode vani, može se nešto i zaraditi, pa da se ovdje uredi neki ljepši život nego što bi se inače moglo.
Čini mi se da je generalno ranije u sportu bio manje bitan novac.
Tačno. Bili su nam bitni rezultati, a ne novac. Kao što sam i rekla, nisam ni znala da ugovori postoje. Osim što sam odlazeći vani saznala da imam još dvije godine obaveze prema klubu. Uvijek su nam govorili da trebamo potpisati neku pristupnicu. A ustvari su to bili ugovori. Nije nas zanimalo, nismo postavljali uslove, nama je u tom periodu košarka bila igra. Igra koju pretvoriš u ljubav, igra koju voliš. Zato je i nivo igre bio na višem nivou.
Kako Vam s današnjim sportskim rezultatima izgleda nekadašnja želja da postanete ekonomistica i bankarka?
Tada sam kao odlikašica zamišljala kako ću završiti osnovnu, srednju pa fakultet. Uvijek sam bila ambiciozna i smatrala da trebam, šta god da radim, biti najbolja. Kao dijete nisam dozvoljavala da neko bude bolji od mene. U školi takođe. Ako treba da se više potrudim, potrudiću se i naučiti, ali neću dozvoliti da neko bude bolji. Vjerovatno je to u karakteru čovjeka. S tim se rodi. Međutim, kad se pojavilakošarka, onda su se neke stvari preokrenule. Kad sam počela trenirati, već na polugodištu osmog razreda sam prešla u Tuzlu. Završila sam osnovnu školu, upisala srednju školu, smjer ekonomski tehničar, zbog toga što su smjene bile isključivo popodne, kako bih mogla ići na treninge prije i nakon nastave.
Zbog toga se desio izbor škole, koja mi se poslije i dopala. Kao dijete nisam previše razmišljala o tome. Kad sam došla u Tuzlu da treniram, bila sam osmi razred i stanovala sam u đačkom domu s djevojkama koje idu u srednju školu. Sve je išlo nekako (smijeh). Moji roditelji i klub nisu imali uslova za drugi smještaj.
Sjećam se da sam bila u sobi s djevojkama koje su bile četvrta godina srednje škole, a ja osmi osnovne. Bilo nas je četiri u sobi. Uslovi su bili nikakvi, ali ja se nikada nisam žalila. Uprkos zajedničkom toaletu, umivaonicima i jednom kupatilu na sve nas. Jedina je prednost bila što sam se u dvorani mogla tuširati.
Uslovi su bili baš skromni, ali od njih ne zavisi uspjeh, već od posvećenosti utakmicama i treninzima. I naravno, jako je bitno da se završi škola, minimalno srednja, nikada se ne zna kroz karijeru šta se može desiti. Jedna povreda može prekinuti karijeru. A svakako je potrebna edukacija. Bilo bi ružno da sad mene neko pita šta sam završila, a ja kažem osnovnu školu. Mora čovjek biti pismen.
U našoj kulturi ponekad izostaje podrška odvajanju kćerki od kuće. Na svu sreću, u Vašem slučaju to nije bilo tako?
U ona vremena je muškarac bio gazda u kući. Da se moja mama pitala, ja nikada ne bih otišla u Tuzlu, ali pitao se otac, na svu sreću. On je u svakom slučaju planirao da obezbijedi sredstva za moj studij jer sam bila odličan đak. Ali je smatrao da nema razloga da ne igram košarku, pa ko zna, možda i uspijem. Bio je čovjek bez puno škole, ali je realno razmišljao. Bio je jako inteligentan. U to vrijeme je bilo nepojmljivo da djevojčica sa sela ide u Tuzlu sama. Pa znam šta su mu govorili. „Žensko dijete da pustiš u svijet.“ A svijet je bio udaljen 50 kilometara. Od Ratkovića, gdje sam rođena, do Tuzle bilo je toliko. Ali on je shvatao da ja to želim, da sam jako uporna i onda je rekao treneru: „Sad ide od kuće i prepuštam je tebi. Disciplina mora biti.“ Nisam imala nikoga u Tuzli i trener je zaista bio i roditelj.
Kako je izgledao susret sa stvarnim svijetom kada ste počeli takmičenja u inostranstvu?
Prvo sam s reprezentacijom počela putovati. Već sam s 15 godina, nakon završene osnovne škole, bila u Kadetskoj reprezentaciji Jugoslavije. Sjećam se da smo prvo išli u Finsku na svjetsko prvenstvo. Bila je to generacija dvije godine od mene starija. Ali eto ja sam, kao talenat, ušla u tu reprezentaciju. Znam da nisam po kvalitetu. Ali sam za pola godine imala strašan napredak. I naravno da su svi treneri i selektori smatrali da ne treba puštati da odmaram ljeti kad i moje vršnjakinje igračice, kad je inače pauza, za mene bi bilo puno mjesec odmora. I tako se desilo moje prvo putovanje s reprezentacijom. Poslije sam s klubom svake godine išla na takmičenje u Poljsku, satima autobusom, ali imalo je sve svoje čari, uvijek je bilo zabavno.
Pretpostavljam zbog toga što je odrastanje u sportu istovremeno podrazumijevalo i odrastanje u zdravoj atmosferi?
Moguće. Ranije ni tehnologija nije bila kao današnja. A ljudi su se svakako više družili.Ta prijateljstva su nekada bila jako lijepa. Družila sam se i s djecom iz škole, nekada sam zbog treninga morala pobjeći s nastave, pa oni prećute ako mi je posljednji čas, a moram otići na trening.
Ne zapišu me ako me ne prozove profesor. Tako da sam uvijek imala finu komunikaciju i u školi i s mojim suigračicama, s protivničkim sam bila u reprezentaciji i tamo naravno sklapala prijateljstva. Tada nismo imale previše vremena, ali nakon toliko godina i danas sam u kontaktu s nekim igračicama, i kad se slučajno sretnemo, i ako nismo bile prijateljice već se samo poznajemo s terena, srdačno se ispričamo.
Čini mi se da su sportski pedagozi takođe bili ključni za razvoj jugoslovenske košarke?
Tačno. Košarku sam prvo počela igrati zbog visine. Nisam zbog talenta. Znam kad sam došla u Tuzlu da su treneru Mikiju govorili da će biti dobro ako za četiri godine budem uopšte mogla igrati u ekipi. Govorili su mu da ne gubi vrijeme bezveze. On je govorio da vjeruje kako ćemo brzo uspjeti. Ali on je poseban čovjek. Imala sam puno trenera poslije, ali više nikad nisam srela takvog čovjeka, pedagoga, vrhunskog trenera. Nigdje.
On je rekao da mu je dovoljno da to što mi objasni ja razumijem, sve ostalo je bilo stvar prakse koja se stiče dobrim treningom. Nije prošlo godinu dana, a ja sam već igrala u prvoj petorci i u prvoj ligi.
Što je potvrda snage karaktera i upornosti.
Jako je bitan karakter. Talenat takođe, jer se bez talenta ne može napraviti vrhunska karijera. Velikim radom i s malo talenta može prosječna. Kad stasaš u igrača, treba to održati. Nije to baš tako jednostavno, dolaze mlađi, možda bolji talenti. Da bi ostao u vrhunskom sportu, moraš raditi. Cijelu karijeru moraš raditi. Dok sam igrala, sto posto sam trenirala. Nema danas neću, pa ću sutra. Kod mene je postojalo pravilo da kad lošu utakmicu odigram, sebe kaznim. Sutradan, naprimjer, trčim. Tako sam nekako prevazilazila poraze.
A kako ste ih podnosili?
Jako teško. Koliko je samo bilo neprospavanih noći. Pored silnog umora na utakmici, kad izgubim, analiziram je sve vrijeme, ne mogu uopšte to da prebrodim. Grizla me je savjest. Uvijek sam u sebi tražila krivca. Nisam rekla da sam loše odigrala zato što mi moja suigračica nije dala dobre lopte, kao što danas rade. Čovjek mora biti samokritičan u poslu da bi taj posao radio kako treba. Sjećam se kako mi trener kaže da ćemo gledati video određene utakmice, a ja taj video već znam napamet jer sam stalno analizirala sve detalje s utakmice i tako sebe kažnjavala za poraze. Svi imaju slobodan dan nakon utakmice, a ja trčim da izbacim negativnu energiju. I onda se bolje osjećam.
Ali se to vjerovatno prenese i na druge segmente života. Možda nije dobro biti toliko samokritična.
Nije dobro, ali jednostavno sam takva i ne mogu da se mijenjam. Kod mene nema teorije da ću igrati a ne pokušati da dobijem. Bilo šta. Jednostavno sam pobjednica u duši. Kad bismo igrali jamba u slobodnom vremenu priprema reprezentacije, nije bilo šanse da ne pobijedim. Džaba. Grizem i moram pobijediti.
Čudi me onda da ste, uslovno rečeno, dozvolili da Košarkaški savez ne uvaži sve ono što im Vi sa svojim iskustvom, karijerom i znanjem možete ponuditi.
Nikada nisam bila nametljiva. I nikada nisam bila tamo gdje sam smatrala da više nisam potrebna. Puno sam klubova promijenila. Ako osjetim u nekom klubu da su ljudi zasićeni mene, ja odlazim sljedeće godine, nema me dvije-tri, pa se opet vratim. Nikada ja nisam tražila klubove nego su klubovi tražili mene zbog mog kvaliteta. Sasvim bi logično bilo da je i u ovom slučaju mene neko potražio. A ne da ja dođem i kažem: „Evo mene.“ Nikada to ne bih uradila.
Ali je i kandidatura za Kuću slavnih išla preko Brčkog umjesto Košarkaškog saveza Bosne i Hercegovine.
Neki to pokušavaju negirati, da kao nije Distrikt Brčko prvi delegirao, da su se svi oni potrudili. Ali nebitno je. To su ljudi koje ja poznajem, ko je kakav sebi je, na kraju krajeva, niko ne može reći: „Ja sam Razu predložio.“ Bilo koji uposlenik Košarkaškog saveza Bosne i Hercegovine je mogao poslati tu kandidaturu.
Brčko je to uradilo iz ljudske želje, zato što me cijene i znaju koliko vrijedim. A da nije bilo toga, ko zna šta bi poslije bilo. I ne mogu se sada busati da su to oni, kao što ovaj bivši govori, ne bih ga ni imenovala, koji kaže: „Ja sam nju predložio.“ Nisi ti. Da je bilo ko bio tada sekretar, uradio bi svoj dio posla, što je normalno.
Na ovom primjeru vidimo koliko je važno što u ozbiljnom svijetu postoje profesionalci, kao što su u FIBA-i, koji su reagovali prema Savezu nakon neadekvatne kandidature.
Oni su preozbiljna institucija u kojoj se zna šta ko radi. Tamo ista osoba ne može biti sekretar i generalni menadžer i predsjednik. Zna se ko je mene kontaktirao, čekao na aerodromu… Sve je organizovano. Kod nas hoće da sve radi jedan čovjek. A jedan čovjek samo jedan posao može dobro raditi. A kod nas to sve ide u jedan koš.
Kako je izgledao sam doček u Ženevi?
Putujući po svijetu dosta sam toga srela. Dolazeći u nove klubove čekao bi me auto. Ali se više moja prijateljica Tima Džebo iznenadila kada je stigao ogromni auto na aerodrom. Pa najbolji hotel u Ženevi. Pa večera povodom 85. rođendana FIBA-e noć prije proglašenja. Pa ceremonija uz jedinu tužnu činjenicu da niko od naših predstavnika nije došao. Bili su pozvani, naš zvanični predstavnik BiH u FIBA-i dobio je poziv. Ako on nije mogao, mogao je neko drugi. Iz Srbije i Hrvatske su bili.
Naši ne. Baš sam bila tužna kad sam vidjela ove ljude da su došli, a naših nema. Na koktelu mi je prišla žena da se upoznamo, bila je to naša ambasadorica u Ženevi, tada mi je laknulo. Divna žena. Lucija Ljubić, koja je veče provela s nama. Pa je čak došla i u nedjelju, koja joj je možda jedini slobodan dan, pa smo išle u obilazak Ženeve, družile se, išle na ručak i večeru. Stalno sam govorila da ne stvara sebi obavezu, ali je ona govorila da je počastvovana time da može da nas ugosti. Pomislila sam: „Bože, vidi kakvog ima i našeg naroda“ (smijeh).
Još jedna u nizu potvrda o snazi jugoslovenske košarke je i troje ljudi s njenog prostora koji su ove godine ušli u Kuću slavnih. Čime objasniti toliku plejadu talenata?
Tada su se talenti otkrivali. Bili su stručnjaci koji su tražili talente. Nije neko morao biti iz Sarajeva da bi igrao košarku nego se čuje da ima neko u nekoj školi na selu. Kao u mom slučaju, kad su čuli da ima jako visoka djevojčica u školi u Čeliću i trener je došao da mene vidi i razgovara s mojim roditeljima. I onda su me odveli. I danas bi se moglo naći takvih djevojčica, ali to niko ne radi. Nego daj nam samo gotov proizvod. Ručak ne može biti odmah gotov ako nema sastojaka da se napravi. Tako je i s igračima.
Danas je dosta toga uslovljeno ličnom imovinom roditelja i spremnošću da ulažu, ali i u tom slučaju u nogomet i tenis.
Sve se može uz malo truda. Stipendirati talentovanu djecu nije izdatak za državu. A to se kasnije vrati. Ako imaš talentovanog igrača, imaš ga za cijeli život. Kada sam ja odlazila igrati vani, plaćala sam obeštećenje državi. Dino Rađa, Toni Kukoč, svako od nas. Trenutno su se svi fokusirali na fudbal misleći da su tu milioni i pare. Ali i tu puste talenta za sitan novac. Džeku su za pet hiljada, a mogli su dobiti milione kasnije.
Uz činjenicu da nijedan muškarac u Bosni i Hercegovini nije ostvario uspjeh kakav ste Vi te činjenicu da ste tek trinaesta žena koja je ušla u kuću slavnih, koliko na ljudskom nivou ta nepravda boli ili se žene naviknu na to da žive u muškom svijetu?
Nekako smo se mi navikle kroz sport da smo uvijek bile u podređenom položaju. I u vrijeme Jugoslavije muškarci su imali bolje uslove. I tokom priprema za takmičenja oni su imali bolje uslove od žena. Mi smo radile svoje, to što su bitni, neka su, a mi smo dokazale da možemo biti druge na Olimpijskim igrama. Da možemo zavidne rezultate postići. Iskreno, ja se i ne opterećujem.
Mislim da bi i zbog motiviranja djevojčica bilo jako važno da Vas konačno pozovu u Košarkaški savez, uz sve ostalo zbog čega to zaslužujete.
Lijepo bi bilo da imamo saradnju. Meni ništa drugo ne treba u životu, osim da pomognem na adekvatan način. Ne mogu ni ja sama. Moramo to uzajamno. Razvoju košarke, pogotovo ženske, treba pomoći. Znam da nikada nešto ne bih počinjala ako to ne mogu. A ako sam u tome, onda se stvarno maksimalno potrudim da se ide ka boljem, da se nešto stvori. Tokom rata i neposredno nakon njega imali smo bolju reprezentaciju nego što sad imamo. Prošlo je 25 godina, a mi idemo na niže, a ne ka naprijed. Ni tada ni sada nije bilo para, u čemu je razlika i gdje je problem? Osim u organizaciji. Bez rada nema ni rezultata.
Na svu sreću, odnos predstavnika moći i „obične“ publike se prema Vama uvijek razlikovao, pa tako i sada, nakon ulaska u Kuću slavnih. Zbog toga je revijalni meč vječnih rivalki najbolji način da im se odužite umjesto da ste prihvatili uobičajeni prijem u Tuzli.
Sam prijem kao prijemne bi mene ispunio. U Tuzli sam počela igrati, prve veće uspjehe sam napravila u Tuzli, moja publika to zaslužuje jer su i oni dio mog uspjeha. Bodrili su me od samog početka, davali mi snagu da istrajem. Rekla sam po povratku iz Ženeve, nakon što su članovi uprave Jedinstva poslali čestitku i predložili da se dogovorimo o prijemu, da takav prijem ne želim i da Tuzla zaslužuje da se napravi nešto. Godinama se nismo sreli. Neki će dovesti djecu, neki unučad. Lijepo je da ta djeca imaju uzor. I Željo je odmah prihvatio tu ideju i očekujem da će u Tuzli biti mnogo publike.
Kako to da nikada niste poželjeli da ostanete u inostranstvu, jer bi vjerovatno svaka država u kojoj ste igrali, a da ste tamo ostali, imala sada drugačiji odnos prema Vama.
Jako sam teško otišla iz Tuzle. Bila sam emotivno vezana za grad i ljude. Kada sam prvi put otišla, bilo je to s namjerom da ostanem kratko i malo zaradim. Planirala sam dvije godine. I bilo bi tako da se nije desio rat. Ali uvijek sam znala da ću se vratiti da živim ovdje. Svugdje je meni lijepo, ali da je tamo moj narod, i ja bih se bolje osjećala. Iako sam imala prijatelje gdje god sam igrala. Ali nije to isto. I mogu biti ne znam koliko godina vani, uvijek sam stranac.
Umjesto toga, u vlastitoj zemlji ste na birou.S Vašim koleginicama u svijetu koje imaju rezultate kakve ste imali Vi sumnjam da bi bilo isto.
To je tačno. Znam mnogo onih koje s lošijim rezultatima rade u klubovima, pri savezu, nema šanse da je neko onako odbačen. U većim zemljama, u Španjolskoj, recimo, sve su njihove bivše igračice u savezima i klubovima. Međutim, mi u ovoj maloj zemljici odbacujemo uspješne.
I na kraju se sami sebi svetimo kroz to što rezultati izostaju.
Gledajući Vas maloprije dok ste za potrebe fotografisanja bili na terenu, imala sam dojam da biste bez problema mogli ponovo igrati, ne samo revijalnu utakmicu.
Kad uzmem loptu, ja ne mogu da se rastanem. Ne sjećam se kad sam posljednji put uzela loptu. Nemam na početku osjećaj daljine, ali nekoliko pokušaja je dovoljno da ponovo namjestim ruku. Neumorna sam. Ne mogu da odem na rekreaciju jer ću se polomiti pošto ne dam da me neko pobijedi.
E kad smo kod rekreacije, danas svi idu na fitnes. Je li to slučaj i s vrhunskom sportašicom nakon profesionalne karijere?
Nisam to voljela ni dok sam trenirala. Išta sam tamo zato što sam morala, zbog jačanja muskulature, ruku, nogu, ali to me je uvijek umaralo psihički. Uvijek sam više voljela dvoranu. Kad sam prestala, nema šanse, kakav fitnes. Volim da plivam i tu nemam protivnika (smijeh) i to je jedino gdje mogu da se rekreiram. Ali sport s loptom nema šanse da igram rekreativno.
Dvije godine nakon što sam prestala da igram u Tuzli se slavilo 20 godina od osvajanja titule. Toliko sam tada sebe dala, kao da sam igrala finale Lige šampiona. I trener me izvodi, a ja ga pitam što me izvodi. A zna da dvije godine nisam potrčala i kaže: „Razo, bona, pašćeš, šta ti je.“ I na kraju ekipa Jedinstva pobijedi tadašnju reprezentaciju. Mi fizički nismo bile toliko spremne, ali imamo iskustvo. Baci loptu vamo, baci tamo, i to je to. One su od nas spremnije fizički, mlađe po 20–30 godina, ali svejedno. To je posebna ljubav, to kad uzmem loptu u ruke, to ne mogu opisati. S jednom prijateljicom sam o tome pričala, ona nije imala ovakve rezultate, ali ima isti osjećaj. Onda mi je bilo lakše kad sam vidjela da ja nisam jedina luda, da ima i drugih koje tako razmišljaju.
Imala sam veliku tremu pred ovaj razgovor. Vi ste junakinja mog odrastanja, kao što su i Kukoč, Petrović, Divac. Današnjim djevojčicama to su zgodne djevojke s Instagrama.
Roditelji su nekada dolazili s djecom na utakmice. Desi mi se da mi sad ta djeca pišu. Odrasli ljudi od trideset godina. Sve je bilo drugačije. Sad se sve poremetilo. Od mršavih manekenki do izgladnjivanja djece. Ne smatram da neko zbog toga što se lijep i zgodan rodio treba nekome biti idol. Meni su uzor naučnici, sportisti…
Koga ste najviše cijenili od muških kolega?
Dražena Petrovića. On mi je bio fenomenalan. Veliki čovjek i veliki radnik. Uvijek sam cijenila ozbiljne sportiste. Imao je i on karakter da igra, ako treba, protiv cijele publike. Isto je i kod mene. Bez posustajanja i straha. To me je motivisalo. Nekada se dešavalo da dođemo u Beograd pa da nema ni 500 ljudi. Mrsko mi se tada zagrijati. Nema šta da me nosi. Nije mi bilo važno ni što protiv mene navijaju. Samo neka navijaju. Nikada nisam voljela igrati u praznim dvoranama. Ali zato moraš imati petlju pa ostati skoncentrisan i kad puna dvorana zviždi.
Je li na kraju ostao žal zbog propuštenog olimpijskog zlata, iako i srebro ima visok sjaj?
Da, jer smo bile blizu. To uopšte nije bilo nerealno. Kad samo pogledate da sam ja, kao glavna igračica ekipe, imala 21 godinu. Kad mi neko kaže da je neko mlad s 25 godina, sjetim se kako sam se s 25 naigrala i naosvajala. To su najzrelije godine, kad je igrač zreo i fizički jak. Danira Jakić, kao druga igračica, imala je 19 godina. U petorci smo imali jednu igračicu koja je imala 27, ovo je ostalo sve bilo do 23. Mislim da smo tada bile i najmlađa reprezentacija na Olimpijskim igrama.
Da nije bilo 1992, sve bi bilo drugačije. Ali je nekome to odgovaralo. Kad me neko pita žalim li za onom Jugoslavijom, naravno da žalim. Meni je bilo bolje.
S obzirom na to da ste do 25. preživjeli nekoliko života, šta Vam danas, 25 godina kasnije, može biti zanimljivo?
Meni bi najzanimljivije bilo kad bih otkrila neku djevojčicu koja je visoka i koja bi mene naslijedila i da joj se kroz neki period dive. Jer kad imaš jednog takvog igrača koji predstavlja zemlju, rezultat dolazi.
Kad sam ja igrala vani, znalo se da će ko mene kupi biti prvak Evrope. A nisu izostajali ni uspjesi s reprezentacijom.
Nadam se da će ovo pročitati neko od roditelja talentovanih djevojčica pa da imamo još jednu Raziju Mujanović, ako je to uopšte moguće.
Moguće je. Možda je neka već rođena, samo mi ne znamo. Da mene nisu otkrili, nikada niko ne bi znao za mene preko sporta. Bi možda zbog nečega drugog. Ali nikada ne bih te visine mogla dostići. Sport je nešto posebno. Sport veže ljude. Ne znam da li ljudi shvataju koliko je sport važan za jednu državu i koliko su sportisti njeni najbolji ambasadori. Kad smo se pojavili 1993. u Monpeljeu na Mediteranskim igrama, svi su znali da je u BiH rat i da ljudi tamo ratuju, nisu mogli vjerovati da neko tamo i košarku igra. Eto, barem smo zemlju predstavili na drugi način.