Piše: Lejla Panjeta

Govoriti o Americi kao o zemlji raznih mogućnosti nemoguće je bez rasprave o temi rasizma. Zaista, to je jedna od rijetkih zemalja na svijetu gdje svaki dan imamo priliku vidjeti da ljude diskriminišu zbog njihove rase. Organizacija za ocjenu rejtinga MPAA dodijelila je filmu Michaela Moora Roger & Me rejting R (Restricted – zabranjeno za mlađe od 17 godina) zbog scene u kojoj jedna žena (socijalni slučaj) pretuče zeca kako bi ga prodala kao meso. U istom filmu se dvije minute nakon ubistva „zečića“ pojavljuje scena u kojoj policija puca i ubija crnca (koji na sebi ima Supermanov plašt i plastični pištolj).

Michael Moore o cenzuri svog filma kaže: „Mislim da smo se toliko naviknuli na ovaj imidž crnca predatora da smo zauvijek uništeni ovim ispiranjem mozga… Da sam samo uzeo po novčić svaki put u posljednjih deset godina kada bi mi neko prišao i rekao kako je ‘užasnut’ i ‘šokiran’ scenom kada tog ‘jadnog malog slatkog zečića’ mlate po glavi… Nijednom mi – baš nikada – niko nije rekao: ‘Ne mogu da vjerujem da si u svom filmu prikazao kako ubijaju crnca! Kako grozno! Kako odvratno! Nisam mogao sedmicama spavati poslije toga!’ Uostalom, to je bio samo jedan crnac, ne slatki, mazni zečić.

Mogu se crnci pojavljivati u filmovima ili im se dodjeljivati Oscari, ali i danas je u Americi prosječni dohodak crnaca 61 posto manji nego dohodak bijelaca, što je, po riječima Moora, ista procentualna razlika koja je bila i 1880. godine! Ni žene nisu bolje prošle po pitanju ličnog dohotka, jer su i dalje za isti posao plaćene manje nego muškarci. Ali zato je ženama dato da govore, rade, glasaju i oblače se po svojoj volji. Ovo su bili samo neki od nemainstream pokazatelja o zemlji mogućnosti, koja se putem filma prodaje u potpuno drugačijem koloritu. I naravno, oni nisu dio mainstreama, osim ako se o njima ne napravi film, kao što je to učinio oskarovac, reditelj i pisac Michael Moore. On je taj kome konzervativna i republikanska Amerika želi odrubiti glavu. On je taj koji otvoreno progovara o pravoj Americi. Međutim, kako to mainstream radi (u ovom slučaju bez mogućnosti da ignoriše njegov uspjeh u Americi), o njemu se prave vijesti koje uvijek čine trećina izjava ili komentara njegovih pristalica i dvije trećine izjava onih koji su protiv njega i koji određenom argumentacijom pobijaju njegove tvrdnje.

Pravilo novinarskog mainstream zanata nije više minimum comment – maximum context (minimum komentara – maksimum konteksta u novinskoj vijesti ili izvještaju) već obratno. To je pravi recept za pravljenje teoretičara zavjere, kao i za pravljenje samih teorija. Kada mainstreamu ne odgovara određena idejna struja, on je jednostavno okarakteriše kao teoriju zavjere. Treba li onda posebno objašnjavati činjenicu da sve velike teorije zavjere potiču iz Amerike. Evo nekih primjera:

–              proizvodnja LSD-a iz laboratorija CIA-e;

–              proizvodnja AIDS-a;

–              pokušaji ubistva Castra i drugi atentati na strane državnike;

–              ubistva javnih ličnosti: Kennedy, Lennon, Luther King, Lincoln itd.;

–              zavjere o MIB-u (ljudima u crnom) i Arei 51 – navodni laboratorij za eksperimente s NLO-ima (kojih je najviše viđeno – u Americi!);

–              proizvodnja mandžurskih kandidata – ubica ispranog i programiranog mozga;

–        zataškavanje pronalazaka lijekova protiv raka i AIDS-a zbog profita koji ostvaruju farmaceutski konglomerati od lijekova koje trenutno proizvode;

–              namještanje izbornih rezultata NES-a (News Election Service), čiji su vlasnici konglomerati ABC, CBS, NBC, AP i UPI;

–              ubistvo Marilyn Monroe, Kennedyjeve ljubavnice, i druge preljubničke afere u Bijeloj kući;

–              afera Iran-kontra;

–              afera Watergate;

–              afera Zaljev svinja;

–              kreiranje hladnog rata od bivših SS-ovaca kojima je SAD pružio utočište;

–              zavjera Hearstove elite protiv konoplje;

–              curenje informacija o nepropisnom provođenju postupaka FBI-a u slučajevima otmica ili bombaških napada;

–              zavjere o mafijskim i vatikanskim skandalima povezanim s politikom SAD-a;

–              zavjere Izraela i arapskih bogataša u kreiranju ratova na Bliskom istoku u saradnji sa SAD-om…

Današnje prebivalište modernih teorija zavjere, od kojih su neke navedene gore, (u odnosu na one o tajnim evropskim ili arapskim društvima – templari, asasini, rozenkrojceri, masoni, mafija i slično) jeste upravo Moorova The Beautiful America! Manifestiraju se unutar društava kao što su masoni, Bilderberg grupa, Lubanja i kosti, Trilateralna komisija ili Vijeće vanjskih odnosa, za koje teoretičari zavjera tvrde da su posvećeni realizaciji novog svjetskog poretka, tj. globalizaciji – pljačkanju siromašnih putem projekata MMF-a i Svjetske banke. Brojnost i raznovrsnost teorija zavjere jesu najbolji pokazatelj stepena demokratičnosti države.

Ovdje se radi o dvostrukom efektu prikazivanja demokratskog sistema. Postojanje teorija zavjere samo govori u prilog slobodi govora, baš kao i Bushova reakcija na film Fahrenheit 9/11, u kojoj je komentarisana i glorifikovana demokratičnost, koja omogućuje ovakve filmove. S druge strane, sve što ozbiljnoj diskusiji u demokratiji, politici, sistemu ili mainstreamu smeta, proglašavajući se teorijom zavjere, gubi na vjerodostojnosti i kredibilitetu. Ovdje treba napomenuti i rastući broj tzv. teorija zavjere o teorijama zavjere, koje u svom konceptu kritikuju tajna društva, konspiracije poput masonskih, iluminatskih, društva Sionskog priorija ili Lubanje i kostiju i sličnih, tvrdeći da svijetom manipulira američko-jevrejski hollywoodski lobi putem ovih društava. Međutim, ovakve teorije imaju veoma malo dodira sa stvarnim razlozima kritike ovih društava. Većinom su proizvod bez pokrića, jer teoriju iznose samo iz jednog izvora, ne predlažući više rješenja i više zapleta i raspleta, kao što to obično utemeljenije teorije zavjere rade, za komplikovane događaje te iznoseći tvrdnje bez ikakvog uporišta u historiji društva i njegovih akcija. Većinom su masoni analizirani na ovakav način, kao jedno mračno komandujuće društvo koje se nadvilo nad novi svjetski poredak, a njihovi obredi inicijacije su većinom pogrešno tumačeni. Ovakve teorije obično nude površne analize i rješenja ad hoc, bez dijalektičkih promatranja, historijske metode ili indukcije, uz propagandno oblikovane zaključke i izdvajanje podataka za analizu, upotrebu nereprezentativnih uzoraka, izvođenje zaključaka kao nagađanja da bi se opravdali hipoteza i razvoj dedukcije, kojoj se prilazi emotivno i sa strašću prema predmetu, kao što se čini u oblikovanju umjetničkog djela.Za pravi put u formiranju ovakve umjetnički modifikovane teorije zavjere, tj. satiričnog umjetničkog djela brehtijanskog karaktera, najbolji primjer su djela Michaela Moora. Međutim, knjige i filmovi Moora nisu teorija zavjere već ih je tako okarakterisao mainstream da bi se diskreditovali kao profesionalno medijsko i umjetničko djelo.

U osnovi, teorije zavjere i teorije o njima jesu oružje demokratije, ma koliko to zvučalo ironično, mainstream demokratija održava svoj sistem putem teorija zavjere, koje teže da je sruše pridajući komplikovanim događajima jednostavna rješenja i konotacije u vezi sa zavjerom vladajućih ili onih iza zavjese. Nesumnjivo, sve što se mainstreamu i demokratiji ne sviđa, postaje teorija zavjere ili teži da u kontekstu buduće historije to bude, dok upravo sama demokratija živi od njih, tj. od (ne)cenzurisanja javnih mišljenja i djela koja je kritikuju. Razmislite kojim žanrovima pripadaju filmovi i serije koji se bave ovakvim temama. Naučna fantastika je jedan od žanrova u koji spadaju kultni X-Files, koji su progovarajući o teorijama zavjere postali teorija sami za sebe, koja, poput Moorovih dokumentaraca i knjiga, postaje fenomen kojim se veliča demokratičnost diskusije i slobode govora. Cenzuriranje ovakvih sadržaja išlo bi samo u prilog diktatorskim režimima. Pustiti ih da govore sve dok svi ne prestanu slušati pravi je način da se pažnja skrene s bitnih stvari i zadržiiluzija o jednakosti u demokratičnom društvu. To je kao kad se u turskim serijama zamagli čaša alkohola, a pusti scena u kojoj muškarac izmlati ženu!