Sa zadovoljstvom i zahvalnošću što je prihvatila naš poziv, istinski smo uživali u razgovoru sa Katarinom Kaćom Dorić, uglednom pozorišnom umjetnicom koja ove godine obilježava 60 godina života u pozorištu i s pozorištem. Nedavno smo je gledali u 50. izvođenju „Brašna u venama“ Igora Štiksa na sceni Sarajevskog ratnog teatra. Pored mnogobrojnih nagrada, Kaći Dorić pripao je i Grand prix 32. Susreta kazališta BiH u Brčkom za najbolju žensku ulogu. Sve njene sarajevske godine i ukupno životno znanje i iskustvo, ispričani u jednom dahu, ne mogu stati u prostorno omeđeni okvir za sjećanja i doživljaje iako bismo voljeli da vam možemo prenijeti svaku izgovorenu riječ.

Piše: Duška Amidžić
Foto: Edvin Kalić

Kaća Dorić i dalje igra na sceni njenog Narodnog pozorišta u dramama „Sve se nekako preživi osim smrti“ Ljubice Ostojić i „Snijeg“ Orhana Pamuka, obje u režiji Dine Mustafića.

Kako ste se odlučili za poziv glumice?

Na početku, po meni najteže pitanje. Ja to uopšte ne mogu da definišem. Ne mogu da razumijem kako to, zašto to? Pohađala sam gimnaziju kad smo prvi put išli da gledamo predstavu „Karmen“ u Novom Sadu. U mom selu je bilo amatersko pozorište, neke moje rođake su igrale u tom pozorištu. Moja mama je bila sjajan imitator i veliki zabavljač, duhovita žena, ali to ništa nije vezano za moju želju za glumom. U gimnaziji sam učestvovala u predstavama Bečejskog amaterskog pozorišta, ali većina nas koji smo bili dobri u srpskohrvatskom jeziku bili smo u tom pozorištu.

Pred maturu, kad se već govorilo o tome gdje dalje, rekla sam ocu da hoću da budem glumica. Njegova fantazija je bila da mu kćerka studira u Beogradu filozofiju, po mogućnosti nešto u vezi sa slikarstvom. Upisala sam istoriju umjetnosti u Beogradu, a uporedo sam upisala i Akademiju. Moj otac je u međuvremenu umro. Nakon dvije godine morala sam odustati od jednog studija i to je bila istorija umjetnosti. Do kraja školovanja od majke nisam dobivala potporu. Zahvalna sam joj jer bi sve to nekog manjeg tvrdoglavog natjeralo da se kani toga i da radi nešto drugo. Još kao mala uvijek sam htjela da budem neko drugi, a poslije, kada sam postala svjesna da u sebi imam hiljadu života i hiljadu raznih ljudi, shvatila sam da možda svaki čovjek ima u sebi mnogo ličnosti a da je samo glumac taj koji u datom trenutku može da probudi tu ličnost u sebi. I kad su govorili „ulazi u lik“, ja nikada nisam u to vjerovala. Znala da iz mene treba da izađe taj lik, nemam ja šta u njega da ulazim.

Ko je s Vama bio u klasi i šta je bilo po završetku Akademije?

Sa mnom u klasi bili su Bata Stojković, Branka Petrić, Nenad Šegvić, Marija Milutinović, Mira Vacić, Mira Dokić-Petković, Zoran Benderić. U to vrijeme su upravnici iz cijele Jugoslavije dolazili da nas vide, već od prve godine, pratili su nas i povremeno razgovarali s profesorima, „kontrolisali“ svoje potencijalne glumce i pratili njihov razvoj, zavisno od toga ko im je nedostajao u ansamblu. Našu cijelu klasu je prvo htio Zoranović iz Tuzle. Međutim, u klasi je bilo dosta beogradske djece, koja nisu imala namjeru ići u Tuzlu. Znam da je Sarajevo bilo zainteresovano, međutim ja sam Vojvođanka, i Miša Hadžić, koji je bio direktor, smatrao je da je prirodno da idem u Novi Sad. Na stanici sam srela Boru Draškovića, koji je također bio naša generacija na režiji. On je išao u Sarajevo i uvjerio me da promijenim kartu i dođem u Sarajevo na audiciju. U komisiji su mi bili Vlajko Ubavčić, Meša Selimović, Strahinja Petrović – sjajan scenograf i kostimograf, gospodin Mirić iz Opere… Na jednom njegovom koncertu hora u Beogradu recitovala sam Jesenjina i vjerovatno je već razgovarao s Vlajkom. Pred njima sam polagala audiciju, monolog „Stojanku majku Knežopoljku“, sa svojim vojvođanskim akcentom i melodikom, tako da su oni „umirali“ od smijeha. Meša Selimović mi je poslije toga prišao i rekao: „Dobro, mi smo čuli, ali molim vas, dok živite u Bosni, nikad nikome više nemojte ovo recitovati.“ (smijeh)

Koja je vaša prva uloga?

Prva uloga – Ofelija, režija Marko Fotez. To je bilo fantastično. Podjela je bila briljantna. Premijera „Ofelije“ bila je u januaru 1960. godine. Ansambl je bio ogroman, imali smo po šest-sedam premijera godišnje. Ponedjeljkom su bile đačke predstave, nedjeljom matineje, petkom studentske predstave. Gimnazijalci su na predstave dolazili organizovano, sa studentima se nakon pretpremijere razgovaralo o predstavi. Ja sam imala sreću da nam ministri kulture budu Vinko Vinterhalter, Hasan Grapčanović, koji su bili nevjerovatni ljudi. Znali su da buketom cvijeća ispred garderobe počaste glumice. Grapčanović bi, kada sam željela neku pomoć, da otputujem u Englesku ili na stipendiju u Francusku, izašao iz svog kabineta da pita šta treba „Malom princu“.

„Mali princ“ je bio Vaša ljubav, niste ga radili repertoarski, nego iz ljubavi?

Bila i ostala. Pomogao mi je Boro Gligorović, koji je također volio „Malog princa“. Imali smo sjajne saradnike – veliki pjesnik Husein Tahmiščić je učestvovao, gospodin Stahuljak, veliki orguljaš i dirigent hora u Operi, na starim instrumentima, mislim da je to bilo na ksilofonu, pravio je muziku za „Malog princa“. Premijera je bila u foajeu Narodnog pozorišta, i tu se predstava igrala dosta puta, a kasnije se igrala u Kamernom teatru 55. Ja sam pripovijedala „Malog princa“. Dokraja sam ostala kod toga da to nije ni monodrama ni predstava, nego pripovijedanje.

U to vrijeme sam bila opsjednuta pripovjedačima. Imala sam sreću da sam u Seulu slušala jednu Aboridžanku koja je pripovijedala priče iz njihove mitologije. Nije bilo prevoda, a nikom nije bio ni potreban, ona je to tako pričala da smo svi sve razumjeli.

„Mali princ“ je prošao, nakon toga je bilo mnogo uloga…

„Malog princa“ sam igrala deset godina. U toku rata Troka me zamolio da i za djecu u Dječijoj ambasadi ispričam priču „Malog princa“, ali priču o lisici, ustvari o prijateljstvu. Taj tekst sam ponovila u Kamernom teatru kada je Zoran Bečić dobio Zlatni vijenac za životno djelo, i to je bio zadnji put da sam govorila „Malog princa“.

U međuvremenu je bilo svašta, nekih predstava se i ne sjećam. Ali ono na šta sam ponosna je ovo, samo onako ovlaš kad pogledaš: dva Šekspira (Hamlet i Bogojavljenska noć), dva Ibzena (Heda Gabler i Nora), četiri Čehova (Ujka Vanja, Tri sestre, Višnjik, Ivanov). Počeli smo pred rat da radimo „Galeba“. Zvone Šedelbauer je trebao raditi… Imali smo i probe. Bond tri puta, u Kamernom teatru „Delikatna ravnoteža“, u Narodnom pozorištu i na Dubrovačkim ljetnim igrama „Lir“. Dva Nušića (Ožalošćena porodica i Gospođa ministarka), dva Sartra (Prljave ruke u Kamernom i Sartrova adaptacija Trojanki u Narodnom pozorištu). Oba Sartra je režirao Josip Lešić. Mislim da su „Trojanke“ bila njegova prva ali ne i posljednja režija u Sarajevu.

Od svih tih uloga, pored „Malog princa“, za kojeg znamo da Vam je poseban, ima li neka od velikih dramskih uloga koju biste izdvojili?

Iz mnogih predstava ja imam prosto ubetonirane neke trenutke. Recimo, trenutak iz „Malog princa“, kraj, koji kaže: ako vidite dječaka zlatne kose, ako ne odgovara na pitanja, javite mi da znam da je još uvijek tu. Onda, recimo, dodir Drakčeta Popovića u mom prvom Čehovu, igrala sam Sonju u „Ujka Vanji“, kad svi odu i njih dvoje ostanu sami, ta ruka Drakčeta Popovića na mom ramenu i njegovo da smo sada sami. Ne toliko riječi, više taj osjećaj ostavljenosti. Ili u „Višnjiku“, Joco (Josip Lešić, reditelj, op. a.) insistirao je da prvi susret s višnjikom pretvorim u neku vrstu poezije. Dugo sam se opirala tome. Sve smo drugo probali, a ja sam na kraju zavoljela tu ideju. Tu je bio jedan kvartet koji je negdje u trećem planu muzicirao klasičnu muziku, i taj njen susret s tim da će taj višnjik nestati a da je tu čitav njen život… U ratu, moj suprug Zdenko (Lešić, op. a.) i ja smo plakali i zbog mrtvih ljudi, ali kad smo čuli pilu koja je rezala ono veliko drvo u parku mi smo glasno plakali i nije nas bilo sramota. Dakle, taj trenutak, višnjik, prvi susret s tim i sa sviješću da toga više neće biti, to mi je ostalo kao nešto nadnaravno. Na Lovrijencu, u susretu s Perom Kvrgićem, kad ja kao njegova kćerka vidim taj njegov pogled, u trenutku kada će mu izvaditi oči, nikad to neću zaboraviti.

Spomenuli ste Peru Kvrgića, znamo da ste imali puno partnera na sceni. Ima li neko ko Vam je posebno drag?

Ima ih dosta, ne bih mogla stepenovati. Uvijek sam se trudila da partner bude bolji od mene i da bude inspiracija za mene. Dosta brzo sam se izborila da izbjegnem neke podjele. Istina je da bih uvijek pitala, pogotovo kasnije kada me počeo biti glas da sam teška za rad, ko igra, ko režira, koji je komad, pa tek onda ima li para. Imala sam fantastičnu sreću da budem na sceni s Drakčetom Popovićem, Milanom Vujnovićem, Vladom Jokanovićem, Miloradom Margetićem, Dejanom Čavićem, Tomom Kuruzovićem, Brankom Rabatom , Zvonkom Markovićem… Pa Zoran Bečić, Aco Mičić, Reihan Demirdžić, Rudi Alvađ, Uroš Kravljača, Zvonko Zrnčić… Onda je došla generacija za koju mogu da kažem da su bili moji studenti, ili su bili skoro pa moji studenti, koje znam od početka. Doživjela sam da kao ravnopravni partneri budemo Dragan Jovičić i ja. Da budem s Tahirom Nikšićem na sceni, s Vesnom Mašić, Conjom Pejakovićem.

Nastavit ćemo o glumi, o nagradama nećemo, bilo ih je previše. Bili ste profesorica u Dramskom studiju, a kasnije na Akademiji kada je prešla na Filozofski fakultet. Kakav je osjećaj kada na te mlade ljude prenosite svoje znanje?

Imala sam sreću i s profesorima, imala sam sreću da profesoru Klajnu, profesoru režije, na neki način postanem ljubimica, da naturim da mi on bude neka vrsta vrhunskog profesora. Cijenila sam njegovu analitičnost i pravednost. Dakle, trudila sam se da kod svojih studenata, koji su me zvali učiteljka, i to mi se mnogo više sviđalo, otkrijem šta očekuju od pozorišta, gdje sebe vide u pozorištu, da to zajedno istražimo i razvijemo. Možda sam bila i surova, ako tako mogu da kažem, prema ljudima za koje nisam vjerovala da će imati neko značajno mjesto u teatru. To sam obično studentu nasamo sugerisala i rekla. Neki su, da li uvrijeđeni ili što su me poslušali, odustajali, drugi su nastavljali.

Nešto o čemu se malo zna i govori. U jednom trenutku ste pokrenuli vrlo interesantnu ideju – putujuće pozorište.

Pozorište u pokretu… Vremena su se mijenjala i to je uticalo na pozorište, kao i na društveni život. Došlo je vrijeme kada se izgubila prava koncepcija… Nas nekoliko, Reihan Demirdžić, Rudi Alvađ, Dragan Jovičić, Suada Ahmetašević, poslije je došao Aca Džuverović, dali smo otkaz na dvije godine. I Suada Herak je jedno vrijeme bila s nama. Joco Lešić je režirao „Šest lica traži pisca ponovo“, tako što smo mnogim piscima ponudili da naprave priču za lik koji žele i da se to događa na jednoj željezničkoj stanici u nekom malom mjestu. Drugi komad je pisao Miroslav Jančić. Od ministarstva kulture dobili smo status slobodnih umjetnika. Prve sezone odigrali smo 105 predstava. Plan je bio da dođemo u mjesto, taj dan da imamo razgovor s amaterskim pozorištem, vidimo da li njima trebaju neki tekstovi, da razgovaramo šta bi oni željeli, da li da neko od nas dođe da s njima radi na novom tekstu… Naveče smo igrali predstavu i imali razgovor s publikom. Imali smo i anketne listiće koje smo dijelili publici da kažu šta misle o predstavi, o čemu bi voljeli da govorimo u svom sljedećem projektu. Učestvovali smo i na festivalu u Jajcu, o predstavi je govorio čak i Eli Finci i ljudi koji su u to vrijeme nešto značili. Prvu premijeru imali smo u bioskopskoj sali Doma armije. Putovali smo kombijem. Branko Guzina, šef scene u Kamernom tetaru, napravio je zgodan dekor i mi smo ga na sceni sklapali kao početak predstave. Drugi Jančićev komad je također kod publike imao vrlo lijep prijem, ali druge sezone se i završio. Da li smo se mi umorili, ne znam, vjerovatno jesmo. Između nas nikada nije došlo ni do kakvih problema, znali smo tačno ko je za šta odgovoran. Poslije dvije godine Fogl je ponudio da se vratimo, tada je bila završena adaptacija Narodnog pozorišta. Dragan je otišao u Banju Luku, Suade su dobile angažman u Narodnom odnosno Pozorištu mladih, a nas troje-četvero se vratilo u Narodno pozorište.

Onda ste iz vremena teatra ušli u neko drugo vrijeme, iz civilnog teatra u ratni teatar. Kako ste funkcionisali u tom periodu?

Da se ponovo vratim na onu moju tvrdoglavost. Mene nije zanimalo da preživljavam, nego da živim. To je podrazumijevalo da Zdenko ide na fakultet, ja da imam probu, da idem da gledam svoje kolege u pozorištu. Ne znam ko je prvi progovorio da bi nam trebalo malo muzike, da nešto kažemo, da se odupremo, ko je prvi pomenuo „Kosu“. Neki muzičari su se javili, neke smo mi tražili, okupilo se nekoliko ljudi koji nisu mogli prihvatiti preživljavanje kao način života, koji smo htjeli da živimo, da uspostavimo novi život. Vidjeli smo da nemamo vremena ni mogućnosti da tekst prevedemo. Ubacili smo scene koje su se nas ticale, koje su izvan „Kose“, a ostavili smo da se pjeva na engleskom. Zamolili smo Marka Vešovića da i on doda svoju poeziju.

Sve do tada bavila sam se pozorištem zato što sam ja to voljela. Ali tad sam shvatila, i na to sam strašno ponosna, da je ljudima kao građanima ovoga grada potreban teatar da bi osjećali da žive. To je na neki način bio krunski razlog zašto se ovim bavim.

Onda su došli „Ljubovnici“, s kojima smo Sarajevu vratili osmijeh. Gledala sam ih možda pedesetak puta, ne predstavu nego publiku, koja je dolazila zatvorena, uplašena, a onda, polako, već nakon nekoliko trenutaka počeli su s nečim što bi ličilo na osmijeh, pa bi zatim bivao osmijeh, da bi se onda pojavio sjaj u očima, pa se pojavili zubi, pa se počeo čuti grohot, i na kraju, sa muzika di note, katarza i suze i beskrajna međusobna emocija. Mnogo bi bolje bilo da nemam to iskustvo, ali mogu da kažem da je to moje, mada zvuči grozno, najznačajnije iskustvo iz teatra…

Izašli ste iz rata i otišli u London, ali niste tamo sjedili skrštenih ruku.

Zdenko je dobio poziv da radi na fakultetu na kojem je nekad bio lektor, i to nam je omogućilo da izađemo iz Sarajeva. Nismo se prijavili kao izbjeglice, a trebalo je živjeti, što je podrazumijevalo i neke kulturne sadržaje, bila sam zaboravila da to treba i platiti. Počela sam da tražim posao. Imala sam sreću da se susretnem s kolegama, naročito mi je pomogla Gina Landor. Prije mene tamo su već bile Selma Alispahić i Etela Pardo. Gina je uredila da se upoznam s njihovim sindikatom, pomogli su mi da se učlanim, a onda da me čak delegirali u odbor za slobodu glumaca. Došli smo na ideju da napravimo veliki koncert na kojem su učestvovala prva imena engleske scene. Učestvovalo je nas nekoliko, Selma, Etela, Rade Šerbedžija, Zoran, i to je bilo fantastično. Koncert je bio u crkvi St. James u kojoj se uvijek takvi programi održavaju, oni to zovu i glumačka crkva. Svi su radili bez naknade. To je imalo veliki odjek i ja sam došla na, drugu u životu, naslovnicu u njihovom magazinu „Equity“, s velikim intervjuom.

U Londonu se pojavio projekat „Sarajevo“ koji je radio David Freeman. Selma je dobro znala engleski, Etela je i studirala, Rade je također bio uključen u to, a ja sam im predlagala ljude za koje sam znala da su tu i da znaju engleski. Predložila sam Freemanu da za Hekubu uzme Etelu jer je sjajno govorila engleski, ali je ugovor ponudio meni iako sam mu rekla da moj engleski nije ni za samoposlugu.

Od njihovog ministarstva koje se brinulo o emotivnom zdravlju djece izbjeglica dobila sam ponudu da s Vesnom Hardi radim s djecom na bazi pozorišnog iskustva i pozorišnog rada. Radili smo Šekspirovu „Buru“, s tim da je svako govorio engleski onoliko koliko je znao, ili na svom jeziku. Igrali smo u Young Vicu, prestižnom engleskom pozorištu, kada je ministarstvo imalo neki veliki kongres gdje su bili stručnjaci iz cijelog svijeta.

Sa Selmom i Etelom sam režirala „Ljubavi Georgea Washingtona“, onda smo čekali da „Sklonište“ dođe u London, igrala sam u predstavi „Geto“ Kompanije Poliglot“, snimala sam za Chanel 4…

Poslije Londona otišli ste u Seul…

Da, tamo sam režirala sa studentima slavistike, a Zdenko je predavao na slavistici. Korejci su veoma muzikalni, pa sam ih učila poeziju, pjesme. Radili smo kratke komade Koste Trifkovića, koji su im se veoma dopali.

Desilo se da je Zdenkov bivši student upisao režiju na njihovoj akademiji scenskih umjetnosti. Njegov profesor je u Parizu vidio francusku verziju „Putujućeg pozorišta Šopalović“. Želio je da se igra na korejskom, ali je problem je bio zapadnjački stil glume. Oni su imali nacionalni teatar, ali s posebnim stilom glume. Angažovali su me i ja sam tri mjeseca s njima, nezavisno od teksta, imala intenzivni kurs glume zapada. Sve vrijeme bio je prisutan glavni profesor, šef režije, da mi zahvali i da to odsluša. Nakon toga me pomoćnik ministra kulture zamolio da budem mentor studentu koji će režirati. Zamolili su me i da se javim autoru za odobrenje.

Napisala sam pismo Ljuboviću da će se njegova predstava igrati na korejskom u jednom od profesionalnih pozorišta i da je pozvan na premijeru. Odgovorio je da ne može doći, ali ako mogu da mu pošaljem plakate, fotografije i da mu javim kad je premijera. Pred premijeru stiže telegram na našem, Zdenkova asistentica prevede na korejski i kažu mi da će ga pročitati pred premijeru. Prepoznam i svoje ime, morala sam ustati da se poklonim iako s tim nisam imala nikakve veze. Da bi stvar bila komičnija, na svakoj predstavi je bila ista procedura i ja sam svaki put morala da se poklonim i predstavu odgledam do kraja.

Ostala sam zaljubljenik njihovog pripovijedanja, imaju nekoliko mitova i kod njih su jako cijenjeni pripovjedači mitova. Imala sam čast slušati njihovog najvećeg pripovjedača, nije mi trebao prevod, sve sam razumjela.

Nakon istočnog iskustva vratili ste se u Sarajevo…

Da. Gradimir Gojer mi je prvi ponudio da u Tuzli odigram majku Hasanage, u verziji koju je napravio Nijaz Alispahić. Dok je Gojer bio u Kamernom teatru, igrala sam u njegovoj režiji Miru Gavrana, pa Šteficu Cvek u „Raljama života“. Postojala je ideja da obnovimo „Ljubovnike“, ali to više nije bilo moguće. Polako sam počela da sarađujem sa Sartrom kada sam režirala „Sve o ženama“ sa Selmom Alispahić, Tanjom Šojić i Belmom Lizde, predstavu koja je igrana preko osamdeset puta. To je bio moj početak rada sa Sartrom, a održao se do sada. Imala sam sreću da sarađujem s velikim Nikolajem Skorikom, koji je radio „Anu Karenjinu“. Cijela podjela je bila fantastična, briljantan reditelj pun topline. Nije to bio samo profesionalizam, nego neka čarolija teatra. I dan-danas mislim da je to jedna od najznačajnijih Sartrovih predstava. Kasnije sam imala veliku radost da u Sartru radim sa Robertom Raponjom i Borisom Liješevićem.

Voljeli bismo da ovaj intervju završimo s Vašom, ipak, najvećom ljubavlju, Zdenkom Lešićem.

Zdenko je otišao u godini kada smo punili četrdeset osam godina braka. Prvo smo se godinama družili dok jednom nisam srela Josipa, koji mi je rekao da je dobio pismo od brata da se ženi nekom Engleskinjom. Ja se sjetim da mi je pričao o nekoj Engleskinji i odjednom shvatim da ja neću da se on njome oženi. Mi smo sve znali jedno o drugom i to je bila prednost. To je bio jako dobar početak dugotrajne bliskosti koja je podrazumijevala neku drugu vrstu ljubavi, koja nije imala nikakva otvorena pitanja. Obožavala sam njegove priče, svu svoju nadarenost, šarm i duhovitost je usmjeravao prema meni. Obožavao je da slušamo muziku s ploča, naravno išli smo i na koncerte. Imali smo puno prijatelja s kojima smo se družili i izlazili. Najveću bliskost doživjeli smo u ratu. Bili smo po 24 sata zajedno. Jedno vrijeme smo izlazili odvojeno, ako bi jedno poginulo da ovo drugo može da vidi našu kćerku. Onda smo počeli da idemo zajedno, da ne bi ono drugo ostalo samo. Zdenkov odlazak me toliko raznio da dugo vremena nisam mogla da se skupim. Onda sam počela da mislim: može da ode čovjek, a kako može da umre ljubav. Pa sam počela razmišljati: otišao je lijepo, prosto nestao. Ali ljubav ne može da nestane. Imala sam sreću da obogati moj život.