Prošlo je deset godina otkako nas je napustio Kemal Monteno. A opet, čini se kao da je tu – u stihovima koje pjevušimo dok hodamo gradom, u zvuku gitare koji odzvanja kasnim noćima, u mirisu Sarajeva nakon kiše. Njegova muzika nije bila samo zbir pjesama; bila je i ostala svojevrsna kolektivna emocija.

Kemal je bio Sarajlija u svakoj pori svog bića. Rođen u gradu s kojeg se pruža pogled na sve njegove priče, u kojem su ljubavi dolazile i odlazile, prijatelji se rastajali, a nostalgija uvijek vrebala iza ugla. Sarajevo je bilo i ostalo njegova prva i posljednja ljubav. “Sarajevo, ljubavi moja” nije samo pjesma, to je himna svima nama koji znamo šta znači voljeti grad i njegovu dušu, uprkos svemu.

Bio je čovjek koji je ljubav vidio i osjećao u svemu – u osmijehu prolaznika, u mirisu proljeća, u melodiji koju je stvarao. U njegovim pjesmama nije bilo velikih riječi; bile su jednostavne, iskrene i dirale su baš tamo gdje treba – pravo u srce.

Kemal je pjevao o nama, o svakodnevnim trenucima, o svim onim sitnicama koje život čine vrijednim življenja. Njegova gitara bila je njegov saputnik, a svaki stih ispovijest. Kad bi zapjevao “Nekako s proljeća”, svako od nas bi se prisjetio jednog davnog proljeća, neke izgubljene ljubavi ili one koja tek dolazi.

Slušati Montena značilo je biti dio nečeg većeg, osjećati pripadnost i razumijevanje. Njegova muzika je bila most između ljudi, između gradova, između generacija. Njegove pjesme nisu poznavale granice, baš kao ni ljubav o kojoj je pjevao.

Kemal Monteno nije bio samo muzičar, bio je prijatelj svih nas. Onaj koji ti šapatom govori: “Bit će sve u redu, pusti da ti otpjevam jednu pjesmu.” Kad nas je napustio 21. januara 2015. godine, činilo se kao da je jedna era završila. Ali njegovo srce – ono koje je kucalo kroz sve te note i stihove – nastavilo je živjeti kroz sve nas.

Danas, deset godina kasnije, ne osjeća se tuga. Osjeća se zahvalnost. Zahvalnost za sve one trenutke kada su njegove pjesme bile naše utočište. Kada su nas nasmijale, rasplakale, podsjetile koliko je život, baš poput njegovih pjesama, lijep u svojoj jednostavnosti.

Kemal Monteno je ostavio za sobom ljubav – prema životu, prema Sarajevu, prema nama. A ljubav, kao što znamo, nikada ne umire.