Rođen u Bosni i Hercegovini, danas Švicarac, Mario Batković je harmoniku vidio na drugi način, kao prostor slobode u kojem se od svake tipke i svakog pokreta mijeha može dobiti novi, nepoznat zvuk, a rezultat njegovog dugogodišnjeg istraživanja mogućnosti ovog instrumenta su uzbudljivi, napeti, psihodelični albumi i nastupi, svjedočanstva o tome koliko duboka može biti simbioza čovjeka i instrumenta.
Piše: Tamara Zablocki
„Veče u kojoj će od muzičkih žanrova ostati samo muzika“, glasila je najava koncerta dvojice migranata rođenih u Bosni i Hercegovini koje je ljubljanski Cankarov dom publici odlučio predstaviti iste večeri. Prvi je bio Mario Batković, harmonikaš i kompozitor, koji, kako su se imali priliku uvjeriti posjetiteljke i posjetioci koncerta, na harmonici čuda čini, a drugi Damir Avdić, muzičar koji je odavno ostavio svoj trag na muzičku ali i pozorišnu scenu Ljubljane, grada u kojem danas živi. Zajednički imenilac dvojice muzičara je, kako su istakli organizatori, želja za istraživanjem i prekoračivanjem ustaljenih formi i različitih društvenih, kulturnih i političkih granica.
Damira Avdića, barda nepripadajućih čiji se opori stihovi o dubinama naše tmine i licemjerja duboko urezuju u hipokampus, već smo predstavljali na stranicama Urban magazina, ali nam se čini da za Marija Batkovića javnost tek treba čuti, te smo ovu nepravdu odlučili ispraviti makar ovim kratkim osvrtom. Batković je rođen u Banjoj Luci 1980. godine, a u vrijeme početka rata u BiH našao se kod rođaka u Švicarskoj i ondje je i ostao. Njegov izbor harmonike kao instrumenta kojem će naposljetku posvetiti čitavu karijeru bio je, zapravo, stvar slučajnosti: prvu harmoniku dobio je kao četverogodišnjak, te se i njegovo kasnije muzičko školovanje odvijalo na instrumentu koji mu je bio i najpoznatiji.
Smisao muzičkih žanrova, kako je ispričao prisutnima, nikad nije najbolje razumio, što je odredilo njegov put. „Odrastao sam okružen ljudima koji su slušali narodnjake, pa sam i ja slušao narodnjake. Onda sam došao u jednu ekipu pa su mi rekli da narodnjaci nisu kul. A ja sam ih pitao šta je kul, pa su mi rekli da je kul hip hop. Onda sam počeo slušati hip hop, ali sam došao u treću ekipu, gdje su mi rekli da hip hop nije kul, nego da je kul metal. I tako, uskoro sam shvatio da žanrovi samo zavađaju ljude, jedni mrze druge, drugi mrze treće, i sve tako ukrug, pa sam odlučio da ih sve zaobiđem“, ispričao je Mario kroz smijeh.
Školujući se u Bernu, a potom i u Hannoveru, Batković je od samih početaka muzičkog obrazovanja tragao za vlastitim putem koji neće imati veze ni sa bjesomučnim vježbanjem djela čuvenih kompozitora koja su dosad vježbale i u vježbanju se natjecale hiljade i hiljade ljudi koji su prošli kroz muzičko obrazovanje, a ni sa sviranjem švicarske narodne muzike. U međuvremenu je svirao i s rok bendovima, u kojima je dionice koje su trebale biti odsvirane na sintisajzeru odsvirao na harmonici. „Ja sam u stvari uvijek želio biti panker, ali nije išlo – ne možete s harmonikom, sjedeći na stolici, skakati okolo“, našalio se s publikom.
‘Ima tu i Bacha, ali i minimala’
Traganje za zvukom koji bi spojio rok-muziku i klasično muzičko obrazovanje je, ipak, nastavio, a na master studiju u Baselu njegovo je promišljanje zvuka konačno našlo plodno tlo jer su ondje, za razliku od prethodnih obrazovnih institucija na kojima se obreo, studentice i studente ohrabrivali da tragaju za vlastitim izrazom. Batkovićevo dugogodišnje tretiranje harmonike kao prostora slobode i ritma i melodije dovelo je do dramatičnog, intenzivnog zvuka po kojem ga danas prepoznaju kritika i publika, a u kojem se, kako kaže, mogu prepoznati uticaji različitih vrsta muzike. „Ima tu i Bacha, ali i minimala, elektronske muzike. Ne volim se ograničavati. Jednostavno, vjerujem u zvuk.“
Harmonika u Batkovićevim rukama postaje instrument kakav još niste čuli, a harmonije koje koristi za stvaranje apstraktnih, dinamičnih kompozicija u kojima čak i mehanički zvukovi pritiskanja tipki dobijaju svoje zasluženo mjesto, pomjeraju granice harmonike i čine da drugim očima pogledate ovaj instrument, nepravedno zapostavljen izvan okvira narodne muzike. A koliko je dekonstrukcija ustaljenog gledanja na harmoniku potrebna muzičkom svijetu vjerovatno ponajviše govori činjenica da je njegov solistički album prvijenac jednostavnog imena Mario Batković čuveni magazin Rolling Stone uvrstio na deveto mjesto liste avangardnih albuma u 2017. godini.
Ni drugi časopisi nisu škrtarili na panegiricima, te tako kritičar Adam Corner u časopisu Crack, posvećenom muzičkoj umjetnosti, Batkovićeve kompozicije na istom albumu, koje „kao da dolaze s drugog svijeta“, naziva „moćnim“, „jedinstvenim“, „veličanstveno živim“, „grandioznim“, izdvajajući naročito Quatere, Gravis i Inuente, te poentirajući da je Nils Frahm za ovaj muzički prvijenac daleko preciznija referentna tačka od balkanskih ritmova. Corner na koncu navodi da je, ukoliko u svojoj kolekciji nemate niti jedan solistički album harmonikaša, album Mario Batković odličan početak.
Batković, koji iza sebe ima tri albuma, trenutno radi na novom albumu u saradnji s engleskim elektronskim muzičarem Jamesom Holdenom i perkusionistom Clivom Deamerom, koji je svirao i za Portishead. Osim rada na albumima, Mario potpisuje i muziku za nekoliko kratkih i cjelovečernjih filmova, za koju kaže da omogućuje i više igre, a redovno gostuje i nastupa na glasovitim festivalima kakvi su Supersonic u Velikoj Britaniji, Le Guess Who u Holandiji, kao i na Jazz festivalu u Montreuxu. Na prostoru bivše Jugoslavije, nažalost, gostuje rijetko. „Ovo mi je tek treći koncert u našim krajevima“, priznao je. Ostaje nada da će se narednih godina to promijeniti.
