Novembar, koji tek nagovještava nemilosrdnu sarajevsku zimu i u čijem sivilu je sve manje razloga za izlazak iz kuće, donosi, srećom, Pravo Ljudski Film Festival, posvećen autorskim filmovima koji nam nude dubinski umjetnički pogled u grotlo svijeta, u njegove male i velike bitke i ratove.

Piše: Tamara Zablocki
Foto: Haris Čalkić

Zahvaljujući Pravo Ljudski Film Festivalu, u proteklih smo desetak godina zalazili u živote čuvenih umjetnika i umjetnica proničući u tajne njihovog stvaranja, pratili svakodnevnu borbu imigranata i imigrantkinja, preživjelih Holokausta, sudionika i sudionica revolucija, kurdskih ratnica, žrtava trgovine ljudima, beskućnika, ljevičarskih terorističkih organizacija, zavirivali u intimni, porodični život potpunih nam stranaca, suosjećali s Izraelkom i Palestincem koji, zaljubljeni, neumorno traže parče sigurnosti na mapi svijeta. Za ljubitelje i ljubiteljice angažovanog autorskog dokumentarnog filma, Pravo Ljudski je utočište. Oni se, možda, ne broje u hiljadama. Ali, kako kažu njegove stvarateljice, Pravo Ljudski se svojim aktivizmom i sviješću o nužnosti djelovanja prvenstveno obraća samom sebi, vjerujući u svoju misiju pričanja malih, ali neizmjerno važnih priča. S direktoricom Pravo Ljudski Film Festivala Kumjanom Novakovom, producenticom Adelom Galešić i selektoricom glavnog programa Lamijom Šabić razgovaramo povodom 12. izdanja njihovog festivala čiji će program od 8. do 13. novembra biti posvećen slobodi i slobodama.

U Bosni i Hercegovini kvalitetne pojave opstaju uprkos, a ne zahvaljujući uslovima, te u taj kontekst valja staviti i kontinuitet Pravo Ljudski Film Festivala. Dobra je i prilika da uporedimo njegovo prvo i dvanaesto izdanje. U čemu su se razlikovale prilike u kojima su ta dva izdanja pripremana, šta se u međuvremenu pogoršalo, a šta poboljšalo? Kao filmski festival koji publici predstavlja uratke o najrazličitijim političkim problemima širom svijeta, vjerujem da ste vrlo svjesne društveno-političkih uslova u kojima djelujete u Bosni i Hercegovini.

Kumjana Novakova: U vrijeme kada se Pravo Ljudski “kuhao”, u periodu od 2003. do 2005, da bi se prvo izdanje festivala konačno realiziralo 2006. godine, postratna BiH je još uvijek bila neodređeno uznemirena zemlja i u pozitivnom smislu, jer se i dalje vjerovalo u sposobnost društvenih nauka, umjetnosti, literature da se nose s post-konfliktnim izazovima ekonomije, političkog sistema, društva. Postojala je neka vrsta vjere u društveni projekat, pokretnost, raznorodnost, otpor koji je proizlazio iz isuviše bliskog susreta s patološkim ideologijama nacionalizma. Iako je društvena snaga uglavnom bila fokusirana na suočavanje s prošlošću, u periodu u kojem je Pravo Ljudski nastajao ocrtavala se neka politička koncepcija djelovanja, kroz društvene razmjene onih koji su predstavljali moralni otpor u kontekstu vremena koje se shvatalo kao prelazno, koje je trebalo biti samo sklonište od potpune ludosti, na putu ka normalnosti.

Danas je situacija malo drugačija. Postaje sve očiglednije da je prelazno stanje zapravo cilj sam po sebi, a mi smo kao društvo postale zatvorenice vlastitog skloništa, zatvorene u maloj, skučenoj odaji slobode. A zatočeništvo nije nigdje manje bolno ili potpunije. Mi smo oslobođene zatvorenice. Pametnije kažu da se ljudi ne bune kada stvari zaista pođu po zlu, nego kad se razočaraju u ono što su očekivali i vjerovali. No, izgleda da ima mjesta i za veća razočarenja od iznevjerene budućnosti nakon rata, jer pobune su sve tiše, šutnja je dobrovoljna i kao da postaje dio prakse, a otpor je sve nekreativniji, nefokusiraniji i ubija svaku mogućnost za pluralizaciju mišljenja unutar sebe – što je u sukobu sa samom idejom društvenog otpora. To je i kontekst i razlog zbog kojeg Pravo Ljudski živi i radi uprkos uslovima.

Šta smo mi kao društvo Pravo Ljudski Film Festivalu

Pravo Ljudski je nekomercijalan, projekcije su besplatne za sve zainteresovane za kvalitetan angažovani autorski dokumentarni film i sve se kreće samo oko filma: nema tu glamura i nagovaranja publike da dođe. Kako i same kažete, riječ je o anti-festivalu. Šta postojanje anti-festivala znači u današnjoj Bosni i Hercegovini, pa i šire, te u kontekstu fenomena festivalizacije kulture koji svakako nije odlika tek bosanskohercegovačke kulturne scene?

Kumjana Novakova: “Pravo Ljudski je film, solidarnost, slobodan pristup kulturi i umjetnosti, iskustvenost, dijeljenje, okoliš, lokalizam. Pravo Ljudski je anti-festival. Kada nije samo ljubav.” To je koncept onako kako Pravo Ljudski programski definira i predstavlja platformu koju tim iznova kreira i transformira svaki dan, kao što platforma transformira nas. A Pravo Ljudski Film Festival je, naravno, najznačajniji element te platforme i svake jeseni već jedanaest godina unutar programa Festivala mali tim istražuje, kreira i transformira granice angažiranog autorskog dokumentarnog filma.

Na pitanje “šta postojanje anti-festivala znači u današnjoj Bosni i Hercegovini”, ja bih odgovorila protupitanjem: šta smo mi kao društvo Pravo Ljudski Film Festivalu, festivalu angažiranog kreativnog dokumentarnog filma? Koji je naš odnos prema nekomercijalnom festivalu dokumentarnih, avangardnih, autoričinih filmova: naš odnos kao grada, odnos kao građanki, odnos kao vremena koje mi definiramo svojim djelovanjem, odnos kao prostora koji mi iscrtavamo i, naravno, odnos konteksta čije vrijednosti živimo, slavimo ili pak osuđujemo?

Kao odgovor na to pitanje – a bilo je vrijeme i postaviti ga nakon dvanaest godina (iz)bivanja, ne bismo li prizvali transformaciju vanjskog i unutrašnjeg Festivalu – nastao je kako prošlogodišnji, tako i ovogodišnji programski koncept 12. izdanja Pravo Ljudski Film Festivala: sloboda. Nakon 11. izdanja, mi se i dalje bavimo istim pitanjima, razvijamo prostor za razgovor i razmjenu. Jer, da konačno pokušam odgovoriti i na pitanje kako opstati uprkos svemu: situacije, odnosno društveni konteksti se sami po sebi ne mijenjaju, već se mi i naš odnos prema određenim praksama trebamo promijeniti da bismo uopće razgovarali o nekakvom društvenom napretku. Pa, šta mislite, koliko smo mi kao ljudi uspjeli promijeniti vlastite stavove i vlastito djelovanje u posljednjih 11, 12 ili 20 godina? Da li smo se i koliko odmakle od oduvijek jednostavnih društvenih antagonizama, reakcionarnih ideologija? Zar nije festivalizacija kulture samo jedan od simptoma festivalizacije života? Živimo u začaranom svijetu spektakla, festivala bez početka i kraja, u kojem ciljevi nisu ništa, a razvoj, razvoj, i samo razvoj, progres i rast su sve. Taj beskrajni festival, spektakl, nije samo glavni proizvod, nego i jedini proizvod našeg društva. Kažem našeg društva, jer insistiram na našoj odgovornosti. A mi zombificirano pratimo tu neoliberalnu pompu, festival života, sa same periferije – jer Evropa i sve što Evropa predstavlja, jeste tamo negdje. Naravno, ne ostaje nam ništa drugo no da falsifikujemo stvarnost, kako bismo, eto, ubijedile same sebe da smo dio glamuroznog spektakla: festivala bogatog, lijepog, zdravog, kulturnog, odnosno normalnog svijeta naše normalne Evrope.

Jedan anti-festival u tom okruženju, Sancho Panza, vjeruje da umjetnost, uključujući kreativni dokumentarni film, može postaviti prava pitanja, zakočiti, stati, insistirati na traženju novih puteva, drugačijih odgovora i drugačijih modela koji su često u suprotnosti s logikom razvoja, progresa, rasta po svaku cijenu. No, ti modeli u konfliktu su i s institucijama, bez razlike da li govorimo o akademiji, državi ili čak o organiziranom civilnom društvu. Jer cilj Pravo Ljudski Film Festivala je kritičko iščitavanje informacija koje nam se serviraju u različitim oblicima i pronalaženje novih, radikalnih linija propitivanja: inspirirati unutarnje slobode nekonformistkinja, izvrnuti nametnute istine, dovesti u pitanje standardne retorike, prihvaćene modele, pokušati ukazati na naše svjesne, ustaljene sklonosti poslušnosti i hijerarhijskoj ovisnosti.

Osim u Bosni i Hercegovini, Pravo Ljudski Film Festival već nekoliko godina djeluje i regionalno. U partnerstvu sa DokuFestom iz Prizrena i MakeDoxom iz Skopja, razvile smo program filmskog obrazovanja za nove autore i autorice, školu dokumentarnog filma ACTive, kao i program putem kojeg se dokumentarni film koristi u srednjem i osnovnom obrazovanju. U Bosni i Hercegovini naš program Zumiraj prava u školi od 2012. u srednje i osnovne škole širom BiH donosi jedinstven pristup obrade i dopunjavanja nastavnih jedinica na temu ljudskih prava, demokratije i društvenih pitanja kroz nezavisni dokumentarni film. Metodologija Zumiraj prava u školi odgovara potrebama i utiscima iz formalnog obrazovnog procesa, te je trenutno aktivno koristi preko 200 nastavnika i nastavnica, profesora i profesorica iz cijele BiH. Slične programe razvijaju naši partneri u Makedoniji i na Kosovu, a naša kolaborativna regionalna platforma solidarni je akt ujedinjavanja obrazovnih aktera koji imaju često vrlo slične probleme i potrebe.

Ne dozvolimo komodifikaciju obrazovanja i umjetnosti

Radeći s novim autorima i autoricama, učenicima i učenicama, te svaki put iznova predstavljajući publici izvrsnu selekciju angažovanih autorskih dokumentarnih filmova, je li Pravo Ljudski do sada odgojio svoju publiku? Uzevši u obzir da kao društvo nismo pretjerano zainteresovani za dijalog, za priče koje se bave ljudskim pravima, za dublje upoznavanje društveno-političkih problema zajednica koje žive podalje od našeg kućnog praga i općenito, za učenje i posmatranje šire slike svijeta, ko su ljudi koji dolaze na Pravo Ljudski, ko je publika kojoj se obraćate?

Kumjana Novakova: Poenta Pravo Ljudski Film Festivala, kao anti-festivala, jeste, između ostalog, u tome da se ne obraća publici već sebi. A mi smo, kao i svi u post-činjeničnom dobu, u stanju obaviještene zbunjenosti. Umjetnost i kultura su možda i jedini instrumenti koji transformiraju to tupo stanje obaviještene zbunjenosti i površnog uvida u hrabrost da izgradimo lične, vlastite prakse i znanje na osnovu ličnih iskustva i potreba. Kao i hrabrost da pređemo iz faze voajerizma u djelovanje: klikom, gotovo poluodsutno, svakodnevno dijelimo ili gutamo slike ljudske drame, ljudske patnje, boli i gubitka, često bivajući ugodno iznenađeni lakoćom osviještenosti. Informisan pristup obrazovanju, kulturi i umjetnosti transformira upravo te voajerizme, današnje puko konzumiranje i građansku pasivnost u informisanu društvenu akciju, jer politički projekti su i dalje mogući samo kroz nesebični direktni informirani angažman za koji je vrlo često potrebno samo malo više hrabrosti u vlastitim vjerovanjima, mogućnostima i vlastitom čitanju konteksta u kojem živimo.

Umjetnost ne mijenja ljude, stavove, sisteme, umjetničko javno djelovanje ne stvara publiku, ne stvara građanku – mi (se) mijenjamo. Ali bez pristupa kulturi, obrazovanju i umjetnosti, promjene su rezervisane samo za one kojima nisu u interesu, za nosioce dogmatskih politika. A kako vratiti interes za dijalog i za širu sliku svijeta? Obrazovanje. Obrazovanje i učenje. Vjerujemo da odgojem i obrazovanjem potičemo i razvijamo nove kulturne vrijednosti. Ako pod pojmom kultura za ovu priliku mislimo na intelektualnu i umjetničku aktivnost, na proizvodnju novog i kritičkog mišljenja, onda društvene nejednakosti stvaraju nejednakost i u kritičkom – interes za širu sliku svijeta – ili stvaralačkom prostoru – kreiranje šire slike svijeta.

Na koncu, odgovor na ovo pitanje može biti vrlo jednostavan: razum, znanje, obrazovanost odgajaju publiku, odgajaju građanku. Zato naš civilizacijski cilj treba biti da vratimo obrazovanje obrazovanima, te da ne dozvolimo komodifikaciju odgoja, obrazovanja, kulture i umjetnosti, jer samo time ćemo vratiti interes za znanje i za širu sliku svijeta. Kao i interes za nas same, interes za naše društvo u pravom smislu te riječi, te konačno i interes za razgovor i dijalog.

Vi ste, reklo bi se, već zasukale rukave. Pravo Ljudski tradicionalno radi s mladima, te s idejom edukacije i angažovanja mladih provodi cjelogodišnji program Zumiraj prava, zatim Ko je vidio video?, Film u glavi, odnedavno i Hoćeš kod mene?. U obraćanju pažnje na mlade ne zanemarujete ni one iz manjih bh. sredina kojima se niko previše ne bavi, nastojeći podstaći i njihovo bolje razumijevanje dokumentarnog filma i svijeta uopšte.

Adela Galešić: Pravo Ljudski sarađuje s mladima kroz pograme edukacija koji se baziraju na poticanju kritičkog mišljenja i aktivnog djelovanja u društvu kroz audiovizualne sadržaje. Smatramo da kroz dokumentarni film s mladima možemo govoriti o temama o kojima se nerado ili vrlo teško govori, da kroz njih oni dosta uče o svijetu u kojem živimo i dobijaju inspiraciju za sopstveni angažman u društvu. Lako je primijetiti da su mladi u velikoj mjeri apatični i neaktivni i možemo biti prilično razočarani zbog toga, ali mislim da moramo učiniti dodatne napore i sve što je u našoj moći kako bismo ponudili sadržaje koji će ih inspirisati i pokazati da stvari mogu biti drugačije. Svi zajedno kreiramo društvo u kojem živimo i lijepo bi bilo kada bismo podupirali jedni druge u ostvarenju svojih snova, odbacujući kulturu ismijavanja onih koji se usude djelovati ili biti drugačiji od prosjeka i uspavane mase.

Iako su i veći gradovi u BiH prilično siromašni kada je u pitanju raznolika ponuda sadržaja za mlade, manje sredine su, kao što vrlo dobro znamo, u još goroj situaciji. Stoga se trudimo da dosegnemo što dalje i doprinesemo decentralizaciji kulture stalnim organizovanjem aktivnosti u što više mjesta u BiH za učesnike i učesnice iz svih bosanskohercegovačkih krajeva. Na 12. izdanju festivala za mlade Zumiraj prava imat ćemo učesnike i učesnice iz cijele BiH, koji će učestvovati u radionici zvuka na temu Sloboda kretanja, koju će voditi muzičar iz Njemačke Marcus Beuter, a 11 mladih će učestvovati u radionici o medijskoj pismenosti, čija će glavna tutorica biti rediteljica Ludovica Fales iz Londona. Oni će takođe činiti žiri koji će izabrati najbolji Zumiraj prava film za mlade. U sklopu projekta Hoćeš kod mene? dovest ćemo 24 mladih ljudi iz Doboja, Čapljine, Jajca i Kiseljaka koji će birati filmove čije će prikazivanje uz našu pomoć organizovati u svojim gradovima, pored toga što će učestvovati na radionicama filma i stripa.

Našim radom s mladim ljudima i skromnim doprinosima poboljšanju stanja kulture u BiH nadamo se da ćemo prije svega inspirisati mlade ljude i prenijeti im znanje i vještine kako bi svojim angažmanom stvorili mentalno zdravije društveno okruženje.

Fluidna forma dokumentarnog filma

Govoreći o zdravlju društva, potresnih i važnih tema za dokumentarne filmove u Bosni i Hercegovini nam zasigurno ne manjka. Ipak, kako stojimo s produkcijom autorskih dokumetarnih filmova, njihovim plasmanom i pažnjom koju dobijaju? I koliko je taj položaj u skladu s tretmanom koji dokumentarni film dobija u svjetskoj kinematografiji?

Lamia Šabić: Kako stojimo s produkcijom dokumentarnih filmova zavisi od toga šta gledate: ako gledate na ekonomski ili položaj u smislu popularnosti, onda je igrana forma u “prednosti”. Nedavno su objavljeni podaci popisa koji pokazuje da u Sjedinjenim Američkim Državama samo 20 posto filmskih profesionalaca koji se bave dokumentarnom formom uspijeva od toga da živi. Situacija nije puno bolja ni u ostatku svijeta. S jedne strane, ovo je poražavajuća činjenica za dokumentarnu formu, ali, s druge strane, koliko god paradoksalno zvučalo, također je plodno tlo. Forma dokumentarnog filma je trenutačno izrazito fluidna, te, kao takva, za razliku od fikcije, pruža puno više slobode za nove načine audiovizuelnog izražavanja. S tog stajališta, ako gledate na položaj u kontekstu mogućnosti i slobode u razvoju, dokumentarna forma je zapravo na puno boljem mjestu.

Međutim, mislim da je došlo vrijeme da prestanemo stavljati zidove unutar samog filma i da ga oslobodimo okova forme i kategoriziranja. Mislim da je film danas generalno na mjestu koje zahtijeva potpuno novi pristup i nove načine razmišljanja. Dok mi razgovaramo o tome koja je filmska forma u boljoj poziciji ili čak koja forma je „prava“ forma, ova dva navodno suprotna pristupa filmu se u zadnje vrijeme stapaju i dopunjavaju, te zajedno oblikuju nešto sasvim novo. Posebno je iskustvo gledati film koji nije ograničen jednom određenom strukturom. Film je film – i on, baš kao i osoba koja stoji iza njega, mora da bude slobodan.

Mozaik malih, ali bitnih priča

Slobodi će biti posvećeno i ovogodišnje izdanje Pravo Ljudski Film Festivala. Koliko je zahtjevno ali i nužno baviti se konceptom slobode u današnjem svijetu, u kojem nas porobljavaju neoliberalna ekonomija, nesigurni, prekarni uslovi rada, ksenofobija? I naposljetku, koliko dokumentarni i autorski film znače širenje prostora slobode?

Kumjana Novakova, Lamia Šabić, Adela Galešić: Program 12. Pravo Ljudski Film Festivala pored takmičarskog programa extra muros, programa re:versus, koji donosi recentne filmove najznačajnijih autora i autorica, te programa kratkog filma, donosi i retrospektivni program posvećen slobodi, kao i specijalni program razvijen u saradnji s Međunarodnim komitetom Crvenog krsta u Bosni i Hercegovini, a koji u fokusu ima humanost. Filmski program će, kao i dosad, biti obogaćen razgovorima i predavanjima, a ove godine ćemo prvi put imati i glavno predavanje, kulturnog teoretičara i filozofa Borisa Budena, o različitim značenjima i čitanjima koncepta slobode danas. Naravno, kao i svake godine, dokumentarna jutra otvarat će prostor za razgovor s gostima i gošćama festivala, uz doručak.

Smatrajući da ne postoje pravila u umjetnosti i da ne postoji jedan jezik, niti način da se umjetnost standardizira, programski akcenat svake godine stavljamo na eksperimente, na rad autora i autorica novih generacija. Autorski film je u tom smislu posebno važan, jer cilj autorskog filma između ostalog jeste promišljanje forme i audiovizualnog jezika.

Ovogodišnje izdanje će pričati o slobodama, a ne o slobodi, jer je naša polazna tačka to da nije potrebno definisati slobodu, niti tragati za konceptualnom jasnoćom termina. Ono za čim tragamo kroz film su moralni principi i argumenti koji će ispuniti prazni prostor kreiran potrebom za definiranjem i objašnjavanjem. No, ideja programa ne ide u smjeru postavljanja moralnih principa, naravno. Program gradimo na osnovu pristupa kojim, na primjer, Svetlana Boym u jednoj od svojih knjiga pokušava razviti “fiktivne” razgovore između različitih filozofa, umjetnika, učenjaka koji su radili i pisali o slobodi, a to je odnos između slobode u množini – političke slobode, ljudska prava – te slobode u jednini – umjetnička sloboda, sloboda religije, egzistencijalna sloboda.

Tako je i naš program satkan od fiktivnih dijaloga između slika, autora i autorica, malih sloboda, te je svaki film jedna slobodarska priča koja ulazi u razgovor, otvara ili prepliće se s drugom pričom. Bez velikih, pretencioznih narativa i univerzalnih istina, program Pravo Ljudski festivala je mozaik malih ali bitnih, slobodnih priča. Promišljat ćemo oslobodilačku borbu radnika i radnica od najgrubljih i najsuptilnijih vidova eksploatacije, oslobađanje ljudi od ekonomskih, političkih ili duhovnih okova, revolucije, ali i život u neoliberalnom patrijarhalnom zatočeništvu. Promišljat ćemo i zašto čovjek bježi od slobode. Šta uopće nama, ovdje i sada, znači biti slobodna? Zygmunt Bauman tvrdi da je sloboda slogan snažnih. Promišljat ćemo život u slobodi nakon slobode.

Marx je radio na tome da pokaže kako živjeti ljudski, na način “vrijedan i odgovarajući našoj ljudskoj prirodi”, znači živjeti u slobodnoj zajednici ljudskih individua, zajednici u kojoj je “slobodan razvoj svakog pojedinca preduvjet za slobodan razvoj svih”. Sa svakim filmom uvrštenim u program 12. izdanja Pravo Ljudski Film Festivala nadamo se da doprinosimo upravo radu mnogih na tome. Jer, ako ne sada, kada?