Razgovarala: Elma Hodžić

Niko u Sarajevu nema tako brojnu i raznoliku publiku kao Strašni! Njegove fotografije su predmet interesovanja šire publike, akademske zajednice, umjetnika… Milomir Kovačević Strašni fotografijom se počinje baviti sa 17 godina u Univerzitetskom foto-klubu CEDUS. Strašnog zanima život u najrazličitijim formama: život ulice, pojedinca, događaji… Neponovljivo je i autentično zabilježio damar kulture u Sarajevu za vrijeme opsade. Povodom njegove nedavno održane izložbe “Vidi – okvir nije granica” u Umjetničkoj galeriji BiH, razgovarali smo o Sarajevu, Parizu, fotografiji – o prošlosti i pomalo o budućnosti.

Kako je Milomir Kovačević postao Strašni

Oduvijek me zanimalo kako je Milomir Kovačević postao Strašni? Možete li nam ispričati priču o nadimku “Strašni”?

To je jedan od nadimaka. Nažalost, ustalio se. I nije mnogo nažalost. Nekad davno, nema veze ni sa ratom. Veže me taj nadimak za neke ljude, radne akcije, prošlo vrijeme. Još uvijek sam u kontaktu s tim ljudima. Bilo se to zaboravilo, pa je onda pokojni Veso, čini mi se, u Danima potpisao neke fotografije nadimkom “Strašni”. U ratu je bilo “Strašni, Strašni” – i ostade “Strašni”. Šta ću ja sada tu? Pitaju me: “Gospodine Strašni, kako ste jutros?”. Malo je šega. U ratu mi je i pomoglo. Ne bi Milomir mogao prolaziti svugdje kako je Strašni prolazio. Ljudi se odmah zapitaju: “Što li je ovaj strašan?” I tako ja prođem… Ima ovaj nadimak i dobrih strana.

Moj prvi susret s Vašom fotografijom je bio kroz magistarski rad na Odsjeku za historiju umjetnosti, a na temu izgradnje kolektivnog sjećanja na rat. Kako danas gledate na Vaše fotografske dnevnike i doprinos u dokumentiranju života pod opsadom?

Teško pitanje. Ja sam bio fotograf i prije rata, a u ratu sam samo nastavio raditi ono što sam znao i mogao. Do rata sam fotografisao ljude po ulicama, od čovjeka koji je prodavao sapune do ovih koji su prodavali lutrije. Uzmeš aparatić, Titova, Vase Miskina, pa prema čaršiji – i tako danima. Atmosfera je bila kao iz Felinijevih filmova. Rat me zatekao na ulici. Teme su se promijenile. Sad je bilo snajpera, granata, ljudi s puškama. Ako si fotograf i radiš ono što voliš, samo nastaviš sa svojim radom u drugim, skroz drugačijim okolnostima. Snimao sam, imao neke svoje ideje. Izađeš na ulicu i radiš. Neko ti kaže šta se dešava, odeš i snimiš. Kada su počeli Dani sa radom, stizali su redakcijski zadaci. Međutim, ja sam i dalje bilježio ono što sam smatrao zanimljivim: arhitektura u ratu, svakodnevica, djeca, portreti. Poznavao sam dosta ljudi, pa su me često pitali da ih fotografišem. Nije bilo dovoljno filma i materijala. Možda bi to bilo veće i obimnije da je bilo alata. Smatrao sam da je to bitno zabilježiti.

U zadnje vrijeme sam pravio kontakt kopije i sređivao tu ratnu arhivu. Uspio sam naći fotke ljudi za koje nisam ni znao da ih imam. Sada im šaljem ratne fotke koje nisu nikad vidjeli. Obradujemo se, i tako. Žao mi bude da ne pošaljem ljudima fotke na kojima je zabilježen jedan važan dio njihovih života. I svi budu ushićeni – a i ja!

Možemo li se kratko vratiti na prapočetak: Kako se razvila Vaša ljubav prema fotografiji? Zašto baš fotografija? Imate li slučajno sačuvanu prvu fotografiju koju ste napravili?

Jedna od prvih fotografija je bila Vijećnica. To je sve otišlo, nisam ništa uspio spasiti. Prije 45 godina, kada sam došao u foto-klub CEDUS, dobili smo prvi zadatak da pravimo fotografije: prva lokacija je bila Vijećnica. Jedna od meni najdražih fotografija je bila silazak starog para niz Babića baštu, niz stepenice. Nažalost, nisam to sačuvao. Imam sačuvanu jednu fotografiju svog djeda. Bila je sa mnom sticajem okolnosti, pa sam je uspio sačuvati.

Laboratorija je jedno veliko zadovoljstvo

Možete li opisati vaš pristup fotografiji? Kako izgleda put nastajanja fotografije? Šta Vam je najzanimljivije u radnom procesu?

Nema pravila kako nastaje fotografija. Bitno je uzeti aparat i krenuti u posao. Ja obično ne radim jednu fotografiju nego serije, i radim na duže staze. Ako radim kafanice u Parizu, onda to radim godinama. Noćni Pariz radim otkad sam ovdje. Kad radim portret, volim popričati sa portretiranima. Potrebno je da se čovjek malo opusti, da se uvede u priču. Kod mene nema safarija i lovljenja, da ljudi ne vide prisustvo fotografa. Bitan je ljudski kontakt. Ako radim fotografiju u vanjskom prostoru, gledam kakvi su oblaci, da li postoji kontrast, itd. Ako se snimaju fotke, onda se ne radi laboratorija. Mora se biti svježe, odmorno i veselo za rad.

Spadate li u one ljude koji su zadovoljni rezultatima ili u one vječito nezadovoljne?

Ne spadam u vječito nezadovoljne, jer onog trenutka kad pritisnem okidač znam da li je fotografija dobra ili nije. Ako je dobra, onda sam zadovoljan. Ima tu više procesa. Kad se uspostavi neka željena atmosfera i klikne, ide druga faza realizacije, a to je laboratorija. Kroz laboratoriju se ono što je bilo u glavi, što se snimilo, prebacuje na papir. To je jedno veliko zadovoljstvo. Mnogo uživam. Pustim muziku koja odgovara temi, ne smije biti naporna, teška.  Isključe se telefoni. Isključi se svjetlo. Isključi se sve. I, vežite se, polijećemo u neku drugu vasionu. Nova faza rada je priprema izložbe, ako je izložba finalni rezultat rada. Za izložbe pravimo atmosferu koja odgovara temi. Recimo, sve ratne izložbe su bile uz svijeće. Treba opremiti fotografije, pripremiti prostor. Fotografija je proces – od ideje do realizacije. A ja volim sve pripremati sam. Imam naviku da tako radim i da kontrolišem proces. To zahtjeva puno energije, koncentracije i volje.

Nedavno ste otvorili novu izložbu u Umjetničkoj galeriji BiH. Možete li nam predstaviti i višegodišnju saradnju s Umjetničkom galerijom Bosne i Hercegovine?

Meni Umjetnička galerija BiH nije bila strana ni prije rata, ni u ratu – a evo ni danas. Dugo traje moja saradnja s Galerijom. Radili smo u različitim postavkama, s različitim saradnicima, organizacijama. Sa čitavom ekipom Umjetničke galerije BiH imam odlične relacije i saradnju. Daju mi puno slobode i potrude se da izložba bude predstavljena u najboljem obliku. Imam čast i zadovoljstvo izlagati s velikim ljudima u značajnom prostoru, i moram priznati da se u Galeriji osjećam kao kod kuće.

Svi ti svjetovi: Sarajevo, Fojnica, Pariz

O čemu govori izložba “Vidi – okvir nije granica”?

Tema ove izložbe je život Ustanove za socijalno zbrinjavanje i zdravstvenu njegu Drin u Fojnici. Uvijek su me zanimale ovakve teme kroz koje mogu predstaviti nevidljive i nedostupne svjetove. Sticajem okolnosti sam otišao u San Tropez kad je bilo bijenale hendikepiranih umjetnika. Bila je ekipa iz Fojnice. Tamo vidim Gorana. Njima je Goran govorio da će u Francuskoj naći svog druga i Gorana. Niko nije vjerovao da će to stvarno biti, u velikoj Francuskoj… I eto, sretnemo se. Tako sam ja počeo dolaziti u Fojnicu, fotografisati. Otvorili su mi svoja vrata. Napravili smo izložbu u njihovom prostoru. Svaki put kad dođem iz Pariza u Sarajevo, odem na dan ili dva u Fojnicu. Upoznamo se, uvežemo, snimamo. Želja je bila da ova fotografska priča ne bude neka teška priča, već priča o tome šta su kvaliteti ljudi iz Drina, šta rade, kako mogu pomoći ovom društvu. Imao sam svu pomoć Drina i njihove mlade, stručne ekipe. Išli smo po izletima, pravili revije, sportska takmičenja. Za izložbu u Fojnici smo sami pravili ramove. Izložba je trebala biti pred koronu, pa se sve obustavilo. Onda smo morali čekati sljedeći povoljan trenutak i priliku. Na otvorenju izložbe je bilo publike, dobili smo medijsku podršku. Mislim da smo uspjeli pokazati jednu ljudsku dimenziju, drugačiju sliku ove ustanove. Oko 500 korisnika i oko 250 uposlenika. Moja želja je da kroz objektiv ispričam nešto što može izaći izvan okvira Fojnice i, evo, doći u Sarajevo.

Vi, čini mi se, imate najbrojniju publiku u Sarajevu – svako otvorenje Vaših izložbi je spektakularno po broju posjetitelja. U čemu je tajna dobre povezanosti s publikom?

Nije to publika, to su uglavnom moji prijatelji. To su ljudi s kojima se družim, izlazim… Trudim se da sve što radim budu ljudske priče – zato, onda, ljudi dođu da te izložbe vide. Izložba je ujedno najjednostavniji način da se vidimo, družimo. Poštujem ljude, pa i oni mene valjda poštuju. Šta ćemo, moramo se paziti…

Na čemu trenutno radite? Smijemo li najaviti neku novu izložbu?

Zvanično nemam ništa dogovoreno, ali vazda radim nešto. Listao sam i pripremao kontakt kopije u zadnje vrijeme. Uvečer snimam “Noćni Pariz”, ujutro razvijam. Malo skeniram, pa opet u grad. Ovo ostalo, radim standardno. Pri kraju sam nekih izložbi koje sam radio u ovoj godini, a za sljedeću imam mnogo planova i ideja, pa se nadam da će biti dobra kao i ova.

Šta je za Vas Sarajevo – a šta Pariz?

Teško pitanje! Pariz je dobar jer sam u njemu stvorio već neki svijet i mogu riješiti tehnički određene stvari. Tu su i neke teme koje sam kroz fotografiju otvorio. A Sarajevo… Najljepše i najteže godine svog života sam proveo u Sarajevu. Između ta dva parametra je čitav jedan univerzum. Ova dva grada su komplementarna, nadopunjuju se. Dobar dio Sarajeva imam sa sobom: u arhivima, u ljudima, u sredinama koje sam napravio po sarajevskim aršinima. Opet, kad sam tamo, nosim Pariz sa sobom. U Parizu više radim. Vidjećemo kako ćemo organizovati život. Teško je razdvojiti ta dva grada, nosim ih srcu… Ima jedna pjesma: “imam dvije ljubavi”… To u ovom slučaju važi i za mene!