Prošlo je deset godina otkako nas je napustio Kemal Monteno. A opet, čini se kao da je tu – u stihovima koje pjevušimo dok hodamo gradom, u zvuku gitare koji odzvanja kasnim noćima, u mirisu Sarajeva nakon kiše. Njegova muzika nije bila samo zbir pjesama; bila je i ostala svojevrsna kolektivna emocija.
Kemal je bio Sarajlija u svakoj pori svog bića. Rođen u gradu s kojeg se pruža pogled na sve njegove priče, u kojem su ljubavi dolazile i odlazile, prijatelji se rastajali, a nostalgija uvijek vrebala iza ugla. Sarajevo je bilo i ostalo njegova prva i posljednja ljubav. “Sarajevo, ljubavi moja” nije samo pjesma, to je himna svima nama koji znamo šta znači voljeti grad i njegovu dušu, uprkos svemu.
Bio je čovjek koji je ljubav vidio i osjećao u svemu – u osmijehu prolaznika, u mirisu proljeća, u melodiji koju je stvarao. U njegovim pjesmama nije bilo velikih riječi; bile su jednostavne, iskrene i dirale su baš tamo gdje treba – pravo u srce.
Kemal je pjevao o nama, o svakodnevnim trenucima, o svim onim sitnicama koje život čine vrijednim življenja. Njegova gitara bila je njegov saputnik, a svaki stih ispovijest. Kad bi zapjevao “Nekako s proljeća”, svako od nas bi se prisjetio jednog davnog proljeća, neke izgubljene ljubavi ili one koja tek dolazi.
Slušati Montena značilo je biti dio nečeg većeg, osjećati pripadnost i razumijevanje. Njegova muzika je bila most između ljudi, između gradova, između generacija. Njegove pjesme nisu poznavale granice, baš kao ni ljubav o kojoj je pjevao.