Slike Martine Grlić prizivanjem artefakata iz bliske prošlosti i dokumentarističkih prizora industrijske proizvodnje propituje našu današnjicu i poimanje prošlosti i sadašnjosti. Prelazeći nemali put od vremena socijalizma u kojem su rad i proizvodnja imali sasvim drugačiju poziciju od one koja im je preostala danas, pa do neoliberalne transformacije, Grlić prikazuje promjene strukture jednog prostora.
Piše: Tamara Zablocki
Jedna od najplodonosnijih slikarki novije generacije u Hrvatskoj, Martina Grlić slikarstvo je diplomirala prije osam godina na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a sve otad pažnju publike brojnih samostalnih i grupnih izložbi, ali i medija naklonjenih likovnim umjetnostima, plijeni svojim upečatljivim slikarskim ciklusima koji se bave društvenim promjenama kroz koje posljednjih decenija prolazi naš postsocijalistički prostor i propituju nedavnu prošlost kao temelj sadašnjosti. Martinini radovi zastupljeni su u zbirci Moderne galerije Zagreb, a njen talent potvrdila je i ovogodišnja HPB nagrade za mlade umjetnike i umjetnice koja joj je dodijeljena na četvrtom Bijenalu slikarstva održanom krajem oktobra u Zagrebu.
Za svoj izričaj birajući figurativno slikarstvo koje barata s krajnjom vjerodostojnošću, Grlić na svoja platna obično velikih dimenzija prenosi prizore iz nekadašnje društvene stvarnosti. Ciklusom Proizvod slikarka nas vraća u djetinjstvo podsjećajući na popularne gumene Disney igračke iz osamdesetih koje je proizvodila jugoslovenska tvornica Biserka i koje pojedini od nas još čuvaju po garažama i tavanima, žvakaću Čunga lunga, stripove, tombolu, prepoznatljivu konzervu od kafe ili slične upotrebne predmete kojima prijeti iščeznuće iz sjećanja, dok je ciklus Tvornica nastao na temelju starih crno-bijelih fotografija tvorničke svakodnevice nekadašnjih proizvodnih divova naših prostora poput Jugoplastike i Jadrana, pronađenih u tvorničkim monografijama i sakupljenih u državnom arhivu.
Na prelasku iz jednog političkog sistema u drugi, u osamdesetima i devedesetima, Martina Grlić bila je djevojčica premlada za jasan, vlastiti pogled na društveno-političke turbulencije, stoga za nju prošlo ali blisko vrijeme predstavlja područje istraživanja ključno za razumijevanje sadašnjosti. Vrijeme privatizacije i tranzicije u kojem je, recimo, spomenuta Biserka ugašena, obiluje pitanjima koja se nameću. Martinine hiperrealistične, dokumentarističke slike priliku za pitanja pružaju i publici, prepoznatljivošću prizora izazivajući dijalog i nužno tjerajući na preispitivanje sjećanja i osjećanja. Šta se sve promijenilo? Koliko je pouzdano individualno sjećanje? Koliko su današnji dominirajući narativi nametnuti? Koje su nam se vrijednosti promijenile usljed smjene režima?
Promjenjivo sjećanje
“O razdoblju socijalizma mogu govoriti samo iz aspekta današnjeg vremena. Iz moje perspektive, prošlost je fascinantna i često paradoksalna. Vjerujem da je upravo taj paradoks bio svojevrsni motiv za ulazak u ovu temu. Zaintrigiralo me društvo koje je duboko podijeljeno. Društvo u kojem se čini da je ideja o socijalizmu permanentno diskreditirana. S druge strane, neki socijalistički principi i prakse zadržali su iznenađujući nivo popularnosti. Mislim da danas imamo mnogo primjera gdje se sjećanje koristi kao sredstvo manipulacije. U društvu koje je podijeljeno glede prošlosti, vrlo je lako izazvati visoke emocije“, ispričala nam je Martina Grlić na početku razgovora za Urban magazin. Rad joj je, dodaje, vezan uz posljedice historije koja se manifestuje kroz nostalgičnost i sjećanja, te manipulaciju istih.
Za podsticanje oprečnih emocija i polarizaciju društva velikim dijelom odgovornim smatra medije. “Bivše socijalističke države suočavaju se s izazovom izgradnje nacionalnog identiteta i izradom nacionalnih sjećanja. Njihove prošlosti uglavnom su isprepletene: mijenjanje čitanja povijesti u jednoj zemlji stvara žestoke reakcije u drugima. U tom vrtlogu transnacionalnog pamćenja rata, digitalni mediji tvore ključni diskurzivni prostor. Stvaraju se različite verzije memorije, koje projiciraju različite neinstitucionalne strukture poput interneta. Kroz cyber prostor vidljivo je kako različite verzije povijesnih događaja mogu dovesti do reartikulacije prošlosti i transformacije svijesti pojedinca, tj. kako pojedinac doživljava tu povijest. Nestabilnost i mutacijski karakter digitalne memorije pokazuje u kojoj je mjeri memorija zapravo promjenjiva.”
Prizori iz vremena glorifikacije rada
Rađene na podlozi fotografija, slike iz ciklusa Tvornica prikazuju ustreptalu industrijsku proizvodnju, žene na radnim mjestima u fabričkim pogonima kakve danas poznajemo tek po rijetkim vapajima radnika i radnica preduzeća pred stečajem ili onih u rukama privatnika, stranih investitora, poput nedavnog obraćanja radnika i radnica travničkog Olipa javnosti putem društvenih mreža. Martinine slike bave se prošlošću, ali iz današnjeg trenutka, i nisu okrenute prošlosti nego upravo suprotno: one nas podsjećaju da je naša sadašnjost obilježena prošlošću, ma koliko se trudili napraviti konačan rez s njom. Da bismo razumjeli šta su radnici i radnice u procesu divlje privatizacije izgubili i koja su to prava koja više nemaju, nužno je podsjećati na nekadašnji položaj industrijskih radnika i radnica.
“Ponovna reprezentacija radnika i radnica učinila mi se vrijednom pažnje, jednako kao i velika ideološka moć koju ti prizori nose. Scene su to iz vremena kad se rad glorificirao i smatrao važnim. Kroz tvorničku proizvodnju rađa se figura radnika heroja, a tu posebno mjesto zauzimaju i žene radnice koje predstavljaju stup socijalističkog društva. Gledajući arhivske snimke, gotovo propagandne naravi, teško je ne osjetiti kolektivni ponos i marljivost. Makar i lažno produciran, on se jako osjeća. U društvu koje nastupa nakon pada socijalizma događa se upravo suprotno: svakodnevica ocrtava sliku istog tog radnika na rubu propasti”, ističe. Dokumentarnost prizora nastoji zadržati u svakoj prilici, te su fabrički prizori monohromatski kao i fotografije na temelju kojih su nastali, dok kod ciklusa Proizvod igračke i upotrebne predmete vjerodostojno slika u njihovim bojama.
Motive je preuzimala prvenstveno iz fabričkih pogona koji su bili svojevrsni divovi nekadašnje države, orijentirajući se prema građi koja joj je bila dostupna. “Primjerice, to su tvornice Biserka, Podravka, Jadran, Jugoplastika, Koka Varaždin. Neke od njih su se održale do danas, poput Podravke, Jadrana ili Koke Varaždin koja je današnja Vindija. Većina ih je ipak propala tokom tranzicije, kroz privatizaciju ili zbog nekonkurentnosti spram novih tržišta. Ono što je meni bilo zanimljivo zapravo je vezano za ideološki obrat, odnosno uz promjenu načina kako jedno društvo proizvodi svoje vrijednosti.” Čuvanjem dokumentarnosti prizora, Grlić doprinosi njihovoj prepoznatljivosti koja podstiče asocijacije pri posmatranju iz pozicije današnjeg čovjeka i društva u kojem živi, što ne čudi jer danas živuće generacije u svojim porodičnim historijama baštine priče o nekadašnjoj industriji.
Predmeti koji formiraju identitet generacija
U slučaju ciklusa Proizvod nastojala je sačuvati od zaborava predmete koji su bili u upotrebi u vrijeme socijalističkog perioda, a koji su – što nije nevažno iz današnje perspektive – bili većinom proizvedeni u fabrikama na prostoru Jugoslavije. Danas, ako industrijska proizvodnja na našim prostorima i postoji, njeni proizvodi namijenjeni su inostranom tržištu i kupcima daleko dubljeg džepa od ovdašnjih. “Popularna kultura regije iz perioda zadnjih pedeset godina ostala je neartikulirana i bilo je gotovo nemoguće obuhvatiti sve te predmete. Slikala sam objekte kojih se osobno prisjećam, koje sam pronašla na tavanima svojih vršnjaka i na buvljacima. Htjela sam pokazati kako svakodnevni predmeti mogu utjecati na formiranje identiteta čitave generacije. Kada im se oduzme njihova inicijalna funkcija, objekti na slikama jasno djeluju kao okidač u svijesti pojedinca.”
Riječ je, naglašava, o tematski dosta hermetičnim slikama čiji prikazi izvan granica naših prostora gube dublje značenje i postaju običan estetski doživljaj, te recepcija zavisi o posmatraču, njegovom predznanju, porijeklu, uvjerenjima. U recentnim radovima iz ciklusa Kolektivni snovi, Grlić se fokusira upravo na proces dekontekstualizacije koristeći dokumentarne motive poput političkih sastanaka, sletova, plesova i lišavajući ih prvobitnih značenja. Granice između dokumentarnog i fiktivnog time se zamagljuju, a uobičajene ideološke konotacije ukidaju ili relativiziraju. Za svoju odabranu formu, slikarstvo, vjeruje da će uvijek imati svoje mjesto u umjetnosti, bez obzira na brzinu tehnološkog razvoja kojom je obilježeno naše današnje društvo, uprkos sve zastupljenijim medijima savremene umjetnosti.
“Slikarstvo će uvijek imati svoje mjesto, neće ga zamijeniti neki drugi napredniji medij niti će pasti u drugi plan. Možda je postojao jedan trenutak u povijesti kada se tako razmišljalo, no pokazalo se drugačije. Slikarstvo je danas sveprisutno i potrebno. Sadrži nešto arhetipsko, jedan specifičan i neponovljiv ljudski trag. Zapravo, ono je možda više nego ikada elitističko. Slikarstvo je moj primarni medij u kojem sam se školovala i zasad ga biram kao sredstvo izražavanja. To je zanimanje na duge staze i treba naučiti kako svoj rad ne doživljavati preozbiljno i biti sposoban staviti se u pozu igre i istraživanja. Zapravo, promjena je nužna da bi se izbjegla dosada i učmalost u radu”, zaključuje.
