Volio bih pobrojati sve kišne noći u kojima sam pokušao uvjerljivo opisati kišu. Tako bih pobrojao jedan dio svojih neuspjeha. Pisati treba o onome što te okružuje. Živim i radim s tim uvjerenjem. Tako se promišlja ili osjeća svijet. Pokušaš, naprosto, shvatiti svojstva onoga što te okružuje, onoga što te kvasi, što čuješ, što mijenja naličje svijeta. Svijet je drugačiji čim se svjetlost promijeni. Svijet je drugačiji čim se pomakneš. Promijeniš perspektivu, kut gledanja i dobijaš drugačiji uvid u nešto što se do maloprije činilo potpuno drugačijim.

Recimo da je svaki čovjek izgubljen. Recimo da sam i ja izgubljen, ili se barem tako osjećam. Trebao bih onda pokušati shvatiti tu izgubljenost. Ponajprije, trebao bih pronaći točku u vremenu i prostoru iz koje je krenulo to putovanje u izgubljenost. Tek onda bih trebao opisati put, sva njegova svojstva, mirise, boje, vrhunce i njegova dna. Dno nije jedno, ono je stubište, nebrojene su njegove razine i zato je moguće da pad bude beskonačan, neizmjerljiv, jer naše je vrijeme ograničeno. Zašto nas se tjera u ograničeno i konačno ako smo barem umom sposobni zamisliti neograničeno i beskonačno? Treba biti realan. Tako kažu, makar razlozi za takvo vjerovanje bili potpuno nejasni. Ako pokušaš biti toliko djetinjast, riskiraš da te se nazove pobunjenikom. Riskiraš, makar to smiješno i neuvjerljivo zvučalo, izopćenost. Riskiraš ludilo. Jer one koji misle drugačije zatvorimo u bijelu kuću. Lijepo je to zapisala i otpjevala slovenska diva Svetlana Makarovič, koja je, ne tako davno, u svojoj osamdesetoj godini na centralnom ljubljanskom trgu organizirala prosvjedni koncert „Nosila bum rdeču zvezdu!“ u inat onima koji bi sve drugačije zatvarali u bijele i crne kuće ili ih najradije pospremili tu fits ander. Zatvoren u ograničeno i konačno čovjek postaje vojnik spreman slijepo pratiti slijepce ili, u najboljem slučaju, hohštaplere. Tako je zamišljen svijet. Nema u tome nikakve teorije zavjere. Naprosto, zlo je prirodno, zlo je linija manjeg otpora, jer dobro podrazumijeva određen trud, štoviše napor, traži pažnju, koncentraciju, obazrivost i obzirnost, traži i djetinju naivnost, vjeru da sve to ima smisla.A ljudi vole biti smatrani cinicima, to im je više cool iako se ne treba stidjeti naivnosti.Naivnost je plemenita baš onako kako je djetinja neposrednost divna i zastrašujuća, čak ni u dječjoj oholosti i zlu nema proračunatosti, ona je instinktivna kao kod životinja i zato bliža prirodi. Kad se ta oholost usustavi, kad postane promišljena i proračunata, ona postaje zlo odraslog čovjeka. Zlo koje nas, otkad je pisanog traga o čovjeku, drži kao taoce. Lako je pronaći rupe u ovom mom sustavu, pokušaju da objasnim što je pogrešno sa svijetom. Lako je ako imaš zle namjere. Ako ih nemaš, rupe možeš popuniti sam jer ja te ne podcjenjujem, dragi čitaoče, suputniče.

Tako se ja često, sjedeći u Ljubljani, pokušavam sjetiti svog rođenja potpuno zanemarujući činjenicu da dijelove života živim u rodnom gradu. Ja se pokušavam sjetiti jedinog čina koji me za taj grad vezuje. Pokušavam se sjetiti slovenskog jezika, na kojem sam progovorio,pa i dan-danas teško da netko po mom naglasku može odrediti otkuda sam. A ja sam iz Mostara. Izgubljeni čovjek iz izgubljenog grada. Ni u Ljubljani ja ne tražim neku svoju Ljubljanu, jer nje u mom sjećanju nema, Ljubljanu tek upoznajem, stvaram je od ljudi s kojima se družim, od ulica kojima sve češće šetam. Tako se valjda i gradi svijet, onaj čovjekov, pravi, jedini svijet kojem se vrijedi pokloniti, ne svijet ratova i borbe za teritorij ili vraćanje nekih starih povijesnih dugova. Svijet je to koji mjerimo vlastitim koracima i tihim noćnim razgovorima s prijateljima koje stičemo ili grlenim smijehom u kavani poslije obilne i ukusne večere i nekoliko čaša vina i od glazbe, od glazbe koja je pjevala o svemu tome prije nego što si sam to počeo doživljavati. Od glazbe ponajprije. Svaki grad ima svoje pjesme. Ili svaka pjesma ima svoj grad. Oni su isprepleteni kao ljubavnici koji se tek otkrivaju i znaš to jer, dok šetaš nekom nepoznatom ulicom, kroz glavu ti počne šetati neka glazba koju si nekada tek načuo. Shvatiš da tek sada poznaješ tu glazbu, da su sva slušanja koja su bila učenje glazbe kako bi o njoj mogao govoriti u društvu bila tek pripremna lekcija za ovo što proživljavaš. Nijedna neproživljena umjetnost nije dobra. Nijednu umjetnost ne možemo shvatiti dok je ne počnemo proživljavati, dok je ne doživimo. Da bi shvatio nekoga, moraš barem ovlaš upoznati njegov svijet. Da bi na pravi način čuo neku glazbu, moraš biti sposoban vidjeti ono o čemu je pjevala. Moraš upoznati grad i njemu pripadajuću melankoliju, neuroze iz kojih je ta melankolija izrasla. Moraš, a ne moraš ništa osim biti beskonačan i neograničen. Jer glazba je upravo takva. Glazba Tomaža Pengova, recimo, pjesnika mog rodnog grada, iako su njegove pjesme više voljele lutati prašnjavim drumovima koji vode do zabačenih i zaboravljenih mjesta. A stvari i mjesta mogu biti zabačeni samo ako ih u suludoj utrci zvanoj život nismo imali vremena ili želje vidjeti.

Znam da iz ovih redova izbija frustracija. Ništa čovjeka ne poražava tako kao svijest o vlastitoj nemoći. Pišem, a zapravo opisujem glazbu. Kakva budala to radi? Samo ona koja nije u mogućnosti istog vam trena pustiti glazbu koju vam želi približiti. A ja vam želim pustiti, recimo, cijeli album „Odpotovanja“ velikog Tomaža Pengova. Zvali su ga slovenskim Leonardom Cohenom, ali meni je uvijek više zvučao kao naš, jugoslavenski, Nick Drake. Bio je prvi jugoslavenski kantautor s nezavisno objavljenim albumom. I ako ne znate slovenski, razumjet ćete Pengova, i to onako kako se razumiju djeca koja pričaju različite jezike – instinktivno.

Kada odem u Ljubljanu, obično noćim kod svog prijatelja i nakladnika Roka Zavrtanika. Ja sam naivan čovjek koji baza kroz život pomalo nesvjestan što se oko njega događa. Tek sam nedavno shvatio da Pengov i ja imamo istog nakladnika. Njegovu posljednju knjigu objavio je upravo Rok. Založba Sanje (snovi), tako se zove nakladnička kuća koja mi je, eto, omogućila da na neki način budem i fizički povezan s Pengovom. I ja to vidim kao veliko priznanje mom skromnom pokušaju da prevarim sustav.

Pišem ovo i razmišljam o pismu koje želim pisati jednom drugom prijatelju koji živi u Ljubljani. A za sve je večeras kriva gitara Tomaža Pengova i njegov glas, njegove pjesme koje putuju nekim prašnjavim drumom. Nebeski su drumovi prašnjavi, oblaci su zapravo prašina koja se diže za koracima Tomaža Pengova.

U tom divnom potkrovlju u Ljubljani, gdje provodimo noći, jer danju obično bazamo gradom, u ruke sam jedne večeri uzeo gitaru. Ne znam svirati gitaru, znam svega par akorda i ne znam što bih s njima. Nemam prirodnog dara, a nemam ni discipline kojom bih nadomjestio taj nedostatak. Ali ta gitara iz Rokovog stana kao da je sama svirala. Prvi put u mom životu akord koji sam okinuo zvučao je kao glazba. Onda mi je Rok rekao da mu je tu gitaru poklonio pokojni Pengov. I onda sam sve shvatio. Lako je izgubiti se. Prvo se izgube prsti među žicama. Pomisli čovjek da dodiruje ptice koje drežde na dalekovodima i da tim dodirom stvara pjesmu. Zatim cijelim tijelom i bićem krene za tim pticama i tako postane izgubljen, za svijet nespreman da prati ptice.