Piše: Radmila Karlaš

Sjećam se, neka poratna godina, ’96. ili ’97. Ulazim u kafić u Skenderiji, sva je raja tu i grme pjesme Halida Bešlića. „Otkad se ovdje slušaju narodnjaci?“ – pitam na sav glas. Kad pođoše svi išaretom, priđem stolu, a neko od raje reče: „Eto, došao nam Halid, treba da mu izađe novi CD, ili kako se to već tada zvalo.“

Sjedoh i ubrzo ostadoh bez riječi, namjerena da ostanem sjediti dan, godinu, vječnost. Takav je to bio čovjek.

„Samo što ti nisam došao u Banjaluku, ma ko meni da zabrani ljubav?“ Plače on, plačem ja, za stolom šmrkanje, a onda me pogleda i reče: „Ma šta ja tebi da otpjevam?“

Kažem, i pođoh od sredine pjesme: „Miriše cvijeće ko moja Dragana“ – za sestru. A on ustade, stade uz mene, obujmi mi ramena i poče.

Ljudi moji, tog osjećaja! Nije to samo glas, nije to samo pjesma – više je, i bolje, i sadržajnije. Nešto što nikakav zulum ne može uništiti, izvan i života i smrti, vječnost blaženstva i ljubavi, i onog neizrecivog što potresa do dna bića i cijelom Univerzumu daje smisao.

Pa pogleda u Goranu, drugaricu novinarku koja je bila sa mnom, Bišćanku s poratnom adresom u Banjaluci, zagleda joj se u zelene oči pa reče kroz suze: „Uno, Uno moja.“

I pjeva nam. Cijelo društvo se pridružilo, niko više ne benda šta inače sluša – pa to je Halid! A takvih nema. Jedan je Halid. To je raja.

Negdje su mi zajedničke slike s tog druženja, ali nisu bitne slike, već neizrecivi osjećaj od tad, koji se nikad nije ugasio. Uvijek sam računala na pomoć Halida kad smo feštali. Kad bi atmosfera bila ’nako, a ja govorila: „Ma pustite neku njegovu“, i odmah bi sve bilo taman.

Jutros razmišljam o Halidu, kišovito je i ne znam zašto me nešto zazebe oko srca. Ali bi tako.

I onda do mene, ni koji sat kasnije, stiže vijest – nema našeg Halida, piše moj dobri drug Zoran iz Ciriha. Nakon šoka, bez obzira na njegovu bolest, vratih u sebi dio onog osjećaja koji me cijelu prožeo tamo u Skenderiji. Vratih sve one trenutke kad smo teferičili pored Vrbasa uz njegovu „Lavandu“, „Ne čuje se sa čardaka…“; vratih onaj ljetni osjećaj s Romanije, kad sam s Jasenkom i Žikom bila nadomak njegovog rodnog mjesta.

Hej, samo da mi je hladne vode s Romanije.

Neka ti je vječna slava i hvala, dragi Halide!