×

Ivana Dimić, književnica: Borba za opstanak ljubavi

Knjiga potresne iskrenosti i vedre bodrosti, satkana od dramskog koje se magično preobražava u romaneskno. Razgovori koji se čine komički, a nisu – razmišljanja koja se čine tužna, a nisu. Pripada retkom i zanimljivom žanru danse macabre, i jeste ono bodlerovsko da se – smrt smeje našim ludostima, i nije to. Nije igra nego nadigravanje. I pisac to mudro dokazuje: suprotstavlja se smrti – moć ljubavi, jedini njen dostojan protivnik, napisao je o romanu “Arzamas” Ivane Dimić profesor Predrag Bajčetić.

Objavljen u izdanju beogradske Lagune, roman “Arzamas”, satkan od neobične strukture dramskih dijaloga i proznih zapisa u kojima autorica vodi dijalog s drugim autorima i autoricama iz svjetske umjetnosti, nagrađen je Ninovom nagradom za 2016. godinu. Ivana Dimić peta je žena dobitnica nagrade koja se za najbolji roman dodjeljuje od 1954. godine.

Dramaturginja po obrazovanju, gotovo cijeli radni vijek posvetila je pozorištu. Autorica je brojnih kratkih priča, drama i dramatizacija. Prevoditeljica je s francuskog i engleskog jezika. Bila je pomoćnica ministra za kulturu u Vladi Srbije, direktorica Drame Narodnog pozorišta u Beogradu i direktorica Ateljea 212. Objavila je pet knjiga priča. Trenutno je u penziji. I vjeruje isto kao i Danilo Kiš da će knjiga nakon nagrade “zauzeti svoje samotno mjesto na polici s drugim knjigama”.

U “Arzamasu” piše o zapostavljenoj temi u srpskoj književnosti, odnosu majke i kćerke. O majčinoj demenciji. I o ljubavi i o smrti. O tome kako nam je dok se mijenjaju i odlaze oni koje volimo između ostalog smo razgovarale za Urban magazin.

Piše: Kristina Ljevak

Savladati godine tegobno je umeće

Da vlastitim roditeljima postanemo roditelj sigurno je posljednja situacija u kojoj se možemo osjećati prijatno. Šta je kod pozicije kćerke u romanu teže? Svakodnevica, ionako komplikovana danas, uz borbu s majčinom demencijom i njenim posljedicama ili spoznaja da one koji volimo ponekad više ne mogu biti oni isti ljudi?

Teže je savladati svakodnevicu. Sa svakom vrstom spoznaje čovek se pomiri u zavisnosti od životnih stavova i pogleda na svet, ali savladavati godine, dan po dan, tegobno je umeće. Zato mi se čini da je najveća veština (ili mudrost) očuvati smisao života u običnom danu, kakve god izazove stavio pred nas.

Knjigu ste pisali sedam godina i rekli: “Literatura, po definiciji, zahteva da bude značajnija od ličnog doživljaja. A kad je doživljaj veoma snažan, preti opasnost da pisac sklizne u sentiment. Iz tog razloga mi je bilo potrebno više vremena da završim knjigu.” Kako Vam je pošlo za rukom da istovremeno realistično i emotivno prenesete jedno bolno iskustvo?

Zapravo, ne znam. Situacije čoveka zateknu, pa ako je pisac, reaguje pišući. “Stvaranje ne proističe iz poznavanja njegovih zakona”, kaže Marsel Prust, “već iz jedne neshvatljive tamne moći, koja shvatanjem ne postaje veća.” Ali kad već napiše, čovek naknadno može da rasporedi napisani materijal s nekim intencijama. Iako su fragmenti ostali poređani hronološki, uglavnom kako su i nastajali u vremenu, ipak sam podelila knjigu na prvi deo, koji opisuje osam godina bolesti, i drugi, koji se bavi periodom od mesec dana pred smrt. I sve prozne fragmente u trećem licu jednine (u kojima je lik E. Dikinson) sabila sam u drugi deo da bih uspostavila blizinu između Erosa i Tanatosa. Osim toga, labava povezanost dijaloških i proznih fragmenata u prvom delu je sastavljena s namerom da bude odsjaj nepovezanosti u dementnom mozgu koji funkcioniše kao svetlo koje se na prekidač upali, pa ugasi.

Smeh je u životu dobra odbrana

U momentima lucidnosti majka kćerki prigovara na njenim životnim izborima, a u posjetama kolega gleda potencijalnu priliku za kćerkinu udaju. Da li ikada možemo do kraja zadovoljiti očekivanja roditelja i koliko nas to opterećuje i da li uopšte treba da opterećuje?

Borba za opstanak ljubavi vidljivija je u uslovima nesklada, zar ne?

Mnogo sam se smijala majčinoj analizi savremenog Beograda prepunog prostaka. Da li uz bolest u starosti jednaku težinu donosi i gorka spoznaja o promjeni vrijednosti i ličnoj nemoći da se tu bilo šta mijenja?

Lik majke je zaštićen od gorčine spoznaje demencijom, i to je činjenica koja mi je omogućila komičan pristup. A komični fragmenti su jako važni (karnevalsko osećanje sveta po Bahtinu) kad je tema teška do zagušljivosti. Smeh je i u životu dobra odbrana, to sam naučila radeći u pozorištu, smeh oslobađa od svakog jada.

Takođe je i beskrajno duhovit Vaš komentar na to da bi majka bila zadovoljna zbog nagrade i rekla da ne biste ni pobijedili da niste pisali o njoj. Njoj je uspjeh bio mnogo važniji nego Vama?

Jeste. Ja sam davno uvidela da je uspeh varljiv i kratkotrajan i da ne doprinosi ni radu ni daru. Pre može da omete čoveka nego da mu pomogne da istraje u svojim pregnućima. Lakše je, doduše, proći uspeh kad je čovek star i dobro poznaje sebe, pošto ga onda neće zavesti ni pohvale ni pokude.

Čitala sam jedan sjajan blog osvrt na knjigu u kojem je autorica ispričala slično vlastito iskustvo i rekla kako njena majka nije bila obrazovana i imala navike majke u “Arazmasu”, ali nije našla razlike između te dvije majke, “jer starost i bolest podjednako jedu razum”. Da li je to i dio Vaših spoznaja i koliko je teško prihvatiti da sve ono što smo mi i što nas definiše jednog dana može biti izbrisano, kada se pretvorimo u druge ljude, što demencija upravo i radi?

Moram da vam priznam da posle devetogodišnjeg iskustva nemam tako negativno mišljenje o demenciji. To je, naravno, užasna bolest za osobu s očuvanim razumom u trenutku kad je ugleda (kao i kasnije, kad mora s tom bolešću da se rve). Ali kad uvidite da dementna osoba većinu vremena ne pati, onda možete da je gledate s komične strane. Nas je strah da ne izgubimo razum, jer nam to deluje ponižavajuće. Ali ako izgubim razum, ja to neću znati, zar ne? Pa što onda da se sekiram dok sam pri pameti? A ako izgubim razum, tad se tek neću sekirati.

Na jednom mjestu pišete: “Jednog dana minuće me sva tuga, sve odbrambene misli… A dotle ću trpeti, jer nemam izbora. I trudiću se da se sebi svidim, da me ne bi posle u večnosti nervirala uspomena na jedan besmisleno nepotpun život.” Sudeći po broju savjeta koji nam se svakodnevno u različitim formama nude kao recepti za sreću, čini mi se da je ona postala imperativ. Je li onda teže prihvatiti vlastito iskustvo koje nije nalik reklamama o sreći ili je i dio lične zrelosti spremnost na prihvatanje života sa svim njegovim tugama, radostima i povremenim ličnim nemoćima?

Citiraću vam Borhesa, koji je pred kraj života na pitanje jedne novinarke da li se zbog nečega kaje odgovorio: “Žao mi je što se nisam potrudio da u životu budem više srećan.” Meni je ta Borhesova misao veoma značajna i podsticajna. Takođe na drugom mestu on veli: “Tvoje dužnosti su dužnosti svakoga čoveka. Da budeš pravedan i srećan. Sam sebe moraš spasti. Ako je šta ostalo od tvoga greha, ja ću ga preuzeti na sebe.” U jednoj knjizi sam davno citirala taj Borhesov pasaž. Meni je i dan-danas ta misao očaravajuća. I ako sreću definišemo kao uspostavljanje sklada između sopstvenih želja i mogućnosti, onda možemo sebi da je omogućimo.

Pozorište me je izlečilo od mladalačke gordosti

Promociju sreće prati i nametanje obaveze da “sebe stavimo na prvo mjesto”. U iskustvu kakvo Vi imate prilično je teško sebe staviti na prvo mjesto. I nije to jedina nevolja, nju često prate “konstruktivni” savjeti iz okruženja i preporuke da donesemo odluke vezane za naše roditelje koje se kose s našim uvjerenjima. Je li i Vas pratilo isto?

Naravno. Zato sam vam na početku intervjua rekla da je teško savladati običan dan. Čovek ide kroz život i kad ga stignu nevolje, ponekad se vrti kao muva u tegli dok ne nađe izlaz. Ali čini mi se da je jedino važno da se ne predajemo. Kad god posrnemo i padnemo, samo je važno da ponovo ustanemo.

Znamo svi koliko su Ninove nagrade bile rijetko dodjeljivane ženama, i Vi ste rekli da to kojeg je autor roda nije od presudne važnosti za književnost. Ipak mnogo više nego ranije (ako izuzmemo nagrade) žene su prisutne na književnoj sceni, kao u umjetnosti općenito, novinarstvu i nekim drugim trenutno finansijski neisplativim zanimanjima. Je li upravo izostanak privilegija razlog izostanka nekada sveprisutne muške dominacije?

Potegli ste zanimljivo sociološko pitanje, na koje nisam sigurna da mogu kompetentno da odgovorim. Vi ste, vrlo verovatno, u pravu, samo ja, iz izolacije u kojoj boravim, ne umem to precizno da sagledam.

Čini mi se da ste svjesno odabrali da ranije Vaš književni rad, uz ostaleposlove u kulturi, bude u drugom planu. Pretpostavljam da sada zbog nagrade htjeli-ne htjeli morate promijeniti odnos prema tome. Da li brojne promocije koje nagrada podrazumijeva i direktna komunikacija s čitaocima stvara i više radosti negosamo formalno priznanje?

Neće dugo trajati ta halabuka oko nagrade (mada je dobro da književnost bude neko vreme u žiži javnosti)i knjiga će, kao što kaže Danilo Kiš, posle svega ponovo zauzeti svoje samotno mesto na polici s drugim knjigama. A ja se, lično, ne snalazim loše među ljudima, naročito što na književne večeri dolaze posvećenici koji vole književnost, pa se onda zajedno radujemo da možemo da razgovaramo o nečem plemenitom usred stvarnosti u kojoj obitavamo.

Gotovo cijeli život posvetili ste pozorištu. Šta je ono najvrednije što Vam je pozorište dalo?

Pozorište me je izlečilo od mladalačke gordosti i omogućilo mi je da živim s ljudima koji su svoj život posvetili umetnosti. Tako sam ceo radni vek provela u privilegovanom društvu maštovitih i slobodnih ljudi.